AMERIČKI predsjednik Donald Trump otvoreno izaziva Rusiju na Twitteru "lijepim, novim i pametnim" raketama kojima prijeti zasuti njenu saveznicu Siriju. Rusija zauzvrat prijeti "nesagledivim posljedicama". Je li moguće da će zaista doći do otvorenog rata dviju nuklearnih sila u Siriji?
 

 

 

Dok ruske i sirijske vlasti i mediji, te njima skloni političari i komentatori, tvrde da je nelogično da sirijska vojska izvede napad kada dobiva na bojnom polju, u isto vrijeme prešućuju pitanje zašto bi pobunjenici, pod pretpostavkom da su se domogli kemijskog oružja (za što nema dokaza), izveli napad ne na režimske snage, već na vlastito civilno stanovništvo. Zanemaruju, naravno, i da je teroriziranje bojnim otrovima vrlo učinkovito u neizravnom slamanju oružanog otpora, kao što potvrđuje predaja pobunjenika u Dumi neposredno nakon zadnjeg napada. Drugim riječima, kemijsko oružje, u slučaju da njegovo korištenje prođe nekažnjeno, olakšava sirijskom režimu posao i znatno smanjuje vojne gubitke koje prouzročuje urbano ratovanje. 

 

Američki republikanski senator, John McCain, poznat po svom oštrom stavu prema Rusiji, Siriji i Iranu, prozvao je Trumpa da je svojim "signaliziranjem svijetu da će se SAD prerano povući iz Sirije" zapravo ohrabrio "Bašara Asada i njegove ruske i iranske saveznike" da izvedu još jedan kemijski napad. Ne možemo znati je li zaista tako, ali znakovito je da je do napada došlo neposredno nakon Trumpove ad hoc najave o povlačenju iz Sirije koja je ostavila zatečenim čitav njegov politički i vojni vrh - kao što je i prošlogodišnji napad u Han Šejkunu izveden samo nekoliko dana nakon što su tadašnji ministar vanjskih poslova Rex Tillerson i drugi dužnosnici opisali Asada kao "političku stvarnost" o čijem će "dugoročnom statusu odlučiti sirijski narod". 

 

 

 

To je bila naznaka kritičnog zaokreta u američkoj politici prema Asadovom režimu: iako je i Trumpov prethodnik Barack Obama od 2014. nadalje bio usredotočen primarno na borbu protiv Islamske države, s Trumpom je došlo do definitivne potvrde da je SAD, barem u tom trenutku, odustao od svoje dugogodišnje mantre da "Asad mora otići", odnosno da za njega nema budućnosti na čelu Sirije. 

 

Doduše, Obama je svojom politikom neintervencije, mantrom da "nema vojnog rješenja za Siriju" i polaganjem nade u diplomatski dogovor s Moskvom, koja je bacila sve karte upravo na takvo vojno rješenje u korist Asada, praktički osigurao da Asad zaista ostane na vlasti. Ključan moment bio je 2013. nakon stravičnog napada sarinom u istočnoj Guti, kada je prema podacima koje je objavio SAD ubijeno više od 1400 ljudi, mahom civila, u ovoj pobunjeničkoj enklavi. 

 

Kao što je dobro poznato, SAD se tada spremao za vojnu intervenciju, zajedno s Velikom Britanijom i Francuskom, ali Obama je u zadnji čas odustao od tog plana i prihvatio ruski prijedlog o eliminaciji sirijskog kemijskog arsenala. Velika količina sirijskih zaliha bojnih otrova zaista je tada uništena, ali Asad je očito ipak zadržao manji dio kako bi ga mogao iskoristiti po potrebi. Iako se radi o izravnom kršenju sporazuma između Sirije i SAD-a, odnosno međunarodne Organizacije za zabranu kemijskog oružja kojoj se Sirija pridružila, ruska zaštita u Vijeću sigurnosti UN-a osigurala je da njena saveznica neće snositi posljedice. Stoga Trump, iako oportunistički prebacuje odgovornost na Obamu, nije u krivu kada kaže da bi današnja situacija bila znatno drukčija da je ovaj adekvatno reagirao na kršenje "crvene linije" o kemijskom oružju koju je sam proglasio.

 

 

Rusija je čak 12 puta uložila veto, na koje ima pravo kao stalna članica Vijeća sigurnosti (mjesto koje je naslijedila od SSSR-a), na rezolucije koje osuđuju ratne zločine sirijskog režima i prijete mu sankcijama, uključujući na nastavak mandata za zajedničku istragu UN-a i OPCW-a o kemijskim napadima u Siriji - nakon što je njome utvrđeno da je za napad prošle godine odgovoran upravo Asadov režim. Posljednji takav veto uložila je upravo jučer, na izvanrednoj sjednici VS-a, na američku rezoluciju kojom bi se uspostavilo međunarodno tijelo koje bi istražilo najnoviji napad u istočnoj Guti. 

 

SAD je isto tako odbio rusku verziju rezolucije o uspostavi takvog tijela, za koju je američka veleposlanica Nikki Haley ustvrdila da bi omogućila Moskvi odrediti rezultat istrage. Ruski i sirijski prijedlog da međunarodni istražitelji dođu u Dumu i uzmu uzorke poprišta navodnog napada zvuči konstruktivno, ali im daje ključan manevarski prostor: prvo, zato što je to područje sada pod njihovom kontrolom i mogu, ili već jesu, pokušati uništiti dokaze; i drugo, zato što će takva istraga zasigurno trajati nekoliko mjeseci, a čak i u slučaju da završni izvještaj OPCW-a okrivi Damask za napad (za što neće imati ovlasti bez rezolucije VS-a), Rusija i Sirija moći će ga jednostavno proglasiti pristranim i lažnim, kao što su već napravile zadnji put. Trenutak političke volje za vojnom akcijom dotad će odavno proći, i sve će se nastaviti po starom do idućeg incidenta. Washington je to vjerojatno imao na umu kad je obznanio da podržava istragu OPCW-a, ali da neće čekati na njen rezultat kako bi odgovorio.

