Foto: Vedran Buble/Index

NA VESTMANNYJAERU, otoku o čijoj ste iznimno zanimljivoj povijesti imali priliku pročitati u putopisnoj reportaži u Indexovoj rubrici Black, zatekao sam se točno u dane vikenda, kad se igralo uzbudljivo posljednje kolo nogometnog prvenstva Islanda. I dok je Valur već bio osigurao naslov prvaka, a Stjarnan i FH borili se za drugo mjesto, popularni IBV s otočića površine svega deset kvadratnih kilometara bio je pred velikom bitkom za opstanak. U goste im je stizao šestoplasirani AK Akureyry, a svih četiri tisuće stanovnika bilo je na nogama.

IBV je trostruki prvak Islanda. "Ni ne pomišljamo na drugu ligu", ponavljali su mi domaćini ovog ponosnog vulkanskog kamena, nasukanog negdje u bespućima sjevernog Atlantika.

Na samom početku teksta naglasit ću da isti nije namijenjen fanovima Cityja, Chelseaja, PSG-a, Barcelone i drugih giganata koji uživaju u blještavim reflektorima Lige prvaka s pripadajućom paletom niskih podražaja. On je pisan prije svega za one izgubljene duše koje smatraju da je moderni nogomet odavno izgubio smisao. Onima koji se i dalje dive legendarnoj rolici, tom nezamislivo neokomitom driblingu današnjice, te uporno pohode niželigaške travnjake, uvjereni da se najsličniji oblik onog u čemu su uživali može pronaći upravo tamo. Srećom može i u izoliranim državama poput Islanda gdje je iz raznoraznih razloga, bilo vremenskih, financijskih ili tradicijskih, nogomet zaostao te i dalje predstavlja jeftino pučko veselje.

S obzirom na to da sam tek u posljednji trenutak saznao za ovaj spektakl, bilo je prekasno da pošaljem zahtjev za akreditacijom, a ulaznica nije bilo ni za lijeka. Hvatao sam se za slamke te očajnički kontaktirao jednog islandskog kolegu novinara s kojim sam nekad davno surađivao, a čija je majka, ispostavilo se, bila upravo porijeklom s Vestmannyjeaera. Tomas je bio oduševljen mojim pozivom i odmah je sve organizirao. Svega pola sata čekali smo na odgovor, a onda me na mobitel nazvao generalni menadžer IBV-a i poručio mi da ćemo ja i Mario, prijatelj s kojim sam bio na proputovanju Islandom, biti gosti kluba. Dogovor je bio da će nas sat vremena prije utakmice pokupiti službenim autom.

Bili smo oduševljenim takvim raspletom, a imali smo taman toliko vremena da malo prolutamo ulicama i osjetimo atmosferu. Ruku na srce, nije to bila neka seoska veselica. Islanđani su hladni, kulturni i odmjereni ljudi, barem dok ne popiju malo. Gostujućim navijačima nije bilo ni traga, dok su oni domaći, okićeni dresovima i inom memorabilijom u bojama kluba, polagano klizili prema stadionu. O njemu ćemo nešto kasnije. U jednoj od ulica ovog gradića susreli smo Ejnara, slijepog mladića, inače velikog fana IBV-a. Jedva je dočekao porazgovarati sa strancima, a kad smo mu rekli odakle smo, nije mogao skriti uzbuđenje. "Hajduk Split! Torcida, Torcida", povikao je. Mario i ja u čudu smo se pogledali.

Kad smo ga pitali odakle zna za Hajduk i Torcidu, rekao je da je prije nekoliko godina bio u Splitu u sklopu nekog kampa za slijepe osobe. Tamo je upoznao nekoliko lokalnih mladića koji su bili zaluđeni Hajdukom. Čak su ga i odveli na utakmicu, a jednom kad je čuo huk s tribina, noge su mu se, kako tvrdi, odsjekle. Otada, uz IBV, još na cijelom svijetu jedino navija za Hajduk. "Kakav je IBV?" zainteresirao sam se. "Dobri smo, dobri. Ove sezone osvojili smo Kup", odgovorio je tonom kao da se radi o Ligi prvaka, kao i njegovi sugrađani. A kakav je protivnik AK Akureyry? "Nisu loši, ali ne mogu ni gore ni dolje na tablici tako da nemaju neki motiv. Ma dobivamo mi to", stisnuo je šaku i podigao ruku visoko u zrak.

