"BILIĆA za predsjednika", "Bilić - priča o Hrvatskoj kakva bi mogla biti", svršavaju novinari na Slavena Bilića, izbornika pod čijim vodstvom je Hrvatska na putu da napravi nešto otprillike jednako veliko kao ono brončano ostvarenje koje se slavilo sa Bilićem na terenu. Slavena ne obožavaju samo novinari, jednako ga žestoko ljube i pripadnici "nogometnog puka", a djevojčice, djevojke i žene ga jednoglasno biraju za najseksi Hrvata.

> Tema: Sportski pregled 2007.

Bilić po trenutnoj konstelaciji zvijezda opasno prijeti da se po obljubljenošću približi i nedodirljivom i neponovoljivom Draženu Petroviću. Iako je Mozart igrački i trofejno postigao nemjerljivo više od Nane, krasi ih ista nota mirnoće, nerazmetljivosti i skromnosti, koja u kombinaciji sa sjajnim uspjesima u poslu kojim se bavi rezultira aklamacijskom obožavanošću, koja pokazuje da možda nisu u pravu svi oni koji ogorčeno tvrde "ovdje će vam oprostiti sve osim uspjeha".

Ma, tko ga ne bi volio...

Novinari mu stvarno jedu iz ruke, podjednako hrvatski i engleski, pišu mu ponekad i gadljivo udvorničke panegirike, a njegov imidž "intelektualca u kopačkama" doista bezgranično zadivljuje sportske fah idiote. Činjenica da sa izborničkim poslom uspješno kombinira još dvije tako egzotične radnje kao što su pušenje cigareta i sviranje gitare, samo doprinosi općoj fascinaciji i zatvara nehajnu cool auru novog ljubimca nacije.

Tko se ne bi zaljubio u Slavena Bilića i njegove "Boyse" (ovo je savršena prigoda da izrazimo gnušanje nad ovom složenicom, još debilnijom od one "Vatreni", nastale za reklamne potrebe izvjesne pivovare što ispušta ugljični dioksid), jer novo lice izbornika i reprezentacije stiže nakon državotvorne i državničke reprezentacije predvođene dvorskom ludom (Ćirini "Vatreni"), mlitavog i bezbojnog Jozića koji je bio šutljiviji od isposnika i uvredljiviji od princeze, kojeg osim po odsustvu bilo kakve komunikacije "prema van", pamtimo i po debaklu na SP u Japanu i Koreji.

Nakon njega smo "uživali" u dosezima "Prše i 8 halfova", koje je majstorski ukomponirao Herr Otto Barić, svadljivac bez osjećaja za moderni nogomet i autoriteta u svlačionici, koji se hvalio kako je "otkrio" neprežaljenog Dadu. Stvarno, samo takav iskusni lisac zblajhanog krzna bi mogao najnušiti igrača koji u tamo nekom Monacu zabija 20 komada po sezoni.

Zlatko Kranjčar je u sjećanju ostao mnogo više po bezobrazno tvrdoglavom forsiranju vlastitog sina, koji tada baš ničim nije pravdao povjerenje i tvrdoglavim odbijanjem da časno abdicira nakon propasti na prošlogodišnjem SP-u.

Nema nikakve dvojbe kako je Bilić već sada uspješniji od trojice prethodnika, ali oni su, kao i "trener svih trenera" iskazali jednu "vrlinu" za koju se iskreno nadamo da je Bilić neće prezentirati: nedostatak hrabrosti, vizije (plana B) i koncepta u ključnim trenucima na velikim natjecanjima. Također, od Bilića i njegovih igrača se očekuje da nakon deset godina Hrvatska prođe skupinu na velikom natjecanju.

"Ne jamčim plasman na Euro"

Početak nije bio baš tako blistav; nakon debakla na Weltmeisterschaftu, dogodio se novi šok: očekivao nas je početak natjecanja u najtežoj kvalifikacijskoj skupini dosad; Englezi, Rusi sa Hiddinkom, Makedonci koji su nas već jednom stajali Eura i Izrael, koji je do pojave Eduarda Da Silve bio nepobjediv doma.

Bilić je tada ziheraški, ali i iskreno izjavio kako ne može jamčiti plasman na Euro, ali kao da ga je itko slušao. Svi su se upregli u medijska kola podrške njegovim izabranicima, pa smo nakon trijumfa na "seoskom" stadionu u Livornu protiv B reprezentacije Italije slavili "pobjedu nad svjetskim prvacima", a bod u Moskvi (bez kojeg smo vrlo lako mogli ostati) je istican kao podvig.

Sedmica protiv Andore je bila uvod za mitsko poniženje obezglavljenih Engleza i put prema proglašenju božanstva je bio otvoren.

