Foto: Twitter

Sirijski je režim izvijestio da je vratio kontrolu nad Alepom 22.12.2016., nakon četiri godine sukoba i dugotrajne ofenzive. Tjeranje pobunjeničkih snaga iz grada stvorilo je i tisuće novih izbjeglica. Pad Alepa označio je i kraj dugotrajnog poglavlja za dobrovoljnu organizaciju Syria Civil Defence. Poznati su kao "Bijele kacige" te su iz ruševina Alepa i drugih sirijskih gradova neumorno izvlačili preživjele, usprkos iznimnoj opasnosti.

Voditeljica CNN-a, Hala Gorani, čiji su roditelji iz Sirije, smatra da je to najopasniji posao na svijetu.

"Nema ništa opasnije od trčanja prema zgradi koja je pretvorena u hrpu ruševina", smatra Gorani.

Opisala je i taktiku bacanja bombi na lokaciju prethodnog udara, kako bi se napali oni koji su stigli pomoći stradalima. Bijele kacige su ulazile u takve situacije, znajući da bi i sami mogli nastradati.

Na strani ljudskosti

Gorani kaže da situacija u Siriji nije uvijek bila ovako loša.

"Ti ljudi su bivši krojači i električari, civili koji su vodili obične živote. Bačeni su u svijet smrti, užasa i uništenja", kaže Gorani. Nakon godina i godina sukoba, pripadnici Bijelih Kaciga sad su već toliko iskusni da mogu razlikovati zrakoplove samo po zvuku motora.

Bijele su kacige prvi put oformljene 2012. godine, kao jedinica od 25 ljudi. 25 je postalo 3000; ubijeno ih je 140, a ranjeno preko 500. Organizacija je dokazala veličinu sukoba dokumentirajući svoje operacije spašavanja. Neke od najpotresnijih slika građanskog rata - krvava tijela prekrivena prašinom, ali još uvijek živa - došle su upravo od ljudi koji su ih spasili.

Gorani je nominirana za Nobelovu nagradu. Navodi kako su Bijele kacige bile prisiljene odgovarati na optužbe sirijske vlade i Rusije, koje su tvrdile da su Kacige potpale pod utjecaj politike i ekstremističkih skupina. No, pripadnici Bijelih kaciga su uvijek naglašavali svoju neutralnost te su pomagali svakome tko je zarobljen u srušenim zgradama, bez obzira na kojoj je strani.

"Oni čine razliku, moguće je da su spasili desetke tisuća života. Bilo bi veoma lako odustati i ne raditi to što oni rade, ali oni ipak ustraju i obavljaju svoju misiju. Mislim da je to stvarna hrabrost", zaključuje Gorani.