Vrlo brzo pozdravili smo se s Ejnarom i krenuli prema mjestu sastanka. Desetak minuta hodali smo po velikoj trgovini "Ice Weara", najcjenjenije robne marke na Islandu, a onda sam kroz staklo izloga ugledao bijeli terenac. Iz njega su izašla dvojica vitkih, plavih 30-godišnjaka. Tom Thorvaldsson, generalni menadžer kluba i mladić koji se predstavio kao Gunnar, glavni financijer IBV-a. Bili su vrlo pristupačni pa smo s pitanjima bili slobodni. Najviše nas je zanimalo odakle se financira klub jer nema nekog bogatog generalnog sponzora. Tom nam je objasnio da dobar dio novca dolazi od Þjóðhátíð, velikog muzičkog festivala koji se svake godine u kolovozu održava na otoku, a koji privuče i do 20 tisuća ljudi.

Ovaj festival održava se bez prestanka pune 143 godine. Sve je počelo davne 1874., kad otočani zbog loših vremenskih uvjeta nisu mogli pohoditi veliko godišnje slavlje na kopnu, pa su za sebe priredili veselicu. Nisu ni slutili da će s godinama ona prerasti u jednu od najdugovječnijih islandskih tradicija. Naravno, način proslave tijekom desetljeća se mijenjao, a u moderno vrijeme uključuje četiri dana kampiranja uz vrhunsku muziku i golemu logorsku vatru. No dobro, skrenuli smo s teme. Dok smo obilazili trening kamp, ako se to tako može nazvati, zanimalo me gdje bi igrali utakmice da slučajno uđu u skupine Europske lige (Danskoj ili Engleskoj), na što se Gunnar slatko nasmijao i rekao da još nije vrijeme misliti na to.

Uslijedilo je vrijeme za malu povijesnu lekciju. IBV je osnovan davne 1903. godine, a igra na stadionu Hasteinsvollur, kapaciteta 2300 gledatelja, od čega je 534 sjedećih. Tijekom svoje povijesti bio je triput prvak Islanda, 1979., 1997. i 1998. godine, a pet puta pobjednik Kupa, po jednom u svakoj dekadi od šezdesetih naovamo. Vjerojatno najpoznatiji igrač koji je u njemu ponikao jest Hermann Hreiðarsson, nekadašnji nogometaš Wimbledona, Ipswicha, Charltona i Portsmoutha i dugogodišnji islandski reprezentativac s čak 89 nastupa. Osim što se pred kraj karijere 2013. vratio na otok, Hreiðarsson je učinio još jednu jako bitnu stvar za popularizaciju ovog kluba. Na dolazak je nagovorio slavnog engleskog vratara Davida Jamesa.

Tijekom šest mjeseci koje je proveo na Islandu (sezona traje od travnja do listopada), James je živio životom holivudske dive. Svaki njegov trening na ovom otočiću, svaka utakmica i svaka parada bili su pomno praćeni i nagrađivani velikim pljeskom. Tada 43-godišnji James branio je u ukupno 23 susreta u svim natjecanjima. Primio je 26 golova, a sedam puta sačuvao svoju mrežu praznom. IBV je te sezone završio kao šesti u prvenstvu, ali je zato ušao u drugo pretkolo europskih natjecanja. U 1. pretkolu EL kući su rezultatom 1:1 remizirali s HB Torshavnom, dok su u uzvratu slavili s 1:0. Donijelo im je to povijesne susrete s beogradskom Crvenom Zvezdom. Na Marakani su poraženi s 2:0, dok su u uzvratu ostvarili senzacionalni remi bez golova.

Vjerovali ili ne, IBV je ukupno odigrao čak 44 susreta u kontinentalnim natjecanjima. Upisali su sedam pobjeda, devet remija i 28 poraza, uz gol razliku 27:83. Dvije najveće pobjede svakako su im one iz 1. pretkola Lige prvaka 1999., kad su doma i u gostima svladali prvaka Albanije. Inače, izuzev Jamesa i Hreiðarsson, IBV je poznat kao klub koji je u posljednjem desetljeću u momčadi imao barem jednog reprezentativca Ugande. Na ovaj daleki i zaleđeni sjever Europe prvi je došao Andrew Mwesigwa 2006. Nakon par sezona pridružio mu se mladi veznjak Tony Mawejje, dok je posljednji, 2011., došao Abel Dhaira. Njegovo ime u klubu danas se izgovara s posebnim poštovanjem, jer mu je dok je još branio za klub dijagnosticiran tumor, od kojeg je 27. ožujka lani i umro.

I dok su se nekad stranci mogli brojati na prste jedne ruke, danas ih je momčad prepuna, no za razliku od ostalih islandskih klubova, nema Balkanaca. Najzastupljeniji su igrači El Salvadora, njih trojica, od kojih je vratar Derby Carillo daleko najupečatljiviji. U IBV-u igraju još i dva Engleza, Danac, Španjolac te 22-godišnji iranski napadač Shahab Zahedi. Stasiti Zahedi tek je stigao prije nekoliko mjeseci, a već se prometnuo u najboljeg igrača kluba. U prvih deset utakmica postigao je pet golova, a na ovaj otok stigao je iz slavnog Persepolisa. Gunnar mi je rekao da će jednog dana, s obzirom na svoje kvalitete, završiti u puno boljem klubu.

