Foto: Ante Čizmić / Cropix

UZ OČAJNU i sporu improvizaciju u napadu, propusnu obranu i blijede vratare, 29:25 poraz od Švedske čini se i dobrim rezultatom. Junak utakmice bio je domaći vratar Johan Sjöstrand s nevjerojatne 23 obrane.

Kao i što smo upozoravali, večeras je postalo jasno da jučerašnja velika pobjeda protiv Argentine nije bila relevantna i da je samo mogla zamaskirati pravo stanje stvari. Šveđani nisu Argentinci, potvrdili su to velikom agresivnošću u obrani i odličnom pokretljivošću i protokom lopte u napadu, zato su tako smiješno sinoć izgledala uvjeravanja naših reprezentativaca da su susreti protiv Danske i Srbije bili samo loš dan, a da je prava Hrvatska ona koja je najveće iznenađenje SP-a pobijedila sa 18 razlike.

Protiv Švedske ništa nije funkcioniralo

Interesantno, Hrvatska je protiv Srbije i Danske imala dosta dobrih perioda igre, međutim protiv Švedske naši reprezentativci nisu odigrali ništa vrijedno spomena praktički cijelu utakmicu, izuzev u dva navrata u drugom dijelu, kada su mini serijom na koncu ipak neuspješno napali švedsko vodstvo od pet razlike. Praktički ništa nije funkcioniralo, istina nije bilo ni sreće, a tako se ne može tražiti plasman među četiri najbolje reprezentacije svijeta.

Već na samom početku susreta bilo je vidljivo da 6:0 obrana izgleda tromo, nepokretno, slijedom čega su igrači nepotrebno izlazili prema van, što je pak dovelo do groteskne situacije da golove primamo sa crte. Sve to uzdrmalo je hrvatske obrambene uzdanice, koje su kako je utakmica odmicala sve češće počele griješiti, tako ubivši i ono malo samopouzdanja što su ih vratari stekli u susretu sa Argentinom i u uvodnom dijelu dvoboja sa Švedskom. Što reći pak na statistiku koja kaže da je švedski vratar skupio 23 obrane uz pedeset posto učinkovitosti, a da je Pešić obranio 3 lopte od 12 udaraca, a Alilović četiri lopte od 24 udarca. Nitko, ali nitko ne svijetu se tako ne može suprotstaviti iole ozbiljnijoj rukometnoj momčadi. Da, hrvatski rukometaši ispadali su smiješni, primajući golove i s dva igrača više na terenu.

Osim Zrnića i Vorija nitko iznad 50 posto, Alilović i Šego zajedno skupili sedam obrana

Ništa bolje Hrvatska nije djelovala ni u napadu. Protok lopte bio je nikakav, a na mahove smo podsjećali na kakav veteranski sastav, ne mogavši izraditi akciju ni šest na četiri. Ponovno je došlo na naplatu forsiranje improvizacije i nepostojanje uigranih kombinacija, a gotovo svaki gol u nastavku koji smo postigli bio je rezultat solo akcije pojedinca. Goluža je priznao kako je sav pripremni period potrošio na uigravanje obrane, međutim iz sadašnje perspektive, ne samo da nije napravio dobar posao tu, već je tako i potencirao improvizacije u napadu, koje su nas naposljetku "stajale glave".

Lacković je protiv Šveđana pucao 4/12, Kopljar 1/3, Duvnjak 1/4, Balić 2/6, Vuković 1/4 te Buntić 2/4, a jedino je Zrnić bio na nivou, dokazavši da je nesumnjivo bio najbolji igrač Golužine reprezentacije na ovom SP-u. Osim spomenutog Zrnića i Vorija nijedan igrač nije imao niti 50 posto učinkovitosti, što dovoljno govori o nerezonskim i isforsiranim udarcima, koji su bili laki plijen za sjajnog švedskog vratara. Jednostavno rečeno, to nije bilo to, nijedan dio hrvatske reprezentacije, počevši od vratara, obrane pa do napada nije funkcionirao kako treba, a trebat će velike i instantne korekcije ukoliko se želi uopće plasirati na OI u Londonu. Hrvatska mora najmanje biti sedma da bi osigurala kvalifikacije za OI.

Neopravdana bojazan od sudačke pristranosti

Na koncu dodajmo kako su bojazni o sudačkom navlačenju za domaćine bile sasvim neopravdane. Potvrdile su to odluke u posljednjim trenucima susreta, kada se lomio rezultat. Naime, španjolski suci Lopez i Ramires u samo su pet minuta isključili čak tri švedska igrača, davši priliku izabranicima Slavka Goluže da se sasvim vrate u susret nakon pet razlike. No, nedostajalo je hrabrosti, koncentracije, ali i sreće, jer su dvije odlučujuće lopte odsjele na okviru gola, a s druge strane je Ekberg iz mrtvog kuta matirao Šegu.

Ne, nije tragedija izgubiti od Švedske i ostati bez polufinala SP-a, tragedija je ne priznati da hrvatski rukomet više nije na onoj razini otprije nekoliko godina. Raspoloženog vratara nemamo, a problem desnog vanjskog nismo riješili od odlaska Metličića. Kopljar je beskrvan, a Buntić prespor da prati Balićeve genijalne zamisli. Balić istina nije bio pravi na ovom SP-u, ali zasigurno može još puno dati ovoj hrvatskoj reprezentaciji, barem dok ne budemo sigurni da ga Duvnjak može naslijediti. A za sada to još nije slučaj.