Foto: 123rf/Index

PRAVNO gledajući, Španjolska je u pravu, a Katalonija u krivu. U španjolskom centralistički intoniranom ustavu nema mogućnosti da bilo koja od povijesnih pokrajina proglasi neovisnost, to je jednostavno nepostojeća opcija. Taj je ustav definitivno problematičan, naročito u dijelu koji regulira tj. de facto onemogućava provođenje referenduma, no i dalje je na snazi kao temeljni pravni dokument Španjolske.

>> IZ MINUTE U MINUTU Eskalacija krize u Kataloniji: U Barceloni slave, u Madridu prijete

>> Katalonija proglasila neovisnost

Naravno, to je samo jedan od nekoliko aspekata u vezi današnjeg proglašenja neovisnosti u tamošnjem parlamentu, ali nikako nevažan. Nakon proglašenja neovisnosti države svijeta su pozvane da priznaju novu i neovisnu Kataloniju, a već sada je jasno da će samo rijetke to doista učiniti. Ili možda čak niti jedna, jer proglašenje neovisnosti nema utemeljenje ni u španjolskom ustavu ni u međunarodnom pravu.

Na referendum o neovisnosti izašlo je tek 43 posto katalonskih glasača

Ono se ne može uvjerljivo temeljiti ni na nedavnom referendumu o neovisnosti, koji pored toga što je bio pravno upitan - i zbog ometanja centralnih vlasti iz Madrida - ima i problem  s izlaznošću. Na njemu je glasalo oko dva milijuna ljudi, od kojih 95 posto jest glasalo za neovisnost Katalonije, ali ona ima sveukupno 7,5 milijuna stanovnika. Referendum na kojem je glasalo 43 posto od sveukupnog broja katalonskih glasača očito ne može biti uvjerljiv temelj za proglašenje neovisnosti.

Zagovornici neovisnosti (ili separatisti; terminologija je također važna u ovoj priči) danas su neovisnost Katalonije izglasali sa 70 od 135 glasova u katalonskom parlamentu. Riječ je o nategnutoj većini od par glasova koje teško može biti legitimna za donošenje jedne tako dalekosežne odluke.  Sudeći pak po demonstracijama koje se proteklih tjedana održavaju u Barceloni, opet se vidi podijeljenost katalonskog društva u vezi pitanja neovisnosti. Na ulicama je u stotinama tisuća bilo i onih Katalonaca koji su za neovisnost i onih koji su za ostanak u Španjolskoj.

Po svim relevantnim parametrima, a to su održani i de facto ilegalni referendum, pokrajinski izbori, ispitivanja javnog mnijenja i javni prosvjedi, sami su Katalonci otprilike pola-pola podijeljeni oko neovisnosti. Proglasiti u takvoj situaciji neovisnost na temelju 70 od 135 parlamentarnih glasova znači proglasiti neovisnost ne samo nasuprot Madridu, nego i nasuprot stava pola Katalonaca. Utoliko bi današnja odluka mogla u najgoroj varijanti biti uvod ne u još jedan Španjolski građanski rat, nego u Katalonski građanski rat.

Rajoy i Puigdemont pokazali podjednaki politički diletantizam

Nadalje, odluka u neovisnosti zapravo je izglasana kako bi se preduhitrila parlamentarna odluka iz Madrida kojom bi španjolska vlada preuzela kontrolu nad Katalonijom, te razvlastila premijera Carlosa Puigdemonta. Da, nema sumnje da je španjolski konzervativni premijer Mariano Rajoy beskrajno antipatičan i korupcijom nagrizen političar, koji se u vezi Katalonije ponaša kao slon u staklani, ali njegovo nesnalaženje i rigidnost u eskalirajućoj krizi katalonski lideri nisu baš uspješno znali iskoristiti, jer su i sami pokazali jednake osobine.

Primjerice, Puigdemont je odbio raspisati nove izbore u Kataloniji, koji bi onda u praksi postali legalni referendum o neovisnosti, jer ako bi na njima uvjerljivu većinu - za razliku od trenutne nategnute - odnijele separatističke stranke, onda bi stvari bile mnogo jasnije. No, katalonski premijer izbore nije raspisao i zato što nije bio uvjeren u pobjedu svoje strane na njima. Nadalje, natezanje između službenog Madrida i Barcelone se proteklih tjedana počelo pretvarati u političku farsu, u kojoj su se tražila očitovanja i pisala duga pisma, na par sekundi proglašavala pa suspendirala neovisnost, kretalo na sastanke, pa od njih odustajalo. Neovisno o tome na čijoj je strani u ovom sukobu nečije srce, neprijeporno je da su politički diletantizam pokazali i Rajoy i Puigdemont, s time da ovaj potonji pred sobom ima ipak veći izazov, a to je stvaranje posve nove države na svijetu.

Svaka odluka koja bi mogla dovesti do krvoprolića je pogrešna odluka

Puigdemont i njegova ekipa nisu obavili ni tehničke ni diplomatske pripremne radnje za današnji potez, te on istovremeno produbljuje krizu i svjedoči da je taj potez suštinski banalan, paradni. Puigdemontovo bauljanje proteklih tjedana pokazuje da on nema razrađen i konkretan plan, nego da reagira na ovaj ili onaj događaj. Ovakvo proglašenje katalonske neovisnosti zato vrlo lako može postati dugoročni poraz te ideje. Nema sumnje da će se večeras slaviti na ulicama Barcelone, ali slavit će tek pola Katalonije. Sutra slijedi mamurluk i pitanje “A što sada?”.

Jedini koji sada može spasiti Puigdemonta i navodnu katalonsku nezavisnost je Mariano Rajoy. Ako on krene s nečime što bi u praksi izgledalo kao vojno-policijska okupacija Katalonije i ako pendrečenje od prije par tjedana ovaj put preraste u pravo krvoproliće, onda - paradoksalno - ima šanse da proglašenje katalonske neovisnosti spletom okolnosti ipak uspije.

Ako Rajoy odluči reagirati promišljeno i koncilijantno, a ne automatski agresivno, teško je vjerovati da se ovako nategnuto izglasavanje neovisnosti Katalonije može održati kao politički relevantno, legitimno i legalno. Uzimajući u obzir dosadašnje Rajoyeve poteze u katalonskoj krizi, teško je sa sigurnošću predvidjeti da ipak neće donijeti najgluplju moguću odluku koja bi mogla dovesti do smrti španjolskih odnosno katalonskih građana.