 

 

S druge strane, američka vojna akcija prije provođenja službene istrage i iznošenja dokaza o kemijskom napadu zasigurno će učiniti uvjerljivijom optužbu druge strane o lažnim opravdanjima za intervenciju i jednostranom kršenju međunarodnog prava i procedura. Legalnost američkog napada zaista je legalno upitna, u najmanju ruku, i sa stanovišta američkog ustava i međunarodnog prava. No taj je vlak, kolokvijalno rečeno, već odavno prošao: osim što je Trump i lani naredio napad na Siriju bez odobrenja Kongresa, i Obama je 2015. pokrenuo akciju protiv ISIS-a, a 2011. protiv libijskog režima Moamara Gadafija, bez istog odobrenja. Amerika odavno pokreće vojne akcije u drugim državama bez odobrenja UN-a, a dok Rusija ima mogućnost veta, tako će vjerojatno i ostati. 

 

Opasnosti od ovakvih jednostranih poteza i samovolje "svjetskog policajca" ne smiju se zanemariti, kao što pokazuju primjeri ogromne ljudske cijene invazija na Irak i Afganistan, a u manjoj mjeri i intervencija u Siriji i Libiji. Ali isto tako se ne smiju ignorirati ni realne prepreke združenoj intervenciji međunarodne zajednice kroz pravni okvir UN-a, kao ni, u slučaju Sirije, još viša cijena neintervencije.

Neviđeno razaranje te zemlje, oko pola milijuna tragično izgubljenih života, potpuni raspad njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta i potpuna nekažnjivost onih koji vrše ratne zločine, prvenstveno Asadovog režima, rezultat su nemogućnosti i nevoljkosti međunarodne zajednice da zaštiti sirijski narod od sustavnog pokolja i protjerivanja. Nezakonito i nehumano korištenje bojnih otrova nije samo pravni ili etički problem; ako oni koji ih koriste ne snose nikakvu kaznu, rizik od njihove normalizacije znači da bi ponovo, prvi put od Prvog svjetskog rata, mogli postati de facto dopušteno sredstvo rata.
 

 

To nas dovodi do pitanja - što slijedi sada? Ruski diplomatski pokušaji spašavanja sirijskog saveznika od vojne akcije ovog puta, čini se, osuđeni su na neuspjeh. Trump je, barem sudeći po njegovim izjavama, kao i onima njegovih dužnosnika i saveznika, odlučan naplatiti "visoku cijenu"Asadu, kojeg je nazvao "životinjom koja ubija plinom". To što je Trump prvi put javno osudio i njegovog glavnog saveznika Vladimira Putina i proglasio odnose s Rusijom "gorima nego u Hladnom ratu" također je izuzetno znakovito. Ali SAD će zasigurno pokušati izbjeći konfrontaciju s Rusijom, koja objektivno nosi sa sobom rizik trećeg svjetskog, možda i nuklearnog rata. Sirija to zna, stoga je već i sklonila dobar dio svoje avijacije u rusku zračnu bazu u Hmeimimu. 

 

Stoga je pred Trumpom kritična dvojba - izvršiti vojne napade koji bi bili toliko ograničeni da neće predstavljati značajan udarac sirijskoj vojsci i njenom kapacitetu da nastavi s bombardiranjem civila, uključujući bojnim otrovima; ili poduzeti mnogo širi napad koji bi zaista neutralizirao sirijske zračne snage i njihov kemijski arsenal, ali gotovo sigurno nanio gubitke i ruskim i iranskim snagama u zemlji. Vrijeme za relativno bezbolnu operaciju protiv sirijskog režima odavno je prošlo. Iako su američke snage već nanosile gubitke sirijskoj vojsci, pa čak i ruskim plaćenicima koji se s njom bore, Rusija bi vjerojatno oštrije reagirala na gubitke svojih regularnih snaga. 

Ključno pitanje: Kako će reagirati Rusija?

 

Doduše, moguće je, čak i vjerojatno, da će Rusija unatoč prijetnjama ostati postrani i da neće uzvratiti napad protiv SAD-a koji je i dalje vojno superioran u svakom pogledu. No lako je zamisliv i scenarij u kojem bi sukob izmaknuo kontroli: Rusija aktivira svoj protuzračni sustav S-400 koji je postavila u Rusiji i obori jedan ili više američkih ili savezničkih aviona, možda čak potopi i brod s kojeg su lansirani krstareći projektili, a Amerika na ovo odgovori bombardiranjem protuzračne obrane, možda i same zračne baze Hmeimim ili pomorske baze u Tartusu te obaranja ruskih aviona. 

 

U ovakvom nizu napada i protunapada vojni gubici obje strane mogu dramatično eskalirati. Ulozi su stoga iznimno visoki za obje strane, a potencijal za eskalaciju predstavlja i uključenje Izraela u sukob, koji odavno vrši vojne akcije niskog intenziteta u Siriji kako bi spriječio jačanje iranskih snaga i libanonskog Hezbolaha na svojoj granici. O svemu tome očitovao se i Putin, koji je jučer ocijenio da je "situacija u svijetu sve kaotičnija", ali kako se nada da će "zdrav razum prevladati". Možemo se složiti s ruskim predsjednikom, ali samo ako i sam misli poslušati vlastiti savjet.

Bezuvjetna podrška režimu koji koristi kemijsko oružje protiv vlastita naroda nije odlika ni zdravog razuma ni održive vanjske politike - o etičnosti i legalnosti da ne govorimo.