Foto: Index montaža (Hina, Getty Images / Guliver image) 

GODINE 2009. trebali smo, kažu, biti svjetski prvaci. Sagradio nam je HDZ za tu prigodu rukometni hram, a Zoran Gobac potrudio se da sucima ne fali ptičjeg mlijeka ni relaksacije. Ipak, konfeti su tu večer u Areni Zagreb ispaljeni za Nikolu Karabatića i društvo koje će već iduće godine obraniti i treći veliki naslov u nizu.

Zajedno s Francuzima prekinuli smo dominaciju Šveđana iz 90-ih, ali vrijeme i Tricolori pregazili su Hrvatsku. Uzeli smo dva olimpijska i svjetsko zlato, a Ivano Balić taj skor nazvat će najvećim promašajem karijere. "Trebali smo uzeti još barem dva. Bili smo naveći talenti i igrali smo najljepši rukomet. Tvrdoglav sam i jednostavno ne mogu to podnijeti"

Tom izjavom opisao je sebe, ali i generalnu histeriju oko sporta u kojem, osim na papiru, nije bilo boljih od nas.

Možete zamisliti kako je tek doživio set bronci bronci Slavka Goluže. Dovoljno snažno, da se ne upusti to pretjerano komentirati.

Rukometne "mozarte i jordane" ostavljam statističarima. Balića se voli na drugi način

Srebrnu medalju u Zagrebu je spremio u džep, umjesto da je stavi oko vrata. Bio je u raskoraku sa sucima i vremenom koje je nudilo sve manje prostora vicu i imaginaciji.

S Balićem smo "zaratili" i prije tog prilično hrabrog čina, kada je uoči polufinala privatizirao press konferenciju i recitirao ljubavna pisma. Zasmetalo ga je što ga tabloidi u stopu prate s friškom odabranicom, dok je nama zasmetao tajming "obračuna" s raznim storyjima, glorijama i in magazinima koji su okupirali press konferenciju uoči "utakmice generacije".

"Jeba' bi se da mu ne uđe", naslov je zbog kojeg Balić sve do Katara nije dao izjavu Indexu. U mojih skromnih deset godina sportska redakcija redovito se susretala s takvim tretmanom. Mnoge su nas mainstream "svetinje" prekrižile i smatramo to velikim komplimentom. Nije mi nedostajao nitko, osim Balića.

To je jedna od nekoliko slika po kojoj ću ga pamtiti. Trivijalnosti, nabrajalice i usporedbe s Mozartom, Jordanom, Coperfieldom i Bogom ostavit ću statističarima. Osim zlata koje nije osvojio, sjećat ću se svih onih ručnika preko glave dok bi prolazio mix zonom u košarkaškim tenisicama. Posebno ću cijeniti što mu se gadi moderni rukomet i što to nije skrivao. Uživat ću gledajući ga kako vodi sve one Červarove time outove koji su završavali svađom na terenu i zbog kojih smo znali gubiti i finala. I neka smo. Ako je to cijena da Lino Červar danas prizna: "Bez Balića ne bi bilo ni mene" - vrijedilo je. Ipak pričamo samo o sportu, kojeg je Balić obilježio upravo jer je takav kakav jest. Tvrdoglav, neslomljiv, nervozana, a podalje od rukometa potpuno flegmatičan. S cigaretom u ruci, često "ozlijeđen" uoči napornih priprema. Takvima se mora tolerirati jer su druge učinili velikim igračima. I Červar dobro zna zašto mu je tolerirao i tek iza leđa šaputao: "Ma, ionako nikada nije bio igrač za finala".

Balić ne poznaje Červarovu i Golužinu kurtoaziju. Goluža, jasno je, nije njegov tip, nesposoban čak i da mu sazna broj i pozove ga u reprezentaciju. Tako se od njega oprostio savez za koji je primao batine i čijem je gazdi, Zoranu Gopcu, bio maskota za prostituiranje za gradski kredit i igrač od kojeg su zvijezdu napravili novinari. Na oproštaju mu, stoga, želim reći da nije kraj. I makar nikada više ne pričali, neka bude još tvrdoglaviji. Još će takav trebati ovom sportu.

