REZERVNOM momčadi Wenger je računao riješiti Dinamo na Maksimiru rutinski kao devet godina ranije, ali suparnik kojeg je s klupe vodio defenzivac na terenu iz dvoboja 2006., učinio mu je isto što i Dinamo Villarrealu 2010. i to točno na petu godišnjicu do večeras najveće europske pobjede posljednjeg desetljeća.

 

 

Tada je nakon potapanja Žute podmornice trener Halilhodžić u novinarskoj prostoriji Maksimira dočekan pljeskom. Nitko se osim ovog portala nije u svečarskom raspoloženju zamarao sitnicom kako je ugledni gost poslan kući posramljen jer je došao nezainteresiran i bez više od pola prvotimaca, jer trebalo je od Vahe napraviti Hercegovačkog Mourinha, a s momčadi koja je zaboravila kada je na Maksimiru u važnoj utakmici pobijedila europski relevantnu momčad, sprati ljagu kontinentalnog luzera.

 

 

Slično se ponavlja sada. Neposredno nakon Dinamovog velikog trijumfa nad Arsenalom koji je u Maksimiru nastupio bez pet prvotimaca i po svemu tretirajući zagrebačko gostovanje kao smetnju u rasporedu prije velikog derbija sa Chelseajem, od Mamića srednjeg se želi napraviti novog Kloppa jer je "nadmudrio Wengera", a igrače nakon epskih sramoćenja posljednje četiri sezone u skupinama LP i EL, samo jednom pobjedom pretvoriti u nasljednike generacije '67 ili '82. 

 

Ni jedno ni drugo dakako nema veze s istinom, ali ova podsjećanja i napomene ne navodimo zbog umanjivanja veličine i značaja ove Dinamove pobjede, prve u skupini Lige prvaka nakon rujna 1999. i Sturma, kao i sjajne utakmice koju je momčad odigrala protiv kluba iz samog engleskog vrha i europskog Topa 10, nego kako se ne bi zanemarilo i da ovo nije bio pravi Arsenal, ne samo zbog katastrofalnog pristupa i još gore igre onih koji su na Maksimiru nastupili za goste.

 

 

Arsenal je pogubno podcijenio Dinamo, napravio je to prvo njihov trener, a zatim i igrači. Jer Wenger je na Maksimir izveo "kombiniranu momčad", s rezervnim golmanom (Ospina umjesto Čecha), desnim (Debuchy - Bellerin) i lijevim (Gibbs - Monreal) bekom, bez standardnog razarača na centru (Coquelin) i ključnog veznjaka (Ramsey), s tim da Ramseya i Bellerina nije čak ni doveo u Zagreb kako bi što odmorniji dočekali iznimno važni dvoboj sa Chelseajem za vikend. Bitno je istaknuti da Wenger nije poklonik tako radikalnih rotacija, a kvaliteta igrača koji su dobili i prokockali priliku u Zagrebu izbija argument kako su i "rezerve Arsenala daleko bolje od Dinamovih prvotimaca".

 

Sve zamjene Topnika bile su lošije od igrača umjesto kojih su nastupile, ali daleko najgori bio je Arteta na centru. Kapetan traku nosi samo na ime starih zasluga, jer po viđenom protiv Dinama, donedavno sjajni Bask nije više (dobro je zagazio u 34. godinu) za vrhunski nogomet. Ademi je za njega igrač iz druge dimenzije, a time što je bio loš u oba smjera na ključnom mjestu na terenu, Arteta je radio dvostruku štetu Arsenalu i jednako veliku korist Dinamu, jer Wengerova momčad može prema naprijed igrati jedino kroz sredinu, a s obzirom da je Arteta bio najlošiji dio klimavog veznog trokuta kojeg su činili protiv Dinama tek neznatno manje užasni Cazorla i Ozil (od kojih nema velike defenzivne koristi), jasno je tko je bio najlošiji igrač gostiju kada je Dinamo napadao, jer zbog Artetine sporosti i potrošenosti, braniči gostiju bili su bez nužne pomoći i izloženi jurišima brojnijih domaćina.

 

 

U velikoj konkurenciji ipak je nenadmašni tragičar Olivier Giroud, koji je u prvih deset minuta propustio dvije velike prilike za riješiti utakmicu. Istina, Eduardo je oba puta odlično reagirao, ali Giroud je morao zabiti, posebno drugu, s pola metra. U tim šansama pokazao je odavno poznato: zbog njegove nedovoljne kvalitete Arsenalu nedostaje "samo" vrhunski napadač da bi se ova momčad mogla mjeriti s Invinciblesima, a s dva idiotski zarađena žuta kartona, u najgorem trenutku ostavio je svoju momčad sa čovjekom i golgeterom manje.

 

 

Dinamu je nakon što je ostao s igračem i golom više sam sebi raskrčio put prema velikoj pobjedi, jer Arsenal jest bio jako loš i to ne zato što ga je Dinamo takvim učinio, ali to nipošto nije jedini razlog slavlja domaćih, jer nadigrali su i pretrčali Arsenal, a o tome da su pokazali neusporedivo više želje i borbenosti suvišno je i govoriti i tako dolazimo do onog dijela krivice igrača Arsenala za omalovažavanje Dinama, jer izgledali su upravo onako kako je Dinamo izgledao posljednjih godina u skupinama LP i EL.

 

 

Protiv Arsenala nije bilo ničega od onog što smo već "deseteljećima" navikli gledati od Dinama u Europi, ali i u najbližoj prošlosti, jer sjetimo se kako je Mamićeva momčad izgledala prije samo mjesec-dva protiv nižerazrednih Fole, Moldea i Skenderbeua. I onda, nakon što im je ždrijeb poklonio Ligu prvaka iako su se sami "trudili" minirati sjajnu priliku, Dinamo se svojih vječnih dječjih bolesti odlučio izliječiti protiv nikog drugog neko Arsenala, jer osim borbenosti i želje, Dinamo je pokazao i samopouzdanje, hrabrost i taktičku zrelost - sve ono što u Europi nije imao proteklih godina i mjeseci.

 

 

A kada se sve to napravi, onda i "sreća prati hrabre", pa suparnik umjesto gola, s pola metra gađa stativu i golmana, a Dinamo do prednosti dolazi onako kako je poslovično ulazio u minus i ambis - autogolom i glupim crvenim kartonom, a najbolju europsku utakmicu u posljednjih par desetljeća odigra i pobjedi iako igra bez napadača, pri čemu mu ne smeta ni što lažna devetka Pjaca nestane iz utakmice u drugom dijelu.

 

Jer posao su i bez njegove pomoći obavili oni od kojih se to nije očekivalo - Eduardo sjajnim obranama gola i Pivarić tako što ga je izborio na drugom kraju terena. Fernandes je bio previše za čuvare iako su ga često udvajali, a Ademi je odabirom Makedonije ostavio Hrvatsku bez sjajnog defenzivnog veznjaka.