Foto: Privatni albumi/Flickr

U PROPAGANDNOM remek-djelu velikog ruskog režisera Sergeja Eisensteina ''Oktobar'' iz 1928. napad na Zimsku palaču u Petrogradu u noći 7. studenog 1917. izgledao je spektakularno. Bila je to izvrsno režirana masovna scena, juriš revolucionarnih snaga koje unatoč grčevitom otporu vojnika starog režima osvajaju ključnu lokaciju u tada glavnom gradu Rusije. Osvajanje impozantne Zimske palače, izgrađene u prvoj polovici 18. stoljeća kao simbol ruske imperijalne moći, uzima se kao službeni početak Oktobarske revolucije pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina, nešto poput komunističkog ekvivalenta juriša na Bastilju u Francuskoj revoluciji.

Ali, baš kao i kod juriša na Bastilju, iz koje su francuski revolucionari oslobodili nekoliko kriminalaca i ništa više, tako je i realnost boljševičkog preuzimanja vlasti od raspadajuće privremene vlade pod vodstvom Aleksandra Kerenskog bila prozaičnija od mita koji je kasnije nastao. Boljševičke snage su zapravo ušetale u Zimsku palaču, čuvanu od nekoliko maloljetnih kadeta koji nisu ispalili ni jedan metak. To je zapravo bio konačni pokazatelj slabosti i nesposobnosti privremene vlade, koja se u trenutku vlastite propasti nije bila u stanju braniti ni pro forma.

U Rusiji se vrijeme tada još računalo po julijanskom kalendaru

Njezina zadnja ofenziva protiv njemačkih snaga je doživjela debakl, sudjelovanje Rusije u Prvom svjetskom ratu bilo je duboko nepopularno u narodu i uslijedio je velik val dezertiranja s fronte, ekonomska situacija je bila katastrofalna, a Petrograd je bio pun gladnih ljudi koji su očekivali više od vlasti koja je naslijedila caristički apsolutizam dinastije Romanov i posljednjeg ruskog cara Nikolaja II., svrgnutog u prvoj revoluciji u veljači 1917.

U odnosu na ostale velike sile tog vremena, Rusija je bila strašno zaostala zemlja s većinskim seljačkim i nepismenim stanovništvom, u kojoj se nije dogodila industrijska revolucija, od suvremenosti izolirana i korištenjem julijanskog kalendara. Tako je, uostalom, nastao naziv Oktobarska revolucija, jer ona se po julijanskom kalendaru odigrala 25. i 26. listopada tj. oktobra, dok se po zapadnom računanju vremena dogodila zapravo 7. i 8. studenog.

Prvi svjetski rat pripremio je teren za revoluciju

Prvi svjetski rat je imao ključnu ulogu u pripremi terena za svrgavanje cara u Rusiji, a onda i Oktobarsku revoluciju. Sukob europskih sila je odnio milijune života i diljem kontinenta izazvao ekonomsku krizu, te jednom zauvijek uništio stare fame o plemenitosti ratovanja. Nakon masovnih klaonica na zapadnom frontu u kojem se u rovovskom ratu žrtvovalo milijune u jednoj bitki da bi se osvojilo parsto četvornih metara teritorija većina je izgubila iluzije o tome da se treba žrtvovati za čast kraljeva i careva. Fanatični, visokointeligentni i vrlo sposobni profesionalni revolucionar Lenjin je većinu Prvog svjetskog rata proveo u egzilu u Švicarskoj, a u Rusiju se vratio nakon svrgavanja Romanovih i uz pomoć Njemačke, koja se nadala da bi dolazak boljševika na vlast mogao završiti rat na istočnom frontu. U Petrogradu je započela njegova suradnja s Lavom Trockim, drugom ključnom figurom Oktobarske revolucije, briljantnim esejistom i govornikom, vještim organizatorom i kasnijim osnivačem moćne Crvene armije.

Tih ''deset dana koji su uzdrmali svijet'' - kako glasi naslov poznate knjige o revoluciji američkog ljevičarskog novinara Johna Reeda - ostvarili su, u svakom slučaju, trajan utjecaj na ostatak 20. stoljeća i svijet u kojem danas živimo, i u pozitivnom i u negativnom kontekstu. Stoga smo se obratili dvojici povjesničara - Damiru Agičiću i Branimiru Jankoviću - da za Index prokomentiraju Oktobarsku revoluciju i njezino značenje te objasne kako je revolucija koja je započela kao veliki emancipacijski projekt završila u zločinačkom staljinizmu.

