Foto: nbc.com

"LOCKOUT", riječ koja ovih dana odjekuje košarkaškim svijetom, proglašen je u NBA ligi četvrti put u povijesti, no jedino je onaj treći prije 13 godina ostavio posljedice. Kako će ovaj novi utjecati na svijet košarke tek će se pokazati, ali zasad se čini kako slijede mjeseci pregovora i napornih kampanja obiju sukobljenih strana - igrača i vlasnika klubova.

> Rađa o lock-outu: Vratit će se oni čim lova zašuška

> NBA u lockoutu: Zabrana rada u najjačoj košarkaškoj ligi

Da pojasnimo, "lockoutom" poslodavac zabrani rad svojim zaposlenicima. Američki poslodavci, prema federalnom zakonu o radu, tijekom "lockouta" smiju zapošljavati samo privremene zamjene za svoje radnike, dok bi u slučaju štrajka zaposlenika mogli legalno zaposliti nove. Zato su ih poslodavci dugo izbjegavali, ali kako su sindikati smišljali nove alternative štrajkovima, tijekom kojih ne primaju nikakvu naknadu, poslodavci se sve češće odlučuju za zabranu rada radije nego da radnicima daju priliku da uspore rad. Do ove vrste "lockouta" dolazi kada radnici odbiju potpisati produljenje ugovora pod istim uvjetima, a poslodavci ih time žele prisiliti da prihvate njihovu ponudu.

Posljednji "lockout" otjerao je navijače, uveo "salary cap" i povećao minimalnu plaću

Košarka, američki nogomet i hokej u SAD-u su već iskusili ovakve prekide, a drugi put u povijesti američkog sporta rad je zabranjen u dvjema profesionalnim ligama istodobno. Naime, "lockout" je u ožujku počeo u NFL-u, najgledanijoj i najprofitabilnijoj sportskoj ligi svijeta. Najdulja i najskuplja zabrana rada dogodila se u najjačoj hokejskoj ligi svijeta NHL-u 2005. godine kada je propuštena cijela jedna sezona. Hokejaši su obustavili rad i deset godina ranije, ali pauza je trajala kraće te je prvenstvo odigrano sa samo 48 kola umjesto predviđenih 84.

Vlasnici NBA klubova zabranili su rad u sezoni 1998/1999 kada je dogovor, postignut u siječnju, omogućio da se odigra skraćeno prvenstvo sa 50 kola. I tada su vlasnici tražili promjene vezane uz maksimalnu visinu budžeta za plaće igrača ("salary cap") želeći ga smanjiti, a igrači su se tome protivili. Željeli su održati postojeće stanje i pravilo iznimke koje propisuje da "salary cap" ograničenje ne vrijedi kada klub potpisuje novi ugovor sa svojim igračem. Osim toga, igrači su tražili i povećanje minimalne plaće koju je u to vrijeme primalo 22 posto NBA košarkaša. Osim klubova i igrača koji su mjesecima bili bez utakmica, patila je i reprezentacija jer je igračima iz Lige bilo zabranjeno nastupati na Svjetskom prvenstvu.

Konačni dogovor išao je na ruku vlasnicima klubova koji su dobili ograničenje "salary capa" te ograničili visinu godišnje povišice, a igračima je udovoljeno povećanjem "minimalca" za 15 000 dolara i zadržavanjem "Larry Bird pravila" koje propisuje izuzetke od "salary capa" za igrače koji sa svojim klubom potpisuju novi ugovor. Kako se kasnije pokazalo, "lockout" je loše utjecao na povjerenje navijača od kojih je većina obje strane smatrala pohlepnima. Izgubljeno je 464 utakmica u prekidu koji je trajao 204 dana, a gledanost je bila u padu sljedećih nekoliko sezona. Igrači su u godinama nakon dogovora počeli sve više potpisivati ugovore za maksimalne dopuštene plaće, mladi igrači poput LeBrona Jamesa potpisivali su kraće ugovore kako bi imali više izbora pri biranju momčadi i visine plaće.

Razmišljanje igrača: "Samo održavanje i osiguranje mojih osam automobila košta 75 000 dolara godišnje!?"

Iz tog vremena ostale su zapamćene dvije izjave košarkaških zvijezda koje su pokazale kako niti vlasnike niti igrače ne treba žaliti te kako je cijeli sukob zapravo samo borba za veći dio kolača. Kenny Anderson, govoreći o financijskoj situaciji sebe i drugih NBA igrača, rekao je: "Samo održavanje i osiguranje mojih osam automobila košta 75 000 dolara godišnje. Razmišljao sam da prodam jednog od njih, ne trebaju mi svi. Riješit ću se Mercedesa". Tadašnji centar New Yorka Patrick Ewing rekao je: "Istina je da puno zarađujemo, ali puno i trošimo".

