KADA Colchonerosi (popularno prozvani i Cholonerosi) istrče na San Siro u subotu, neće se naći samo u 90 najvažnijih minuta klupske povijesti. Na terenu na kojem je njihov trener godinama orao, trčao, tukao i provocirao imaju šansu prevesti ga preko jedine stepenice koja ga dijeli od apsolutne trenerske i nogometne besmrtnosti. 

 

 

Cholo Simeone svojom je borbenošću i prgavošću savršeno definirao dominantnu argentinsku nogometnu kulturu. Zemlja koja je sada već 40 godina svjetonazorski podijeljena i rastrzana između menottisma i bilardisma, koncepta nogometa kao umjetnosti i zabave, nasuprot nogometu kao evolucijskom, beskompromisnom procesu u kojem samo najjači ostaju i sve je dozvoljeno ukoliko vodi do rezultata. Argentinski nogometni puristi znaju dosta zajedljivo koristiti izreku kako "Menotti živi za loptu, a Bilardo za semafor", imajući na umu njegovu tendenciju zatvaranja utakmica, tvrdog obrambenog stila na rubu tučnjave i nogometa s mudima. Baš je Bilardo prvi dao Simeoneu šansu u reprezentaciji i danas vjerojatno ne postoji ponosniji čovjek na kugli zemaljskoj. Menottijev stav oko njega poprilično je politički korektan, ali određena vrsta prijezira se ne mora ni pretjerano lucidno iščitavati između redaka: "Mučim se kad ih gledam (Atletico). Cijenim što Simeone radi, ali on i ja nemamo baš ništa zajedničko". I dok je danas Atletico prepoznatljiv brand koji gaji specifičan stil igre, a njegov trener se smatra apsolutnim prvakom istog, životni put Chola Simeonea kao trenera sažeo je i argentinsku nogometnu povijest. Iako vjerojatno u svom genomu ima zapisane sve predispozicije za takvu ulogu, put do apsolutnog kralja pragmatike bio je poprilično težak.

 

 

Svoju prvu utakmicu u odijelu Simeone je odradio u Racingu, velikanu iz okolice Buenos Airesa gdje je netom završio svoju igračku karijeru. Krštenje je uistinu bilo vatreno - poraz protiv najomraženijeg rivala Estudiantesa, uz dva gola tadašnjeg hit-tinejdžera Kuna Aguera. Kratka epizoda završila je nakon samo par mjeseci kada je prešao baš u Estudiantes, klub u kojem je pobrao svoje prve trenerske lovorike. Trijumfom u Aperturi 2006., donio je prvi trofej klubu nakon 23 godine. Nakon što je u razigravanju svladao Bocu. Nagrade za najboljeg trenera prvenstva i države bile su samo fusnote na njegovoj misiji i putovanju u kojem je tražio bolje i veće. U Argentini nema puno većeg od River Platea, a baš je gigant iz metropole u njemu vidio čovjeka koji će preokrenuti trend i konačno završiti ispred Boce koja je tih godina bila uspješniji od dva kluba. Vrlo brzo u vitrine je sletjela titula argentinskog prvaka u Clausuri, a Simeone je tada bio antipod onoga što je danas.

 

 

 

Argentina je tih godina ludovala za nogometnim inovacijama Marcela Bielse i njegovih učenika, a Cholo se u tom trenutku činio kao polaznik njegove akademije. Eksperimenti sa veznim igračima u zadnjem redu kao playmakerima, igra s trojicom u zadnjoj liniji i kopiranja Bielsine 3-3-1-3 formacije iz Čilea u kojem je igra bila podređena fantastičnom duetu Falcao-Alexis Sanchez i velikom Ortegi koji ih je hranio loptama. U tom trenutku svoje karijere, Simeone je bio argument "menottijevaca" – dok se Bielsa nerijetko doimao poput luđaka u laboratoriju koji usavršava patente i baca ih u smeće svaki put prije nego li ga plasira na tržište, Simeoneova verzija takve igre je imala uspjeha. Reći da je bio guru napadačkog nogometa bilo bi pretjerivanje, ali po stilskoj figuri i provociranju rješenja u igri, pozitivno je odudarao od dosta tvrdog argentinskog nogometa.

 

 Bolno otrježnjenje uslijedilo je vrlo brzo – divlji nogomet koji teško trpi greške i ostavlja veliki prostor za bolne protuudare počeo ga je stizati glave i nakon 11 utakmica bez pobjede morao je napustiti klupu Rivera. Iako će konačni financijsko-duhovni pad i ispadanje u nižu ligu uslijediti nekoliko sezona nakon toga, najžešći navijači Rivera nikada mu neće zaboraviti "zasluge" koje je položio u zametak njegove propasti.

 

 Uslijedio je period najvećeg Cholovog preispitivanja – koji put je pravi u nogometu, a samim time i životu? Kako pomiriti atraktivnost u igri, a ne izgubiti od onih koji sve poduzimaju da ju unište? Za zemlju koja priznaje samo krajnosti, znao je da odgovor nije ni u kakvom srednjem putu. Nije ga još znao, ali nije mogao stajati na mjestu. Nemir traženja odgovora potjerao ga je na jug Italije.

