NERMIN BISE, nagrađivani novinar iz Bosne i Hercegovine, koji je za vrijeme rata bio ranjen kao pripadnik Armije BiH napisao je za portal Tacno.net komentar na današnju presudu iz Haaga. Njegov osvrt prenosimo u cijelosti.  

 

 

Ovu sam svojevrsnu molitvu ispisao još jutros, na svanuće 29. maja 2013. godine po rođenju Isusa Krista. I onda se vratio, premotavajući film, dvadeset godina unatrag…

 

Da su bojovnici HVO-a i Hrvatske vojske prije tačno 20 godina nekim slučajem mogli slutiti dokle će stići granica naumljene, planirane i zamišljene Velike Hrvatske u okvirima nekadašnje Banovine, vjerovatno bi odustali i u samom pokušaju. Ali, nisu mogli znati. To, do danas 29.maja 2013. godine i izricanja prvostepene presude pred Međunarodnim sudom za ratne zločine provoditeljima plana, nauma i namjere, nije mogao znati ni priličan broj običnog hrvatskog puka, kako ovdje u BiH, posebice tako u susjednoj Republici Hrvatskoj.

 

Dakako, daleko je viši broj onih koji su znali, morali znati i znaju gdje je krenula avantura s obostranim prolijevanjem krvi koju pamtimo pod imenom ”Hrvatska (Zajednica) Republika Herceg-Bosna”. Ona je krenula, i već u samom startu je stala i nikuda nije došla. U lutanjima i različitim interpretiranjima stigla je tek do prve, nepremostive prepreke: Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Gledajući pragmatično, a poučeni nekim primjerima iz haških sudnica, Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić u drugostepenom postupku mogu čak biti i oslobođeni, biti slobodni ljudi, ili im čak može biti kazna znatno umanjena, ili stoprocentno potvrđena.

 

To, pak, s druge strane, neće pobiti niti zasjeniti fakte ustanovljene i utvrđene u prvostepenoj presudi. A ona kaže: postojao je udruženi zločinački poduhvat, postojala je namjera pripajanja dijela teritorija BiH Hrvatskoj u okvirima nekadašnje Banovine, sukob je imao međunarodni karakter jer je u isti bila umiješana Republika Hrvatska s vojnim i političkim planom i nalozima za izvršenje istog.

 

Spomenuta šestorica imali su nesreću da su na sebe primili grijeh onih koji su planirali, potakli i naređivali, odnosno bespogovorno izvršavali naredbe tvoraca nauma, plana i zamisli odgovornih ljudi koje je prije izricanja presude sustigla smrt. Kakva razmišljanja o Franji Tuđmanu i Mati Bobanu ima Jadranko Prlić od danas, ili šta o Gojku Šušku misle Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Bruno Stojić, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, to znaju samo oni. Njihova je krivica, utvrđeno je presudom, što su pristali biti dio te priče i izvršavati plan.

 

A taj plan koji je bio krvav nije se samo poigrao s Muslimanima (Bošnjacima), eksplicite taj krvavi plan u svom konačnom rezultatu sustiže i hrvatski narod u BiH, a dalekosežno i Hrvate u Republici Hrvatskoj stavlja u vrlo nezgodan položaj.

 

Dakako, nema pretjerane potrebe a ni razloga likovati, a posebno ne stigmatizirati jedan čitav narod u kontekstu današnje presude. Ne može se zanijekati odlučnost i Hrvata u BiH da ostanu u svojoj državi, sjetimo se kako je s tom idejom u godine devedesete prošlog stoljeća ušao Blaž Kraljević. Sjetimo se kako je, nažalost, i skončao. Ne može se zanijekati odlučnost, volja, želja, namjera jednog Stjepana Kljuića u njegovom opredjeljenju kako je BiH država i po njegovoj mjeri. Ne može se i ne smije zaboraviti i jedan Neđo Galić iz Ljubuškog.

 

Također, ne smije se s uma smetnuti ni činjenica da u paklenim planovima Tuđmanova režima i politike nije bilo Posavine i tamošnjih Hrvata. Odnosno, bilo ju je, itekako, ali s kakvim scenarijem i raspletom. Kako se može prenebregnuti činjenica da u Orašju, Odžaku i ostalim posavskim sredinama nije došlo do sukoba između HVO-a i HV s jedne, i Armije R BiH, s druge strane.

 

Zar zaboraviti treba činjenicu da postoje ljudi poput Petra Jeleča koji iz perspektive posavskog čovjeka, i Hrvata još uz to, ne može i neće progutati etabliranu priču o tome šta se to zbivalo na tom području, ali i generalno svugdje gdje je u fikcijama zabilježen plan o Velikoj Hrvatskoj.

 

Kako ovom presudom od jedne politike, ideologije, nauma i namjere izravno nisu pogođeni Hrvati Vareša koje niko nije otjerao i prognao. Koji su, utvrdila je to presuda, u sklopu nauma, plana, namjere, preseljeni iz tog rudarskog gradića u srcu Bosne u krševitu i tvrdu Hercegovinu: u Stolac. Znači li Varešacima danas presuda iz Haga išta osim gole istine da su izmanipulisani i upotrebljeni?

 

Presudom se ne može i ne smije stigmatizirati jedan narod kao konstitutivni element ove države. Presuda utoliko može još i dobro doći za spas države Bosne i Hercegovine: u osvrtu na njenu prošlost (države BiH) može poslužiti kao opomena šta se desi kad se krene otrgnuti je od svoga tkiva (državu od njenih naroda i građana), a u pogledu u budućnost današnja presuda može poslužiti i kao veličanstveni, bijeli, obnovljeni Stari most u Mostaru s kojeg se, ako ima volje i želje, a vjerujem da ima, može uputiti odličan pogled u perspektivu i ljepotu ove države: Bosne i Hercegovine!