KOČA PAVLOVIĆ se svojim filmom "Rat za Mir" nije usrećio. U vremenu u kojem se, kako i sam kaže, Crnu Goru, od strane političkog establishmenta koji ne želi priznati svoje učešće u agresiji na Hrvatsku, pravdajući se zapovjednom odgovornošću iz Beograda, želi distancirati od vlastite odgovornosti za sudjelovanje u Domovinskom ratu, on je svojim filmom pokušao crnogorsku politiku za vrijeme rata pokazati kao namjernu i planiranu.

Film nas vodi u vrijeme kad se u Crnoj Gori skovala famozna uzrečica "Rat za mir". Njome se pravdalo uvođenje JNA, uglavnom sastavljene od crnogorskih rezervista, na područje juga Hrvatske. Legija od "30.000 naoružanih Ustaša i 7.000 terorista, uključujući Kurdske plaćenike koji" namjeravala je napasti crnogorsko življe, ukrasti im žene istoku, zasjesti u njihove kuće i piti njihovo vino, pa je vojska morala da "reaguje i da prekroji granice koje su iscrtali boljševički kartografi. To se zvalo "dekomponovanje AVNOJ-evskih granica". 

Pavlović to ne vidi tako, a ni njegov film to ne pokazuje na taj način. 30 tisuća ustaša su se nakon proboja JNA na područje Prevlake, Cavtata i Konavla, zajedno sa cijelom dubrovačkom okolicom, pokazale kao male skupine od nekoliko ljudi (po svim procjenama, područja na koja su upali vojnici JNA nije branilo više od 1500 pripadnika MUP-a i dobrovoljaca), koji su gerilskim akcijama pružali otpor vojsci u kojoj se nalazilo između 7500 i 20 000 ljudi, uglavnom mobiliziranih crnogorskih rezervista, koji niti su imali vojnog iskustva, niti su imali adekvatno vodstvo s kojim bi proveli ozbiljne akcije. Ali su imali tenkove i tešku artiljeriju.

Mit o ustašama i teroristima morao se, razumije se, održati, a zato su tu bili novinari, uglavnom državne televizije. "Akcije" crnogorske vojske uglavnom su se sastojale od granatiranja sela i gradova, budući da za to vlastita "ljudska sila" nije morala biti izložena opasnostima gerilske borbe, a "neprijateljska "ljudska sila" se mogla koliko toliko efikasno "eliminisati". To efikasno je, naravno, sporan pojam, budući da niti je Dubrovnik padao, niti se "eliminisalo" puno "ljudske sile", niti su otpor JNA pružale nebrojene ustaške legije. Novinari su se pobrinuli da pokažu javnosti kako slavna vojska napreduje unatoč žestokom otporu koji pružaju ustaše koji su se očigledno negdje sakrivali.

Pavlović je odlično prikazao ovu dvojnost između službeno predstavljene "istine" o djelovanju hrabre obrambene vojske koja je, u maniri Izraelskih obrambenih snaga u šestodnevnom ratu, krenula u obrambenu agresiju i "pacifikaciju teritorije" opasne po integritet države i pijanih, nesposobnih vojnika zbunjenih i iznenađenih gubicima na koje nisu očekivali. Između te situacije i crnogorske javnosti, kao nekakva tampon-zona, našli su se crnogorski novinari.

Tri sekvence filma odlično prikazuju tu situaciju. U jednoj od njih, crnogorska vojska državnoj televiziji prikazuje zaplijenjeno kućno oružje, palice, lance, šiljke, improvizirane bombe. Da se slučajno ne bi pomislilo kako su "ustaše" pravili to oružje zato što nisu imali bolje, televizija govori o tome kako se to oružje koristi za dekapitaciju zarobljenika. 

U drugoj, televizija snima zapovjednike kako govore vojnicima da im ni Bog neće pomoći ako budu pljačkali, a nakon toga dolazi svjedočanstvo starije gospođe iz sela koja priča kako je vidjela vojnike kako odnose pune torbe iz kuće.

Konačno, tu su i svjedočanstva hrvatskih zatočenika iz Morinja, u čijem je ispitivanju sudjelovala i televizija. U maniri staljinističkog izvještavanja, zatvorenicima se nalaže da pred kamerama govore o dobrom tretmanu. Nakon toga slijede njihovi intervjui, u kojima oni pričaju kako ih se svaki dan tuklo, i to do bizarnih granica. Jedan od zatvorenika priča kako su mu znali doći ljudi koje nikad nije vidio, i govore mu da im je rođak rekao da ih dođu "nalemati".

To je suština Pavlovićevog filma, kojeg je, uzgred budi rečeno, crnogorska državna televizija odbila emitirati. To je i njegova najveća greška. Odličan je, ali je presuptilan. Hrvati, posebno oni koji su preživjeli granatiranje Dubrovnika, nikad neće prihvatiti takvu "blagu" verziju agresije na Dubrovnik, u kojoj se ne pokazuje niti jedno ubojstvo. Crnogorci, kojima je u glavu utuvljena velikosrpska hegemonija od koje su se jedva uspjeli odvojiti prije malo više od godinu dana, teško će se nositi s činjenicom da su bili i svjesno izmanipulirani pričama o ustašama i kurdskim plaćenicima. Za 10, 20 godina će biti shvaćen. Sada je, čini se, bar prema reakcijama u studiju nakon prikazanog filma, prerano.

Jovan Dragišić
Screenshot: HRT