U TRENUTKU kad je Aco Petrović odustao od puta u Madrid na utakmicu između Popovićeve Fuenlabrade i Tomićeve Barcelone, gdje je planirao obaviti razgovore sa spomenutim dvojcem, bilo je jasno kako ih nećemo gledati na kvalifikacijskom turniru u Torinu.

 

 

Iako Popović ovu sezonu igra fantastično te nema dvojbe da bi njegova srčanost i pokoja ''divlja'' tricaška serija itekako dobro došli u u dvobojima s Italijom i Grčkom, otkaz i nije neko iznenađenje. Pop je i lani planirao završiti karijeru, učestale ozljede i višegodišnje raubanje po parketima širom Europe ostavili su traga i još jedna naporna ljetna akcija u smiraj karijere jednostavno nije dolazila u obzir.

 

Međutim, otkaz Ante Tomića puno je zagonetniji. Premda u svojoj srži suhoparna, znakovita je bila Acina izjava nakon što je objavio konačan popis kandidata za Torino.

 

''Nisam razgovarao sa svih 26, razgovarao sam s onima koji su bili pod nekakvim upitnikom. Razgovarao sam i s Antom Tomićem i s Markom Popovićem. U razgovoru s Antom, zbog njegovih obiteljskih i profesionalnih obaveza, dogovorili smo se da moje obrazloženje ovdje bude poprilično suhoparno, a ako trebate dodatna obrazloženja trebate kontaktirati njega'', rekao je Aco i u košarkašku javnost poslao je poprilično zbunjujuću poruku.

 

U međuvremenu se oglasio i sam Tomić, koji je preko glasnogovornika Barcelone poslao šturu poruku kako je posve fokusiran samo na Barcu i doigravanje u Euroligi te da nema namjeru ulaziti u daljnje objašnjavanje otkaza.

 

 

Kvalifikacijski turnir u Torinu posljednja je prilika za Olimpijske igre, dakle, za najveću svjetsku sportsku smotru, koje su, ili bi barem trebale biti, san svakog sportaša. Posebice ako znamo da Tomić nikad na njima nije imao priliku zaigrati. Ako Igre za sportaša nisu dovoljan mamac, onda je njegov angažman i sportski motiv zabrinjavajuće upitan. 

 

Ukoliko Tomić sljedeće sezone neće u NBA, ''profesionalne'' obaveze u Kataloniji kao razlog otkaza zvuče poprilično šuplje. Ako su u Torino pristali doći Bojan Bogdanović, a pogotovo Mario Hezonja, iza kojeg je rookie sezona u NBA, a igrači s takvim statusom često izbjegavaju reprezentativne obaveze da bi se igrajući ljetnu ligu dodatno nametnuli svojim trenerima, onda je posve nejasno zašto Tomić ne želi pokušati pomoći kako bi se reprezentacija vratila na Olimpijske igre nakon punih osam godina. Ili jednostavno postoje dublji i puno ozbiljniji razlozi.

 

 

Kao osnovni razlog Tomićevog ''dezertiranja'' najviše se nameće višegodišnje podcjenjivanje njegovih košarkaških, ali i ljudskih kvaliteta od strane hrvatske javnosti.

 

''Ima 217, a nije sposoban zakucati'', tako su uglavnom glasili komentari hrvatskih navijača, nakon silnih poraza hrvatske košarkaške reprezentacije, a njih smo se barem nagledali posljednjih godina. Nakon svake blamaže, pedro je uglavnom bio isti – Ante Tomić.

Tomić nikad nije bio košarkaš s urođenom karizmom vođe, koji će prvi povući kad treba i pokazati da je momčad spremna poginuti na terenu, pa makar joj i ne ide. Takav karakter sportaš ili ima ili nema. Lideri se rađaju. Tomić jednostavno nikad nije bio taj tip, a hrvatska javnost, koja je vapila za vođom na parketu, za novim Draženom, to mu je najviše zamjerala. Zato što nije bio taj, i zato jer to nije želio ni biti.

 

 

Poprilično benevolentan, pomalo asocijalan i rekli bismo anemičan, svojim nezainteresiranim stavom kidao je živce hrvatskim navijačima, koji su nerijetko posezali za stupidnim, vulgarnim i nadasve netočnim kvalifikacijama.

 

Neporeciva je činjenica da Tomić u reprezentaciji nije davao ni približno onoliko koliko je bio važan za igru Barcelone. Naravno, nitko tko ozbiljnije prati košarku neće reći da nema ni njegove krivnje zbog toga, no uglavnom bio je žrtva tvrdoglavosti hrvatskih izbornika i nemogućnosti da se uklopi u njihove, nerijetko krute trenerske šablone.

 

Sjećamo se suludih Repešinih rotacija na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj i forsiranje Tomića da se pod obručem hrva s grčkim gorostasima Bourousisoum i Kaimakoglou, odnosno da igra igru koja mu jednostavno ne leži. Ništa se značajnije nije promijenilo ni na Euru u Francuskoj, kad je momčad preuzeo Perasović. 

Na nekoliko posljednjih turnira i košarkaškom je laiku bilo jasno da reprezentacija Hrvatske nema nikakvu ideju što napraviti kad postane gusto.

 

Kad šut ide, onda njime momčad kamuflira sve hendikepe koji su konstantna u hrvatskoj reprezentaciji. No, što onda kad šut stane? Nije bitno tko je izbornik, je li u pitanju Repeša, Joke Vranković ili Perasović, Hrvatska već godinama nema niti jednu jedinu akciju, za koju možemo garantirati da će donijeti barem izrađenu akciju za lagani poen.

 

Nije ni problem u soliranju i eventualnoj sebičnosti pojedinaca. Štoviše, bilo bi poželjno da netko dobije odriješene ruke i preuzme odgovornost. Problem je u tome što u Hrvatskoj kad ne ide jednostavno nema ideje. Ni u napadu, ali ni u obrani. Glavni krivac, a često ni kriv ni dužan, uvijek bi bio stasiti, ali čudni Dubrovčanin. Javnosti, uglavnom onoj koja košarku percipira i valorizira isključivo po ostvarenim brojkama i novinskim izvještajima, nikako nije bilo jasno zašto Tomić, koji kad obuče dres s hrvatskim grbom ''ne može zakucati'', a u Barceloni igra čudesno.

 

Nakon svakog podbačaja reprezentacije, javnost bi medijski linčovala Tomića, gotovo nikad se ne pitajući zbog čega u Barci igra sjajno, a u reprezentaciji ne zakucava, premda ima 217.

 

Tomić nije zakucavao ni u Barci, štoviše, njegova pozicija u katalonskom gigantu nije imala veze s ulogom koju je morao igrati u reprezentaciji. Osnovni problem je što se hrvatski izbornici, za razliku od trenera u Barceloni, koji su kreirali igru za Antu, i nisu baš nešto iskazali kako bi pronašli barem jednu suvislu akciju za Dubrovčanina. 

 

Hrvatska nema playeve kakve je proteklih godina imala Barca, kao što stoji i to da su hrvatski krilni centri već godinama nepoznanica, a nasušno su potrebni za igru koju Tomić igra u Španjolskoj, no zabrinjavajuća je činjenica da zbog neprepoznavanja osnovnih postulata košarkaške igre i tvrdoglavosti od strane struke te površnosti navijačkog puka, hrvatska košarka gubi i dalje svog najboljeg centra.

 

Bio ovakav ili onakav, Ante Tomić u ovom trenutku to zaista je - najbolji hrvatski centar. Barem dok ne odrastu neki novi klinci.