''Većina naroda je željela prekid rata''

Viši asistent na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. Branimir Janković u posljednje se vrijeme bavi baš proučavanjem Oktobarske revolucije te vodi i jedan kolegij posvećen historiografiji o revoluciji, a i suradnik je zanimljivog portala Oktobarika, ''web-platforme pokrenute povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije''.

“Danas dobrim dijelom dominira pogled na Oktobarsku revoluciju kroz perspektivu terora i totalitarizma što, međutim, ne može objasniti zašto je revolucija izbila. Nakon liberalno-demokratske Februarske revolucije 1917. kojom je srušen autokratski carski režim, Privremena vlada željela je nastaviti sudjelovanje Rusije u krvavom Prvom svjetskom ratu i nije rješavala goruće agrarno pitanje. S obzirom na to da je golema većina naroda željela prekid rata i raspodjelu zemlje, šira potpora boljševicima (koji su se usmjerili upravo na to) sve je više rasla. O tome svjedoči i masovno povećanje broja njihovih članova s oko 10 tisuća u ožujku do oko 400 tisuća u listopadu 1917. Prvi potezi boljševika bili su zato Dekret o miru i Dekret o zemlji. Njihov neupitan cilj bila je revolucija i izgradnja prvog socijalističkog društva. No emancipacijska obilježja njihova projekta u ime obespravljenih (dokidanje nejednakosti i eksploatacije, jednaka dostupnost obrazovanja i zdravstva, rada i stanovanja, ravnopravnost žena) provođena su u obliku zaoštrene klasne borbe u kojoj su počeli stradavati ne samo protivnici nego i podupiratelji. Nasilje i teror revolucije treba međutim gledati, među ostalim, i kao dio kontrarevolucije i građanskog rata u kojem su i Crveni i Bijeli bili jednako brutalni. Isto tako, unutar samih revolucionara postojala je lijeva opozicija koja se protivila tolikom intenzitetu crvenog terora i partijske diktature. S druge strane, Lenjin i boljševici smatrali su da bez toga revolucija neće uspjeti i da će biti poražena te da zato ne smiju imati milosti. To je onda Staljin potencirao na još veću razinu”, objašnjava Janković za Index.

O Lenjinu i Trockom

Dvije ključne osobe Oktobarske revolucije bile su Lenjin i Trocki, no Janković upozorava da ''revoluciju nije moguće svoditi samo na imena Lenjina, Trockog i Staljina'' te da je ''iza njih bilo nepregledno mnoštvo revolucionara s različitim motivacijama, idejama i sudbinama''.
Ipak, zanima nas kako bi definirao uloge koje su u revoluciji odigrali Lenjin i Trocki te kakav je bio njihov odnos.

“Dok je Lenjin predvodio revoluciju i upravljao njome, Trocki ju je provodio na terenu. Organizirao je Crvenu armiju, išao u svom famoznom vojnom vlaku s fronta na front, imao važnu ulogu u pobjedi u građanskom ratu. Na paradama na Crvenom trgu Lenjin je bio u jednostavnom civilnom odijelu, Trocki u vojničkoj uniformi. Obojica su bili strastveni i energični revolucionari, ali i iznimno nemilosrdni prema protivnicima (čak i prema svojim pobunjenim kronštatskim mornarima), čvrsto zagovarajući 'crveni teror'. Tadašnjim revolucionarima su izgledom djelovali jednostavno i skromno, posebno Lenjin, koji se zapadnim izaslanicima uživo činio čak suviše običnim nasuprot uloge koju je imao u izbijanju revolucije. Neki su isticali da je Trocki bio mnogo bolji govornik od Lenjina (koji se i u tome držao jednostavnih i izravnih formula), ali i da je imao znatno izraženiju autoritarnu crtu. Imali su vrlo različite poglede na niz važnih teorijskih i praktičnih pitanja o revoluciji i često su se u mnogo čemu razilazili. Zbog toga je Lenjin u svojoj političkoj oporuci isticao organizacijske sposobnosti Trockog, ali i prigovarao sklonost birokratskim rješenjima. Lenjin je nakon smrti kanoniziran, dok je Trockog Staljin najprije simbolički izbacio iz povijesti Oktobarske revolucije, a zatim doslovno likvidirao. 'Trockizam' postaje službeno najgora moguća optužba, ali i privlači dio lijeve opozicije”, kaže Janković.

