NA PRVI pogled saborsko povjerenstvo koje ispituje je li Rončević sumnjivom kupovinom kamiona teško oštetio državni proračun, radi dobar, odličan posao. Ali, na drugi, produbljeniji, to je obična farsa koja služi samo zabavljanju javnosti. Ajmo najprije s prvim pogledom.

Iako su mu HDZ-ovi članovi dušmanski srezali ovlasti, praktički mu izvadili zube, žilavi i jezičavi predsjednik povjerenstva, Nenad Stazić, uspio je postići nekoliko važnih stvari. Isposlovao je svjedočenje generala Miličevića, koje je potvrdilo da je muljaže s kamionima zbilja bilo, iako mu je Rončević naredio da to šutne pod tepih, a kada nije uspio sada ga blati po novinama.

Miličevićevo svjedočenje procurilo je u javnost, vjerojatno zahvaljujući i posve legitimnoj Stazićevoj želji da i pored izričite zabrane budu o tome obaviješteni porezni obveznici koji plaćaju sve njih zajedno. Na isti ili sličan način u javnost je procurilo i da u Sabor nije poslan integralni izvještaj Državne revizije, nego skraćeni tekst, i to skraćen baš u dijelovima koji terete bivšeg ministra obrane.

Stazić i pored čitavog sepeta klipova koji su mu bačeni pod noge vrlo dobro vodi ovu saborsku istragu

Postoji, dakle, i realna mogućnost da je Rončeviću držala svijeću šefica Državne revizije Šima Krasić, dosad neporočno stvorenje, ili je barem izgledalo da je takvo. Sve u svemu, izgleda da Stazić i pored čitavog sepeta klipova koji su mu bačeni pod noge, vrlo dobro, čak sjajno vodi ovu saborsku istragu.

Ali, i dalje smo skloniji onom drugom pogledu, da je to u osnovi farsa koja neće nauditi akterima afere, i to farsa u kojoj objektivno sudjeluje i sam Stazić, bez obzira što je očito da se rukovodi najplemenitijim namjerama. Nismo, međutim, sigurni da uz to ide i potrebna stručnost da vidi u čemu sudjeluje.

Jer, u ovakvim situacijama vrijedi pravilo da parlamentarna povjerenstva mogu biti osnovana samo ako se istim predmetom ne bave policija, tužilaštvo, sudski istražitelji. E sad, čuje se da su policija i tužilaštvo još 2004. zaprimili ovaj predmet, ali nakon što je osnovano povjerenstvo, logično je zaključiti da je HDZ na to pristao samo zato da se te istrage preuzmu od tih legalnih organa gonjenja.

A oni se, treba li uopće objašnjavati, u to puno bolje razumiju od Stazića, inteligentnog i prodornog amatera, ali ipak i dalje samo amatera, koji se ne može mjeriti s profesionalnim istražiteljima. Pogotovo ako ovima puhne u glavu da istragu temeljito dovedu do kraja, što je rizik koji uvijek postoji, bez obzira koliko se politika upirala da kontrolira ove službe.

Asistira u toliko otvorenoj HDZ-ovoj igri skrivača

Da je Stazić sjeo i malo razmislio, morao je doći do zaključka da mu nije mjesto u povjerenstvu koje je jučer, samo zahvaljujući HDZ-ovoj većini, proglasilo generala Miličevića lažovom. A sutra bi moglo i njega samoga. Dakle, on asistira u toliko otvorenoj HDZ-ovoj igri skrivača, da bi demonstrativno morao istupiti iz povjerenstva i tražiti da istragu obave za to nadležna državna tijela.

Uostalom, ona su već obavila razgovor s Rončevićem, i Stazićev istup iz povjerenstva bio bi najefikasniji pritisak da ta tijela nastave raditi što im je posao. Ako ona to ne bi učinila, bila bi to toliko očita tragedija sa stanovišta vitalnih državnih interesa da bi HDZ sigurno za to platio cijenu. Ali, ako i Stazić sudjeluje u ovom (ne)povjerenstvu samo da bi tim spektaklom priskrbio političke poene svojoj stranci, ni to s tih stanovišta nije puno bolje.

Ova su povjerenstva paradržavna tijela koja niti smrde niti mirišu

Istina, Stazić je jedan od ponajboljih polemičara u Saboru i ne može se poreći da najviše zahvaljujući njemu ovo povjerenstvo imponira pravim vatrometom lucidnih istupa i razornih svjedočenja. Ali, paradoksalno, što je ono efektnije, manja je korist od njega. Štoviše, što je efektnije ono može biti štetnije, jer se kroz njega prazni energija koja bi se morala koncentrirati u organima policijsko-sudske istrage.

Osim toga, ova su povjerenstva paradržavna tijela koja niti smrde niti mirišu, jer im nadležnosti ovise o samovolji većine, koja najsirovijim nadglasavanjem može zabraniti svjedočenje nekih svjedoka, kao što je u ovom slučaju i bilo. Nikakvo čudo da tako "gumasto" definirana povjerenstva nisu nikada ništa izvela na čistinu. I da Churchill nije izrekao onu poznatu da kada ništa ne namjeravaš napraviti osnuj komisiju, to bi se moglo brendirati kao najautentitičniji hrvatski proizvod (kakav sir, vrhnje i slični bakrači).

"Znam ja nas, jebo ja nas"

Zato bi te smiješne brbljaonice trebalo naprosto ukinuti, osim ako ne bude volje, a sigurno je neće biti, da se one pretvore u ono što su, recimo, istražne komisije u američkom Kongresu. Pred njima drhte kao šiba na vodi svi sumnjivci, pa bili i predsjednici SAD, jer ondje ne vrijedi smiješno pravilo kao kod nas - dok takve komisije rade, policija, tužiteljstva i sudovi miruju. Kao oranice na ugaru.

Naprotiv, te komisije imaju pravo staviti u pogon sva državna tijela, od poreznih, policijskih, obavještajnih, tužiteljskih i drugih koja im trebaju, i nije čudo da su usosile niz američkih predsjednika, a jednog, Nixona, otpremile i na političko rezalište. Ali, što to vrijedi. Da se kod nas pokrene inicijativa za osnivanje takvih komisija, oko toga bi se sjatila sva sila mudrosera koji bi tvrdili da je to rušenje svete trodiobe vlasti.

Kao da to već ne postoji, često i u puno grubljoj i goroj varijanti, kao što je, recimo, odluka Sabora da se Branimira Glavaša pusti iz pritvora. Štono reče nesretni veseljak Branko Ćopić: "Znam ja nas, jebo ja nas".

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Index (Arhiva); Igor Sambolec/Cropix