>>> OPŠIRNIJE: Svijet se klanja Ivanu Baliću, pratite reakcije uživo 

ZA INDEX O BALIĆU GOVORE NJEGOVI SUIGRAČI I TRENERI 

SLAVKO GOLUŽA: NE ZNAM ZAŠTO MEDIJI NISU HTJELI OBJAVITI SLIKU GDJE SMO ZAGRLJENI 

Čast mi je poznavati jednog takvog velikana. Bili smo suigrači, bio sam mu i trener i iz prve ruke mogu reći da se radi o rukometašu kakav se ne rađa svaki dan. Debitirao je za reprezentaciju na velikom natjecanju na onom nesretnom EP u Švedskoj 2002., kad smo bili posljednji. Međutim, i tada se vidjelo da se u njemu krije čudesan potencijal. 

Je li najveći svih vremena, kako su ga proglasili ili nije, ne znam. Zapravo, degutantne su mi te usporedbe jer svako vrijeme ima neke svoje zvijezde, svoje heroje i zaista je glupo uspoređivati igrače koji su nosili rukomet nekad i danas. To vam je kao da me pitate da vam odgovorim volim li više zlato iz Atlante ili Atene. Međutim, bez sumnje, Ivano je jedan od onih rukometaša koji su obilježili ovaj sport. Znam da se godinama povlači priča o našem sukobu, o nekoj zloj krvi između nas, posebno nakon Londona. To je sve djelo zločestih hrvatskih medija. Nikada s Ivanom nisam imao loših iskustava. Ne znam zašto hrvatski mediji nisu objavili našu zajedničku fotografiju iz Katara. Zanimljivo, zar ne? U svakom slučaju, dao Bog da se u skoro vrijeme rodi novi Ivano Balić.''

MIRZA DŽOMBA: PROGONI ME ŠTO NISMO TRAJALI KAO FRANCUZI, JER SMO UZ TALENT IMALI I BALIĆA 

''Lucidan, samosvjestan, karizmatičan, vrhunski. Dugo se još neće roditi jedan takav, ne samo rukometaš, već i sportaš. Danas kad rukometom dominira snaga najbolje se vidi koliko nedostaje imaginacija Ivana Balića. Zbog njega su rukomet gledali ljudi koje on niti ne zanima. Bio je lider naše generacije, a bili smo najbolji na svijetu. Vukao nas je, a uglavnom ni sam nikad nije znao što će u pojedinoj akciji napraviti. Dok bi 99 posto drugih igrača imalo u glavi šablonu, unaprijed dogovorenu akciju, njemu bi u tom trenutku nešto došlo i on bi to napravio. A to nešto bi najčešće bilo nešto genijalno.

Obilježio je rukomet kao nitko nikada prije, a neće niti kasnije. Bilo je i biti će velikih igrača, ali po mom mišljenju jedan je Ivano Balić. Istina, ne volim uspoređivati generacije, to vam je kao da u boksu usporedimo nekog masivnog i snažnog teškaša s lucidnim, brzim i atraktivnim boksačem neke srednje kategorije. Ali…

Šteta, žao mi je što se oprostio, no vrijeme radi svoje. To ja najbolje znam i ostaje mi samo žal što sam i ja, baš kao i Ivano uvjeren da nismo napravili ono što smo morali, za što smo bili predviđeni. Francuzi godinama dominiraju, i najbolji su, tu nema spora. Ljudi su nepobjedivi. Međutim, teško mi je kopati po ranama, ali kopka me ta misao zašto i mi nismo toliko trajali. Možda je problem bio i u balkanskom mentalitetu kad smo se nakon dva zlata prestali motivirati. ne znam, no boli me to jer znam da smo uz talent imali i Balića.''

NOKA SERDARUŠIĆ: NE ZNAM TREBAMO LI BITI TUŽNI ŠTO ODLAZI ILI RADOSNI JER SMO DIO NJEGOVOG VREMENA 

'"Velikani svjetskog rukometa polako odlaze. Otišao je Stefan Lövgren, sad se oprašta Ivano, sutra će Omeyer. Tako to valjda mora biti. Nisam siguran trebamo li žaliti za Ivanovim odlaskom ili moramo biti radosni što smo imali priliku gledati jednog tako čudesnog igrača. Ipak, ostaje u rukometu, istina u jednoj sasvim drugoj ulozi i želim mu svu sreću svijeta da i u tome bude jednako dobar kakav je bio kao igrač.''