2007 za pamćenje: devet pobjeda, jedan remi i jedan nebitni poraz

Lipanj je donio minimalnu pobjedu (1:0) nad Estonijom u Tallinu i miroljubivi remi sa Rusima u Zagrebu (0:0), a zamah pred odlučujuće kvalifikacijske jesenske dvoboje je uhvaćen prijateljskom pobjedom nad Bosnom i Hercegovinom u sarajevskom neprijateljskom okružju (5:3).

Rujanski dvoboji protiv najslabijih reprezentacija u skupini su završili sigurnim pobjedama - 2:0 nad Estonijom i 6:0 protiv Andore.

Listopad je nosio tek jedan kvalifikacijski ogled i pobjedu nad Izraelom, ali je nagovijestio i ono što će Ivica Olić pokazati na Wembleyu (prijateljska pobjeda nad Slovačkom 3:0).

Na početku kvalifikacija činilo se da ne mogu biti okončane gore, nego gostovanjima u Skopju i Londonu, ali zahvaljujući posrtanjima Rusa i Engleza, mogli smo si dopustiti luksuz poraza u blatnom Skopju (0:2), nakon čega je uslijedila «ona» pobjeda na Wembleyu.

Poslije nje, engleski novinari su ga postavili na klupe mnogih premierligaških klubova, što je Vlatka Markovića konačno natjeralo da Biliću ponudi novi ugovor, iako je dotad bahato govorio kako "Bilić ima ugovor do Eura".

Cajkopljupci pod ravnanjem rokera

Momčad na kojoj Bilić gradi ono što Robert Prosinečki već naziva pobjedničkom ekipom Eura, je savršen spoj iskustva (braća Kovač, Šimić, Šimunić, Pletikosa) i mladosti, koju je upravo dotadašnji izbornik mlade reprezenatcije uveo u A vrstu (Eduardo, Ćorluka, Modrić), a  među najveće zasluge mu treba ubrojiti i vraćanje zaboravljenog Mladena Petrića i uspješnu diplomatsku misiju kojom je Ivana Rakitića privolio da odabere kockasti dres.

Nije tajna kako Bilić ne gradi autoritet željeznom disciplinom nego prije svega prijateljskim odnosom prema igračima, koji mu to vraćaju (osim zbog bezgranične ljubavi prema domovini), tako što znaju kako njega, Asanovića, Jurčevića i Prosinečkog, koji su godinama bili u vrhunskom nogometu, ne mogu muljati.

Pokušali su to Srna, Balaban i Olić odlaskom u "Fontanu" još u ljeto 2006. nakon čega su ekspresno ekspeditirani u zapećak, odakle ih je naravno dobri Bilić vratio odmah nakon pokajanja. Kao i ovaj trojac, ostatak igrača najradije velike i česte pobjede slavi uz zvuke srbijanskih turbo-folk heroja i heroina u narodnjačkim klubovima, što nikako ne paše nekim navijačima, ali veliki broj njih ritual reprezentativaca slijedi do u detalj: neposredno nakon utakmice slavlje na Maksimiru i po ulicama uz Thompsonove davorije i budnice, nakon čega slijede Mile, Ceca, Fontane i Ludnice, (kojoj su čak zapovjednik reprezentativne obrane i njegova supruga bili kumovi).

Bilić nema takvih audiofilskih sado-mazo sklonosti, njegov pravac je rock. Dok je bio u Hajduku favorizirao je Gunse, odlaskom u svijet uživao je u bogatoj koncertnoj ponudi koju su nudile Njemačka i Engleska, a glazbeni ukus je proširio prema novim favoritima, od Peppersa do Metallice. Prije nego li se prihvatio kratko trenerskog angažmana u Hajduku, pokrenuo je i svoju rock grupu Rawbau.

Čovjek bez mane

Ali tako je to sa totemima; zagrebački novinari su od Bobana, nakon udaranja policajca napravili novog Thich Quang Duca i Jana Palacha i njegov maj-geri uzeli za početak rata i raskida sa omraženom Jugoslavijom, dok službena povijest prešućuje da je taj isti "zagrebački nogometni ban" par mjeseci poslije na naslovnici "Arene" pozirao zagrljen sa milicajcem u zank pomirenja i oprosta, ili da je tri godine prije - nakon pobjede u finalu omladinskog SP-a u Čileu protiv SR Njemačke trčao pobjednički krug umotan u pogrešnu trobojnicu.

Kao što je također sa takvim likovima i običaj, tako se i o Slavenu raspredaju razne urbane legende, (zanemarimo li onu o kavi sa Milom Horvat): kako je u davna vremena, pred raspad Jugoslavije dok je bio na kaljenju u Šibeniku, vozeći se sa Deanom Računicom i  i demonstrirajući srpsko-hrvatsko bratstvo, iz njegove peglice treštala do kraja odvrnuta "Ustani bane" do onih današnjih, kako Iron Maiden, ustvari samo radi njega rade megaspektakularni koncert upravo na Poljudu.

Zvonko Alač
Foto: Index/AFP