Nakon vrlo informativne vožnje stigli smo pred stadion, a ja sam bio očaran. Mnogo puta čitao sam članke o najljepšim stadionima svijeta, neke od njih sam i posjetio, ali ništa me nije moglo pripremiti za ono što sam vidio na ovom otočiću. Taj solidni travnjak i te dvije smiješne tribine bile su smještene s jedne strane u podnožju dviju ogromnih klisura, a s druge dva aktivna vulkana. Osjećaj je bio uistinu nevjerojatan, a miris spektakla u zraku. Ubrzo smo se pozdravili s Tomom i Gunnarom te sjeli na svoja mjesta. Tribine su bile već pristojno ispunjene, a najvatreniji navijači, njih dvojica, jedan na gitari, a drugi na bubnjevima, počeli su svirati nešto što je nama bilo nalik crkvenim pjesma

Desetak minuta kasnije uz oduševljenje na tribinama igrači obje momčadi izašli su na travnjak, a ja sam se nemalo iznenadio kad sam vidio sliku goleme roze svinje na njihovim dresovima. Objasnili su mi da je riječ o lancu supermarketa koji je sponzor većini klubova u ligi. Nogomet je investitorima i na Islandu isplativiji nego u Hrvatskoj. Gledajući lica igrača, tražio sam ono jedno koje bi mi moglo biti poznato. U Akureyryju igra nekada mladi hrvatski reprezentativac Vedran Turkalj, koji je prve nogometne korake napravio u Rijeci. Na Kantridi je bio do 2010., a ukupno je skupio pedesetak nastupa za Riječane. S njim su tu još srpski stoper Aleksandar Trninić, nekada igrač Cukaričkog, te Crnogorac Darko Bulatović koji je igrao u Radničkom iz Niša. 

Sudac je dao znak za početak dvoboja, a Mario i ja bili smo prilično iznenađeni kvalitetom nogometa. Vrlo lijepi i precizni pasovi, dosta dobra tranzicija te tu i tamo, poput relikvija povijesti, koja rolica. Očekivali smo nešto puno lošije. Atmosfera na tribinama taman se crkvenim pjesmama dovela do usijanja, kad je u šestoj minuti Thorvaldsson doveo IBV u vodstvo. Domaćinima je vidno pao veliki kamen sa srca, dok se gosti i nisu nešto pretjerano trudili. Bili su vidno bolja i spremnija momčad, ali bez nekakve izrazite želje. Koncem prvog poluvremena zamijetio sam nekoliko spornih situacija, a taman kad sam se počeo pitati plaćaju li i oni za pošteno suđenje, sudac je odsvirao kraj prvih 45 minuta.

Nakon novog reda pjesama, s razglasa je čovjek koji je uočen da puši na tribinama zamoljen da ugasi cigaretu. Naravno da su svi odmah pogledali prema nama. Odmah sam se sjetio onog slavnog bisera sportskog komentatora Srđana Kneževića: "Poštovani gledaoci, izvinjavam se zbog ovog prekida. Upravo su nam organizatori Olimpijade zabranili da pušimo u reporterskim kabinama. Evo i kolege Španci se bune, nisam samo ja..." Posramljeno sam ugasio cigaretu. Kako je sunce već počelo padati, a zapadni vjetar puhati sve jače, početkom drugog poluvremena bilo je prilično prohladno. Kad je nakon sat vremena stoper AK-a Guðmann Þórisson dobio crveni karton i skrivio kazneni udarac, činilo se da je utakmica riješena.

No Thorvaldsson je promašio jedanaesterac. Srećom po domaćine iskupio se deset minuta kasnije, kada je topovskim udarcem s dvadesetak metara iskosa matirao Salvadorca na golu Akureryja. Konačnih 3:0 za veliko slavlje Otočana postigao je nekoliko minuta prije kraja mladi Bartalsstov. IBV je ostao u ligi! Na našu žalost, posljednji je trajekt s otoka kretao već u 17 sati, tako da nismo imali puno vremena uživati u slavlju domaćina. Odmah po završetku susreta mahnuli smo Gunnaru i Tomu te odjurili u trajektnu luku. Bio je to svakako jedan vrlo zanimljiv i upečatljiv događaj, a dok smo pola sata kasnije s pučine gledali ovaj otok, osjetio sam potrebu da se još jednom vratim tu.

Na Vestmannyjearu je živio jedan navijač Hajduka, a u Splitu od toga dana dva navijača malog IBV-a.