GORAN ŠPREM: ČAST MI JE ŠTO SAM BIO DIO NJEGOVE GENERACIJE 

''Naj, naj, naj…sto puta naj. Ne zato što mi je prijatelj, već zato što je zaista najveći svih vremena. Bio je tolik lucidan i nepredvidiv, da je ga je užitak bilo samo gledati kako igra. Lider, karakter, pobjednik. Bio je rođeni pobjednik. Kad bi on odlučio pobijediti, pobijedio bi. Kad bi odlučio, makar i na treningu ukrasti loptu ili zabiti gol, tako bi i bilo. Koji god superlativ napišete o njemu, i sa igračke i ljudske strane, ne možete promašiti. Kao igrač svakog je suigrača činio sto puta boljim nego što on je. Kao čovjek i prijatelj, opet nemam riječi. Osobno, bila mi je čast biti dio generacije u kojoj su igrali Balić, Metličić i Lacković. Koja je to osovina bila. Mi ostali bi stajali terenu, čekali, gledali i uživali. Nisu to bile neke unaprijed uigrane akcije. Bilo je to čisto kuženje, osjećaj. Koji je samo gušt bi s njima igrati! ''Bili jednom Balić, Metličić i Lacković'', pisat će se i pričati.''

ZVONIMIR BILIĆ: BIO JE DIJETE KOJE JE KUŽIO RUKOMET BOLJE OD SVIH NAS 

''Što reći o igraču koji je osvojio sve što se osvojiti moglo. Bio ja avangarda rukometa. Karizmatik i vođa, rođeni pobjednik. Ušao je u rukomet kao pobjednik, iz njega odlazi kao pobjednik. Vrhunski igrač, frajer i gospodin, to je Ivano Balić. Završavao karijeru taman kada je on počinjao. Bio je dijete koje kuži rukomet, bolje od svih nas. Ivano nije bio igrač od šablona, priučen igrač, on je imao neku svoju viziju, igrao je rukomet koji je samo njemu jasan, a samim tim je svoje suigrače činio boljima. Njegov položaj tijela, trčanje, šut, sve je to bilo bogom dano. Razumio je rukomet kao nitko. Njegova igra bila je čisto savršenstvo i uvjeren sam, da se bavio bilo kojim drugim sportom bio bi najbolji na svijetu.''

BLAŽENKO LAKOVIĆ: ZVAO SAM GA JEREMIJA ZBOG SILNIH OZLJEDA 

''Bila mi je čas da sam igrao s virtuozom i genijalcem koji je rukomet učinio ljepšim. Žao mi je što odlazi, što je ''objesio kopačke o klin'', jer je i ove sezone pokazao o kakvom se majstoru radi, ali ako i upola bude dobar u novom poslu kao što je bio igrač, onda za hrvatski rukomet nema straha. Zvao sam ga Jeremija, zbog silnih ozljeda. Bio je neuništiv tip"

LINO ČERVAR PRIZNAO: DA NIJE BILO NJEGA, NE BI BILO NI MENE 

'Užasno je teško Ivana opisati u par rečenica. Teške je suprotnost od današnjih velikih sportskih zvijezda. Sumnjam da bi se on, onakav kakav je, uklopio u marketinšku šablonu lažnih zvijezda koje mediji stvaraju. Pokazivanje golih torza i njegovanih frizura, nasilno nametanje kroz novac i besmislene intervju, to je današnja slika sportskih superstarova. Ivano je bio sušta suprotnost jer u njemu odiše skromnost pobjednika"

"Bio je lider najveće reprezentacije koju je Hrvatska ikad imala, u bilo kojem sportu. Da postoji neki Hall od Fame, svi bi ti moji igrači trebali imati svoje mjesto tamo, no on je bio ipak stepenica više. Uvijek je mislio na druge, na one najslabije, a najmanje je mislio na sebe. Uveo je revoluciju u rukomet i tom je sportu dao novi slogan: ''Snagom uma kontra mišića''. Dokazao je da talent, vještina, imaginacija mogu pobijediti snagu i fiziku. Koliko god bi ga tukli i mlatili, nisu mu mogli ništa jer je bio nepobjediv. Bio je čovjek koji se nije dao staviti u okove i utro je put mlađima. Milijuni ljudi širom svijeta zavoljeli su rukomet samo zbog njega. Uvijek sam mu davao potpunu slobodu, a to nije bilo na uštrb tima, ne, upravo obratno, toliko sam mu vjerovao da sam znao da će on odlučiti najbolje i da će momčad od toga profitirati.

Istina, znali smo se mi i posvađati, no to je bilo jer smo obojica jako tvrdoglavi, a sve je bilo isključivo u interesu reprezentacije. Kao trener te zlatne generacije, zahvalan sam mu jer da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene. Mislim da se prerano oprostio, da je još puno toga mogao dati, no treba poštivati njegovu odluku i zato mu samo za kraj mogu poručiti: ''Hvala ti na svemu dragi Ivano i neka te dragi bog čuva!"