RAT nije počeo do mita uzdignutim neredima prije neodigrane utakmice Dinama i Zvezde, nego godinu dana poslije.

 

 

Tvrditi drugačije zbog simboličkih i sentimentalnih razloga kada je u pitanju tako ozbiljan pojam kao što je Rat (koji se u kontekstu ovog događaja nikad ne piše pod navodnicima) nema veze s povijesnim činjenicama, a niti sa žrtvama koje su ubijene u pobuni hrvatskih Srba i agresiji  njihovih sunarodnjaka iz matice.

 

 

Ne mogu se navijački neredi u kojima nije došlo čak ni do izravnog okršaja najvećeg broja pripadnika suprotstavljenih navijačkih skupina, ali ni poginulih (u sukobima je ozlijeđeno 79 'milicionera' i 59 gledatelja) uspoređivati s Krvavim Uskrsom na Plitvicama - pogibijom Josipa Jovića u travnju '91., a naročito ne s pokoljem 12 redarstvenika u četničkom uporištu Borovo Selo u svibnju iste godine, dakle, godinu dana poslije maksimirskih nereda. To su događaji koji imaju tragično pravo da ih se naziva početkom rata.

 

 

 

Parada bradatih spodoba po tartanu ispod maksimirskih tribina, njihovo orgijanje po "sjedjenju" jug i ćirilični transparenti Čačak, Tuzlaci i Delije Sever bodu oči sada kao i prije 20 godina, pa valja naći opravdanje što ih se tada trpjelo, a to je, naravno, "početak rata" koji se, eto, dogodio upravo tog dana kada nam se od svih tih Srba i milicije (koja se tukla samo s Boysima, a Delije puštala na miru) zacrnilo pred očima pa smo zaratili sa svima: Generalštabom i SAO Krajinom, Terazijama i jugo fudbalom. Ali nismo, ne toga dana.

 

Tako je lakše progutati i Arkana, koji se taj dan šepirio po travnjaku zagrebačkog stadiona i na Zvezdinoj klupi, ali ne kao vođa navijača u džinsu ili paramilitarne postrojbe u maskirnoj odori koja će za godina dana ubijati po Slavoniji, nego u odijelu, kao dio klupske delegacije, na istoj razini sa Šekularcem i Džajićem. Vjerojatno se usput i pogostio graševinom u loži Maksimira.

 

 

 

Da se kod nas činjenice ističu umjesto što se prilagođavaju dnevno-političkim potrebama ili romantičarskim prigodama, ovo ne bi ni bilo potrebno pisati, ali kako se ovdje povijest voli iskrivljavati i umivati, tako su nesumnjivo bitni događaji te nedjelje dodatno mistificirani.

 

Što oni koji misle da je 13. svibnja 1990. počeo rat na Maksimiru ne znaju ili se prave da ne znaju, pa tako dovode u zabludu "generacije koje dolaze" i koje se napajaju na istom mitološkom vrelu?

 

 

Za početak, nemaju pojma da je Crvena zvezda (doduše, bez Delija) godinu dana poslije "početka rata", točnije 18. svibnja 1991., gostovala u Zagrebu najnormalnije, bez ikakvih problema, a da je predsjednik Tuđman osobno nakon utakmice javno izrazio zadovoljstvo što su "ugledni gosti iz Beograda primljeni i pozdravljeni kako zaslužuju".

 

Vjerojatno se ne sjećaju ni nevjerojatnog preokreta od 0:2 do pobjede 3:2 u režiji Šukera, Joze Gašpara i Grege Židana koji je bombom donio pobjedu u sudačkoj nadoknadi i potrčao u zagrljaj BBB-ima koji su se tada nalazili na istoj onoj tribini gdje su 370 dana prije Delije izazvali njihov bunt i obračun s policijom.

 

Nemaju "sportsko-militaristički" stručnjaci pojma da su dva dana prije toga - 16. svibnja 1991., a dva tjedna nakon što su domaći i iz Srbije uvezeni četnici u Borovu Selu ubili 12 hrvatskih policajaca i ranili njih još 20, za Jugoslaviju na beogradskoj Marakani protiv Farskih Otoka igrali i zabijali Davor Šuker i Zvonimir Boban. Podsjećamo, bilo je to godinu dana nakon "početka rata".

 

 

 

Da, onaj Boban, koji je valjda po "službenoj" interpretaciji povijesti godinu dana prije "ispalio prvi hrvatski metak" kada je nogom udario 'milicionera' Dinama. Hvalevrijedan potez koji je "zagrebački nogometni ban" napravio prije nego što su ga navijači i suigrač Vjeko Škrinjar spasili osvete drugova u plavom, potisnuo je priču koja je punila naslovnice krajem '90.; javnu pomirbu Bobana s famoznim čuvarom reda, koji je u međuvremenu postao "policajac".

 

*Komentar o velikim neredima prije neodigranog derbija Dinama i Zvezde napisan je i objavljen 2010., povodom 20. obljetnice "13. svibnja", ali ga reaktiviramo jer smatramo da cjelovito pokriva temu, ali i smješta događaj u širi sportski, društveni i povijesni kontekst te da bi pisanje novog komentara povodom 25. obljetnice bilo ponavljanje već napisanog.