 

 

 

Italija, pradomovina brojnih Argentinaca, jednako srčano živi nogomet, ali posjeduje poprilično unificiranu ideju nogometa, a taj način nikada se nisu pretjerano trudili izdići na razinu religije i svjetonazora. Catania, novo odredište argentinskog stručnjaka, bila je savršeno reprezentativan primjer – samo dva boda iznad crvene zone, "Slonovi" su bez financijske pozadine ili naročitog talenta izgledali kao savršen kandidat za ispadanje. Vremena ni izbora nije bilo – rješenja su se morala naći odmah i sada. Upravo je to iskustvo ono koje ga je, po vlastitim riječima, najviše promijenilo: "Italiju nikad nisam zaboravio, a Sven Goran Eriksson mi je usadio prve trenerske klice još dok sam igrao. Tu sam shvatio da kao trener ne možeš imati omiljenu formaciju, već radiš s onim što imaš. Catania je baš zbog toga, što smo se morali prilagoditi svemu i svima, bila najbolje iskustvo za moje nogometno znanje". Sve natruhe igre, ali i stila koje su dominantne u Atleticu, vidljive su bile i u Cataniji – vrlo brzo od njih je stvorio jednu od najtvrđih obrana lige, s dubokom zonom i svih 11 igrača iza lopte, nastojeći suparnika namamiti na bok ne bi li mu po oduzimanju lopte u tom dijelu terena zavukli loptu iza leđa i istrčali kontru. 

 

Trenutak je to u kojem nestaju sve dvojbe za Chola koji način je ispravan – zapravo, jako je bitno postoji li termin "ispravan". Uspjeh na Siciliji i ostanak u ligi trasirali su ga na Vicente Calderon, puno atraktivnijoj sredini, ali i dalje obilježenim ogromnim jazom između duopola na vrhu i ostatka lige. 

 

 

U dvije godine bivanja na samom vrhu španjolskog i europskog nogometa, Atleticove najbitnije promjene su one kadrovske. Jedno čudo od mladog golmana zamijenilo je drugo, u srcu terena više ne rudari Tiago, uz krilo ne šprinta Raul Garcia, a Villa i Costa su odavno svoju sreću našli drugdje. Atleticova najjači forte, onaj kojim će nastojati zagušiti i Real Madrid jest balansiranje i kombiniranje visokog presinga u kojem suparniku kvare ritam, te duboke zone u kojoj fali prostora kojeg (posebno) Bale i Ronaldo toliko bolno trebaju da bi došli do izražaja, zbog čega im u pravilu baš utakmice s Atleticom iskaču u kalendaru kao nepoželjne. Za očekivati je da će Atleti tjerati igru Reala na bok pritiskom i markiranjem Kroosa i Modrića, a jednom kada je lopta na strani, puno je lakše zagraditi teren. Osim toga, ukoliko Modrić i Kroos ne budu imali dovoljno mjesta za primiti i distribuirati loptu, lako je moguće gledati scenarij po kojem se Real s loptom u nogama podijeli na dvije nepovezane cjeline po dužini terena.

 

Ofenzivno, za razliku od prije moćnog Coste koji je mogao zadržavati duge lopte, središnja točka napada jest Griezmann i tu leži najveća razlika tadašnjeg i današnjeg Atletica. Njegova sposobnost da poveže redove čini ga dragocjenim protiv Reala, tako da će Zizou vjerojatno morati posegnuti za Casemirom koji će paziti samo na njega. Mobilnost i izvlačenje obrane prema centru kada se spušta po loptu nude mnogo prostora za utrčavanje Saulu ili Torresu koji proživljava drugu mladost na Calderonu, i u tome leže najveće mogućnosti Atleticovih kontranapada. Koke bi protiv Reala mogao imati dobru dionicu – prednja trojka kraljevskog kluba nije pretjerano aktivna u obrani, a njegovo uvlačenje duboko i široko kako bi organizirao napad predaleko je od Modrića i Kroosa koji eventualnim izlaskom za njime ruše stabilnost sredine terena. Možda je malo proaktivniji stil preko njega kao dirigenta ono s čim će Simeone iznenaditi Real Madrid barem dio utakmice, po mogućnosti u razdoblju iza 60. minute, kada je Atletico padao protiv Barcelone i Bayerna u pravilu u sva 4 ogleda.

 

Sve u svemu, Atletico je bolja ekipa nego prije dvije godine. Ne drastično bolja, niti bitno drugačija, ali posjeduje nešto veću mogućnost prilagodbe suparniku, posebno u napadačkom dijelu igre. 

 

 

Svake sezone Atletico je rezultatski i igrački podizao ljestvicu, a osim toga je oživio "mrtvi derbi“ (zbog groznog skora s Realom i velike kvalitativne razlike, kroničari su se počeli tako referirati na veliku madridsku utakmicu). Trofeji koji su svoj crescendo doživjeli nacionalnom titulom i finalom Lige prvaka u kojem im je pobjeda izmaknula u završnim sekundama utakmice potvrdili su da se ne radi o samo jednoj simpatičnoj priči koja nas svako toliko prodrma u nadi kako nisu strogo definirane i jasne granice klupske elite, te kako će se među njima naći i novi igrač. Za razliku od Luisa Garcije, Vincenza Montelle, Roberta Martineza, Brendana Rodgersa i sile ostalih trenera iz pozadine, nitko nije izgradio toliko uspješnu i stabilnu sredinu kao Cholo. Željezni siege mentalitet, brižno iskovan u najfinijim kovanicama Sicilije, učinio je Atletico pokretom sa sve više pristaša, ali i suparnika – što je samo po sebi savršen indikator važnosti, a donekle i i uspjeha.

 

Ratnički nogomet, i preko granice pristojnog, dozvoljenog ili poželjnog, po treći put u dvije godine igrat će najveću utakmicu klupskog nogometa. S Bilardovom slikom u džepu, rukom na mudima i odijelom koja vjerojatno naručuje od kolumbijskog narkokartela dočekuje bitku na San Siru, posljednju u ratu kojeg je sam stvorio ne bi li animirao svoje postrojbe da potvrde konačan odgovor na najveće pitanje argentinskog i svjetskog nogometa - koliko daleko ste spremni otići za pobjedu?