Foto: Bruno Konjević / Cropix

ZBOG Europske unije surađivali smo s Haagom. Zbog Europske unije osudili smo ratne zločince i njihove jatake, odabrane mafijaše, korumpirane doktore i profesore, pritvorili smo državne dužnosnike i bankare.

Zbog EU rješavamo brodogradnju, obračunavamo se s korupcijom u cestogradnji i javnim poduzećima, rješavamo se kompromitiranih političara. Zbog EU promijenili smo Ustav i ograničili glasanje dijaspore, zabranili pušenje, dali prava manjinama, potaknuli povratak izbjeglih Srba. Zbog Unije tragamo za topničkim dnevnicima za koje smo od početka tvrdili da ne postoje i na brzinu rješavamo sporove sa Slovenijom koje nismo mogli riješiti 19 godina.

A što ćemo raditi kad jednog dana uđemo u Europsku uniju? Ništa. Zašto i bismo? Kad nećemo morati.

Nema više mrkve, nema više batine

Više neće biti haškog tužitelja, europskih pregovarača i njihovih mjerila, neće biti mrkve na dugom štapu i batine iza naših leđa koje će nas tjerati da budemo bolji. Što ćemo onda? Ništa posebno, vratit ćemo se starim navikama.

Kad ste posljednji puta (ako ste ikada) čuli da je netko iz državne vlasti, iz ministarstava, vladajuće koalicije i HDZ-a, pa čak i s Pantovčaka, poručio kako se u obračun s korupcijom i kriminalom, ratnim zločincima i organiziranim kriminalom, s anomalijama i truleži u sistemu ulazi prvenstveno zbog interesa Hrvatske? Zbog hrvatskog društva i hrvatskih građana? Zbog nas samih?

Spor sa Slovenijom rješava se samo kako nas ne bi opterećivao u dovršetku pregovora i kasnijem ulasku u članstvo EU. Za topničkim dnevnicima mahnito se traga kako bi se - ponavljaju to i Jadranka Kosor i Tomislav Karamarko - ispunili uvjeti za otvaranje Poglavlja 23. Smanjili smo broj zastupnika dijaspore i ograničili mogućnost glasanja Hrvatima u BiH, zato što je to zahtijevao Bruxelles. Istrage u HAC-u otvorile su se tek kad se umiješao Olaf, europski antikorupcijski ured, a ne zato što se godinama bruji o namještanjima višemilijunskih natječaja. Čak se i čistke u nogometu kreću na inicijativu iz Njemačke.

A što će nas tjerati kad uđemo u EU?

A što će biti kad postanemo članica EU? Što će nas onda tjerati da budemo pošteniji, transparentniji, kooperativniji, odlučniji u borbi protiv zločina, kriminala i korupcije? Pa, vjerojatno ništa. Bit ćemo kao Bugarska i Rumunjska. Ili Grčka. Ili još neka famozna članica.

Imat ćemo zakone, ali ćemo ih izbjegavati, baš kao i do sada. Donosit ćemo anticivilizacijske zakone, baš kao i do sada. Namještat ćemo natječaje i gubiti proračunski novac, baš kao i do sada. Imat ćemo iste političare koji će se ponašati isto kao i do sada. Ako ne i gore. Bit ćemo prepušteni sami sebi, a to je uvijek bila najgora vijest. Za građane, ne i za vlast.

Gajimo nadu da ne uđemo u članstvo

I što je onda prirodnije nego potajno gajiti nadu da što kasnije postanemo članica Unije? Ne zato što nas iskustvo uči samo su propale sve asocijacije u čijem je članstvu bila Hrvatska. I ne (samo) zbog onih razloga koje sve više muče hrvatske građane: da će sve odjednom poskupjeti, da ćemo rasprodati naše nacionalno bogatstvo (kao da sad nismo na najboljem putu), da ćemo biti preplavljeni jeftinom radnom snagom s istoka, dok će nama biti ograničen pristup tržištu rada razvijenih članica...

Ne, radi se o tome da valja što više iskoristiti ovu situaciju u kojoj sve ono što radimo za vlastitu dobrobit, zapravo činimo zato što nas na to prisiljava Bruxelles. Kad jednom postanemo ravnopravna članica, tog pritiska više neće biti ili će biti znatno blaži. Neće se komunicirati putem ultimatuma, već putem dobronamjernog savjeta. Koji možemo poslušati, a i ne moramo. Iskustvo nam govori da se hrvatska vlast uvijek opredjeljuje za goru opciju.

Sredstvo bez cilja

Riječju, Europska unija uvijek je isticana kao cilj, a ne kao sredstvo. Pa kad se jednom doteglimo do europskog cilja, teško će biti natjerati nas da se služimo europskim sredstvima. I eto nam paradoksa: oni koji su se najviše zaklinjali u pristupanje EU, sada bi mogli požaliti zbog skorog dovršetka pregovora, jer bi se time gubio smisao reformi. Kod ove vlasti, naime, ne primjećuje se volja za ispunjavanjem europskih uvjeta, već samo strah od njihova neispunjavanja. A kad taj strah jednom iščezne, loše nam se piše.

Uglavnom, ispada da se žurimo samo kako bismo prestali napredovati. Žurimo se kako bismo ispunili taj strateški cilj, ali ne i postigli stratešku promjenu. A kome je to potrebno?

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje