Foto: Ivica Gjergja / Cropix (na slici: Franjo Opačak i Matej Lebo, s osvojenim priznanjima prije dvije godine u Zadru)

NAŽALOST, Franjo Opačak nije jedini. Glavni lik ove priče za razliku od svjetskog prvaka i donedavnog beskućnika iz Slavonskog Broda imao je krov nad glavom, ali i istu sudbinu, da mu kao istinskom šampionu zalupe vrata gdje god je pokucao tražiti pomoć.

Osvojio za Hrvatsku više od 100 medalja, a mora raditi na baušteli

Kick-boksač Matej Lebo, 20-godišnjak iz Benkovca, višestruki je svjetski prvak, ali nema nikakve stipendije niti sponzora, a bavljenje sportom omogućuju mu njegovi roditelji - otac Milan, inače bivši hrvatski branitelj, i majka Stevka, koji se njemu i sestrama trude osigurati što pristojniji život.

Matej je za Hrvatsku osvojio preko 100 medalja, a nabrojit ćemo samo neke od njegovih uspjeha: višestruki prvak Hrvatske u taekwondou, viceprvak svijeta 2004., treći na Svjetskom kupu 2005., najbolji borac Hrvatskog kick-box saveza 2004. i 2005., osvajač šest međunarodnih turnira 2008., osvajač Svjetskog kupa 2009., svjetski prvak 2011. u Umagu...

Institucije, gdje ste?

Bez obzira na sve te pothvate, ignoriran je od strane hrvatskih sportskih institucija, ali njegova vjera da će uspjeti i dalje je nepokolebljiva. Čak i nakon sramote koja se dogodila kad je htio upisati Kineziološki fakultet u Zagrebu. Naime, rečeno mu je tada kako njegove medalje ne znače ništa i ne nose nikakve bodove jer to nije olimpijski sport.

Obitelj Lebo prošla je težak životni put, od rodne Bosne gdje im je u ratu zapaljeno sve što su imali, do boravka u Benkovcu i traženju boljeg života u zadnjih 15-ak godina. Matejev otac radi na baušteli, a majka Stevka je nezaposlena. Oni se ne predaju i nije im žao odricanja, ali boli ih obezvrijeđivanje i poniženost s kojom se susreću, jer njihov Matej je sve te medalje osvajao pod hrvatskom zastavom i grbom, pa se pravom pitaju kako je moguće da bude zaboravljen od svih, izuzev Matejeva trenera Elvisa koji jedini čitavo vrijeme stoji uz njih.

Matej je marljiv momak, preko ljeta pomaže obiteljski budžet radom na baušteli, i bilo bi žalosno da to postane njegova budućnost umjesto onoga u čemu je već pokorio svijet.

Matejeva mama: Nitko nas ne sluša, nitko te uspjehe ne priznaje

"Nemamo mi puno toga za reći, žao nam je što mu se to dogodilo kod upisa na fakultet. Trenira od malih nogu, zaljubljen je u to, ali te medalje nitko ne priznaje", skromno će Stevka Lebo, s kojom smo razgovarali u vrijeme dok je njezin sin bio na treningu.

Na upit jesu li pokušali izboriti se za bolji status u Hrvatskom olimpijskom gradu, Zadarskoj županiji ili Gradu Benkovcu, odgovara: "Nitko nas baš i ne sluša... On i dalje trenira svaki dan, voli to i uživa u tome, i ima pozitivnu energiju."

Sve to, uz onih 100 i kusur medalja koliko je Matej osvojio trebalo bi biti dovoljno za barem pristojan tretman. Pitate se zašto nije?