11.VELJAČE sad već davne 1996., bio je najljepši dan u životu jednog nogometaša. Taj igrač s brojem devet na leđima prvi put je zaigrao u El Clasicu i odmah u debiju bio je proglašen za igrača utakmice. Te večeri su na Camp Nouu igrali svoju prvenstvenu utakmicu Barcelona i Real, a igrač koji je te sezone stigao u Kataloniju naprosto je briljirao. U pobjedi svoje Barcelone 3:0 nad velikim suparnikom zabio je dva gola, a treći je namjestio legendarnom Portugalcu Luisu Figu.

 

Ova utakmica ostat će upamćena i po ludilu tadašnjeg komentatora RT Republike Srpske Dragiše Ćosovića (tijekom rata u Bosni i Hercegovini bio je dio medijske mašinerije televizije sa Pala, čije je širenje mržnje predvodio pokojni Risto Đogo), koji za vrijeme cijele utakmice nije želio izgovoriti ime tog igrača, čak ni kada je ovaj zabijao golove.

 

U antologiju gluposti i novinarskog hohštapleraja ušla je njegova rečenica: 

 

 

Taj igrač bio je Meho Kodro, legenda Veleža, legenda Real Sociedada i bivši kapetan i izbornik reprezentacije BiH te sadašnji trener Sarajeva.

S njim smo razgovarali o predstojećem El Clasicu, o osjećaju kako je to zabiti u jednoj takvoj utakmici, a dotakli smo se i problema koji potresaju nogomet susjedne nam države te o Veležu, jedinoj pravoj ljubavi ovog sjajnog nogometaša.

 

 

''Što da vam kažem, to se riječima ne da opisati. Inače, cijeli taj moj početak u Barceloni nakon prelaska iz Sociedada bio je impresivan. Istina, to ne mogu baš reći za ostatak moje katalonske avanture, ali sam početak je bio uistinu dojmljiv. Došavši na Nou Camp, vidjevši taj travnjak, tribine, svlačionice, cijelo okruženje oko kluba, za mene je bilo kao da sanjam. 

 

Što se tiče same te utakmice, naravno da se sjećam svake sekunde. Zabio sam dva gola i treći sam namjestio Figu. U životu sam zabio puno golova. Neki su bili više, a neki manje važni, no ta dva gola postignuta u El Clasicu su bez sumnje dva najvažnija gola u mojoj karijeri. Ta utakmica je ostavila dubok trag na meni, i u emotivnom i u nogometnom smislu. Bilo je to iskustvo kojeg ću se sjećati cijeli život.''

 

 

''Tako je. Ako se ne varam, nekoliko mjeseci prije nego što sam ja došao Romario je napustio Barcelonu, tako da nažalost nisam imao priliku trenirati ili igrati s njim, no Ronalda sam upoznao. Zajedno smo prošli pripreme, no njegov dolazak je značio i moj odlazak. Pazite, u tom trenutku on je bio daleko najbolji igrač na svijetu i jasna je bila odluka kluba da mu da prvenstvo. Čim je on potpisao meni su rekli da ću vjerojatno biti na klupi, a da mi neće raditi probleme ako želim otići. Postojao je interes nekih klubova i na kraju sam se odlučio za Tenerife. Ipak, imao sam čast i sreću da barem pripreme prođem s jednim od najboljih nogometaša svih vremena.

 

Teško je izdvajati neke igrače s kojima sam tada igrao. Svaki od njih je bio fantastičan igrač, poseban. Svaki od njih je zaslužio da ga se spomene. Mnogi će ponajprije istaknuti Figa ili Guardiolu, da ne spominjem Ronalda, no ništa manje posebni nisu bili i Bakero, pa Prosinečki, Popescu, Hagi… Zaista nema smisla nabrajati dalje, jer koje god ime spomenem, radi se o svjetskoj klasi. Čast je bila dijeliti svlačionicu s takvim veličinama.''

 

 

''Iskreno, cijela ta sezona za Barcelonu i nije bila baš nešto rezultatski uspješna. Na kraju sezone je otišao Cruyff, koji me je doveo na Camp Nou, a na njegovo mjesto je stigao Bobby Robson. Došao je Ronaldo, a iskreno, ja se te sezone i nisam baš nešto nadavao golova. Dao sam devet u prvenstvu i šest, sedam u Kupu, a taj učinak nije zadovoljio upravu. Dolaskom Ronalda jasno mi je bilo rečeno da ću biti u drugom planu, više na klupi te da razmislim o nekim drugim ponudama. Unatoč činjenici da sam bio u jednoj Barceloni, unatoč činjenici da sam trebao biti rezerva najboljem igraču svijeta, unatoč golemom respektu prema svemu tome, u meni je proradio sportski motiv, nisam želio sjediti na klupi i odlučio sam otići.

 

Zvala me Benfica, s njima sam bio u ozbiljnim pregovorima, zvao me je i Ajax, bilo je tu i još nekih izuzetno jakih i uglednih klubova, no nisam želio napustiti Španjolsku. Otišao sam u Tenerife i zaista nisam zažalio. Trener nam je bio Jupp Heynckes, i tih smo sezona igrali fantastičan nogomet. Štoviše, baš te prve sezone kad sam došao u klub igrali smo i polufinale Kupa UEFA. ''

 

 

''Barcelona, bez ikakve dvojbe. Nema tu velike mudrolije. U puno boljoj su formi od Reala, igraju fantastičan nogomet u posljednje vrijeme, pobjeđuju, puni su samopouzdanja, igraju na svom stadionu  i na koncu imaju Messija, igrača koji se nikad prije nije dogodio u nogometu.''