"Trebalo nam je šest, sedam godina da bismo se vratili u stanje u kojem smo bili prije "lockouta" 1998.", rekao je Billy Hunter, predstavnik udruge košarkaša te poručio kako će i igrači i vlasnici izgubiti po dvije milijarde dolara, a, što je najgore, liga će izgubiti dio navijača od kojih se neki nikada neće vratiti.

Mjesecima je prijetnja "lockoutom" letjela u zraku krajem posljednje sezone u kojoj je, navode vlasnici klubova, 22 od 30 klubova bilo u minusu. Igrači su pristali udio svojih plaća u budžetu smanjiti sa dosadašnjih 57 na 54,3 posto, čime bi, kako tvrde, izgubili 500 milijuna dolara kroz pet godina. Vlasnicima ponuda ne odgovara, oni traže 50 posto udjela, mogućnost da lakše tjeraju igrače koji nisu opravdali očekivanja te ograničenje "salary capa". Igračima je važno da se klubovi i dalje mogu boriti za njihove potpise po principu "tko više nudi".

"Lockout" bi mogao potrajati i cijelu sljedeću sezonu, ali i završiti već nakon sastanka za dva, tri tjedna. Predviđa se međutim, kako će prve posljedice ove situacije osjetiti igrači tek u studenom kada im izostane prva plaća sezone.

"29 bogataša i njihov izabrani vladar Stern imaju plan kako jednostavno doći do još više novca u što kraćem vremenu"

Vlasnicima će se situacija zakomplicirati zbog sponzorskih ugovora i prodaje sezonskih ulaznica, no otkazivanje lige više će odgovarati ekipama koje posluju s gubitkom jer neće trošiti na organizaciju utakmica kao ni za plaće igračima dok traje "lockout". No, postoji i druga, skrivena strana priče o kojoj pišu rijetki neovisni mediji. Porezni zakon dopušta sportskim franšizama da plaće igrača otpisuje kao rashod za amortiziranu imovinu, ali upisuje ih i kao troškove oslovanja, i zatim dobiva naknadu za amortizaciju igrača - amortizaciju (umanjenje vrijednosti) živih bića  - koji nisu stvarni trošak, ali tako ga upisuju porezne knjige. Sindikat igrača vjeruje kako je upravo ta računica razlog što vlasnici tvrde da su troškovi klubova ove sezone bili 300 milijuna dolara, a predsjednik NBA lige David Stern krivicu prebacuje na igrače: "Igrači su imali više koristi od dosadašnjeg sustava nego klubovi. Za njih je ovo bilo puno unosnije partnerstvo".

Sve se više čuju i glasovi nezadovoljnih navijača koji su izgubili povjerenje u svoje momčadi i NBA ligu kriveći za sve pohlepu igrača i vlasnika koji samo žele više novca. Priključili su im se i mediji.

"Vlasnici zbog svega toga ne zaslužuju sažaljenje. Ovo je novi svijet, s novim glasovima i puno lakšim i boljim načinima dijeljenja ideja i informacija... Mnogima su se tek sad otvorile oči... David Stern zna da su vlasnici ti koji ga plaćaju kako bi njegova sranja učinili vjerodostojnima... U davna vremena u NBA ligi je vladala borba. Ekipe su morale biti kreativne kako bi privukle publiku. Borili su se za svakog navijača i svaki dolar unatoč slabim primanjima od televizijskih prava i ulaznica. NBA je još uvijek borba, ali to je borba čija je veličina zasjenila svakog pojedinog navijača, navijače kao kolektiv, pa čak i samog Sterna. Borba se ne tiče ni 25-godišnjeg ugovora Magica Johnsona. Tiče se 29-orice bogatih koji pokušavaju maksimalno povećati svoj profit za sljedećih nekoliko desetljeća u neuređenoj, feudalnoj industriji. Ovaj lockout je smišljeni plan kako jednostavno doći do više novca u što kraćem vremenu. Sve što je Liga napravila, upućuje na to. Tih 29 bogataša i njihov izabrani vladar Stern, kako bi ostvarili svoje ciljeve, drže cijelu ligu kao taoca. Ponovno! I to samo zato što nisu zaradili dovoljno novca posljednji put", piše portal sbnation.com.