Pročelnik Odjela za povijest FFZG-a dr. Damir Agičić pak skicira društveno-politički kontekst vremena pred revoluciju i tumači je li lenjinizam nužno vodio do u međuvremenu svima dobro poznatih užasa staljinizma.

''Početni principi Oktobarske revolucije uopće nisu bili demokratski''

''Rusija se tijekom Prvog svjetskog rata našla u velikim problemima. Imala je manjkavu demokratsku tradiciju - tek je 1905. uveden parlamentarni sustav i započeo nešto slobodniji politički život, osnovale se i djelovale prve legalne stranke. Carsko samodržavlje uzdrmano je, ali nije nestalo. Kriza carističke vlasti vrhunac je doživjela na početku 1917. kada je Februarskom revolucijom srušen car Nikola II. i uvedena Privremena vlada. Činilo se da postoje šanse za daljnju demokratizaciju Rusije, napose nakon što rat završi. No onda je u jesen 1917. došlo do novoga prevrata i rušenja ionako slabašnih demokratskih institucija. Oktobarska je revolucija onemogućila razvoj Rusije kao demokratske države - uvedena je diktatura proletarijata, a zapravo uske skupine vodstva boljševičke partije. Ne mislim da su Lenjin, Trocki i ostali vođe revolucije računali na to da će s ikim podijeliti vlast koju su zapravo oteli iz ruku Kerenskoga, koji je bio socijalist, i drugih političara u kratkotrajnom postcarskom razdoblju. Dakle, početni principi Oktobarske revolucije uopće nisu bili demokratski, pa onda i Staljin i strahovlada koju je uveo znači tek nastavak, odnosno eskalaciju obračuna s neistomišljenicima. Staljin je i svoje dojučerašnje suradnike, čak i prijatelje, pretvarao u neprijatelje i s njima se obračunavao još surovije nego što su to činili boljševički vođe prije njega'', objašnjava Agičić.
 
Janković je prema Lenjinu blagonakloniji, iako i dalje kritičan u svojoj interpretaciji: ''Mnogo se raspravljalo o tome je li lenjinizam nužno vodio u staljinizam. Povijesna situacija u kojoj je djelovao Lenjin potpuno je različita od one u kojoj je vladao Staljin. Osim toga u povijesti nema nužnosti i netko drugi na Staljinovom mjestu činio bi drugačije. Zbog toga su neki žalili što Lenjin nije dulje poživio ili ga nije naslijedio Trocki ili Buharin. No Lenjin je, iako u mnogo čemu suprotnost Staljinu, postavio određene osnove koje je Staljin iskoristio i poveo u svom smjeru. Lenjin je uspostavio apsolutni monopol boljševičke vlasti, ukinuo slobodu tiska, eliminirao opoziciju… Staljin je sve to intenzivirao. Ne međutim samo kao osobnu diktaturu, teror i strah, nego i s ciljem kojem je sve podredio - bez obzira na cijenu i žrtve - kolektivizacije zemlje i brze industrijalizacije. To je moderniziralo prethodno agrarnu zemlju i mnogima osiguralo uspon od siromašnog i nepismenog seljaka do egzistencijalno osiguranog radnika ili pak pilota, odnosno astronauta. No mnogi seljaci su također bili žrtve otpora kolektivizaciji, a staljinizam je značio progone i smrt i za brojne posvećene revolucionare. Neki tumači su u Staljinu vidjeli rezultat ruske političke kulture čija linija autoritarnosti ide od carizma do putinizma. Iako kod svakog od navedenih ima određenih povijesnih specifičnosti i razlika, zasigurno ima argumenata i za takve tvrdnje.”
 
''Ponovno su na dnevnom redu sve velike postrevolucionarne teme 1920-ih i 1930-ih''
 
Što danas znači Oktobarska revolucija, pitamo obojicu povjesničara.