 

 

''Nisam u Španjolskoj i teško da mogu dati neku dublju analizu, no mislim da Real previše ovisi o Ronaldu. Neupitno je da izuzetnu kvalitetu imaju, to nikad i nije bilo sporno, no čini mi se da puno toga ne štima, čak i u organizacijskom smislu. To je više puta potvrdio i Ancelotti, rekavši u nekoliko navrata da se još traže, da ne izgledaju kao prava ekipa te da se previše oslanjaju na individualnu kvalitetu jednog Ronalda ili Balea. Također, uvjeren sam da velik dio problema kod Reala leži i u karakteru momčadi. Nemoguće je da momčad koja ima takvu kvalitetu u svlačionici toliko padne u formi u posljednjih nekoliko mjeseci.''

 

 

''A što da kažem osim da je riječ o dvojici nogometnih genijalaca. Obojica su europska nogometna krema . Gledajte, ne otkrivamo nas dvojica sad tu toplu vodu. Rakitić i Modrić su nositelji igre u dva možda najveća kluba na svijetu, tako da je glupo uopće raspravljat o njihovoj kvaliteti. Obojica su izvrsni, a opet i različiti. Rakitić je mislim za nijansu konkretniji igrač, njegove lopte su dublje, dok je Lukina vrlina igra iz drugog plana i sigurnost koju donosi u svoju momčad. Naravno, Real i Barcelona igraju drugačiji nogomet, pa su samim tim i uloge njih dvojice drugačije. Hrvatski nogomet može biti ponosan što ima takav  par genijalaca. ''

 

 

''Nisam bio u tom trenutku u krugu reprezentacije, pa ne znam u detalje baš što se dogodilo. Zaista, u Brazil se reprezentacija plasirala relativno sigurno, a onda je samo prvenstvo odigrano ne baš najsretnije. Nakon toga je uslijedio psihološki pad u momčadi, nastupila je konfuzija, igrači su vidljivo potonuli i počelo se postavljati pitanje što i kako dalje. Rezultati koje je reprezentacija BiH ostvarila u ovim kvalifikacijama sigurno nisu oni koji bi zadovoljili navijače, a samim tim došlo je do promjene izbornika.

 

Učinak Safeta Sušića na klupi reprezentacije BiH nikako se ne smije gledati samo kroz prizmu posljednjih rezultata. Ako napravimo analizu njegovog cjelokupnog rada u reprezentaciji u posljednje četiri godine, vidjet ćemo da je Pape napravio odličan posao. Na koncu, odveo je reprezentaciju na njeno prvo veliko natjecanje u povijesti. Naravno, čim uslijede prvi lošiji rezultati, čim nastupi pad forme, prvi koji plaća ceh je trener. 

 

Sad je kormilo reprezentacije preuzeo Meša Baždarević i vjerujem, da unatoč tome što nismo dobro krenuli u ove kvalifikacije, da još uvijek imamo vremena da pronađemo ispravan put i odemo u Francusku. Kvalitetu za tako nešto sigurno imamo.''

 

 

''Mislim da je Meša dobar trener, mislim da je sazreo kao stručnjak te da je ovo pravi trenutak da preuzme reprezentaciju. Kao igrač bi je sjajan, vanserijski vezni igrač. Premda ne mora nužno biti tako, uglavnom su baš takvi igrači poslije napravili zavidne i trenerske karijere jer su i na terenu i na klupi imali viziju. Uvjeren sam da će Meša na klupi samo nastaviti tamo gdje je stao na terenu.''

 

 

''Joj, bila bi to moja velika želja. Kad pogledam unatrag na moju karijeru, moram reći da sam i više nego zadovoljan njome, no kad bi me sin uspio nadmašiti, to bi tek bila prava satisfakcija i nitko sretniji od mene da se to dogodi. Kenan je vrijedan dečko, voli nogomet, ima ambicije i tko zna, vrijeme će pokazati što će biti od svega toga. Ipak, od njegove nogometne karijere puno me više čini sretnim kad vidim da se on razvio u poštenu i kvalitetnu osobu. 

 

Naravno, kad pričam o Kenanu, teško mi je kao ocu biti objektivan, no mislim da ima kvalitetu da uspije u nogometu te da izraste u odličnog igrača. Je li sad to dovoljno za reprezentaciju, ne znam, no kako rekoh, nitko sretniji od mene ako se to dogodi.''

 

 

''Takvim stvarima nije mjesto niti u nogometu niti na ulicama. Nevjerojatno mi je da mnogi ne žele shvatiti da je to vrijeme daleko iza nas i da bi jednom za svagda trebali stati na kraj tom nacionalizmu i šovinizmu. Nogomet i sport općenito bi nas trebali spajati, a kod nas se događa da se baš preko sporta pojedinci iživljavaju. Protiv takvih stvari se moramo boriti.''

 

 

''Naravno. Velež je moja prva, najveća i zapravo jedina istinska ljubav. Trenutno sam trener Sarajeva, i naravno da kad budem vodio momčad protiv Veleža da ću napraviti sve da pobijedimo, no Velež je u mom srcu nezamjenjiv. Tako je bilo i tako će ostati.''