Janković ovako odgovara: ''Kao socijalistička revolucija koja je odgovarala na tada goruće socijalno pitanje, Oktobarska revolucija je navela i fašističke pokrete da se tome posvete (naziv nacističke stranke glasio je Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka). I zapadnoeuropske države okretale su se tijekom 20. stoljeća formiranju socijalne države kako bi izbjegle revoluciju u vlastitim zemljama. Razgradnja tako uspostavljene socijalne države traje međutim već desetljećima. Neki ističu da neoliberalni kapitalizam od raspada socijalističkih režima nema više tu vrstu konkurencije koja bi ga tjerala na regulaciju i redistribuciju. Nejednakosti se vraćaju na razine kakve su postojale u 19. stoljeću. S druge strane je demokracija suočena s udarima koji dolaze s različitih strana. Danas smo zbog Oktobarske i drugih dvadesetostoljetnih revolucija svjesnih njihovih velikih ljudskih cijena pa se umjesto revolucije zagovaraju društvene promjene. Naučili smo isto tako da pozivanje na socijalizam mora značiti pozivanje na demokratski socijalizam. Čini se da se nalazimo u - prema naslovu Hobsbawmove knjige - 'Zanimljivim vremenima', u kojima su - jasno, u drugačijim oblicima - ponovno na dnevnom redu sve velike postrevolucionarne teme 1920-ih i 1930-ih godina: demokracija, nacionalizam, fašizam, socijalizam… Iz Oktobarske revolucije mnogi će izvlačiti različite lekcije. Jedna od njih svakako je da zanemarivanje socijalnog pitanja može imati nesagledive posljedice. Bez urgentnog socijalnog pitanja ne bi se boljševici mogli pozivati na revoluciju, niti bi toliki pristajali uz nju. Značenje Oktobarske revolucije danas trebalo bi stoga biti preispitivanje iskustva socijalne revolucije.''

Agičić ističe da je ''nekima Oktobarska revolucija danas očito zanimljiva ne samo kao povijesni događaj'', te dodaje: ''Možemo je promatrati kao poticaj za razmišljanje o tome kako spriječiti da u kriznim povijesnim trenucima situacija sklizne u krvavu diktaturu. Pogrešno je na nju gledati kao na dobru formulu promjene suvremenih društvenih odnosa. To nije dobar pristup. Bio bih sretniji kad bi se na tu revoluciju gledalo kao na jedno razdoblje ruske povijesti, potom i europske i svjetske, jedan fenomen u kojem je možda bilo dobrih načelnih ideja o ravnopravnosti ljudi, ukidanju socijalnih razlika, poboljšanju života radništva i sl. No to se nije dogodilo! Boljševici su zloporabili takve ideje i uveli jedan nedemokratski politički poredak u kojem je uska partijska elita čvrstom rukom upravljala golemom ruskom državom, nemilosrdno se obračunavajući sa svima koji su predstavljali makar malu prijetnju. Ne smatram da je dobro da se neki na lijevom političkom spektru danas pozivaju na tradicije Oktobarske revolucije kao događaja koji je trebao pomoći da se radnici spase od izrabljivanja 'opakih' kapitalista.''

Hrvati u Oktobarskoj revoluciji

Oktobarska revolucija imala je utjecaj i na Hrvate i tadašnju Hrvatsku, koja je u tom trenutku bila dio umiruće Austro-Ugarske. Damir Agičić ističe da bi se sudjelovanje Hrvata u revoluciji tek trebalo detaljno istražiti, ali i da već postoje neki znani primjeri.

''Hrvati su sudjelovali u Prvome svjetskom ratu kao podanici Austro-Ugarske u sastavu austro-ugarske vojske, pa je mnogobrojne zapalo zarobljeništvo na istočnom frontu od strane ruske vojske. Kada je u jesen 1917. došlo do revolucije, mnogi od njih nisu imali previše izbora nego se uključiti u nju i spašavati živu glavu. Neki su, naravno, prihvatili ideje što ih je revolucionarna vrhuška propagirala pa su ostali u Rusiji i sudjelovali u građanskom ratu koji je uslijedio nakon revolucije. Pojedinci su se, poput Alekse Dundića i Gustava Barabaša, istaknuli u Crvenoj armiji. Mnogi su ostali u Sovjetskom Savezu, a dosta ih je kasnije stradalo u staljinističkim čistkama'', govori povjesničar Agičić.

Janković navodi da tu ''ima nevjerojatnih sudbina'', te spominje primjer Nikole Pupavca iz Okučana: ''On je bio ratni zarobljenik u Rusiji, izbijanjem revolucije i građanskog rata borio se na strani Crvenih, zatim upućen sa zadatkom natrag u Jugoslaviju, onda isključen iz KPJ-a, uhićen kasnije od ustaša i zatočen u logoru Stara Gradiška te deportiran u Auschwitz gdje ga je oslobodila (njegova) Crvena armija, zatvarajući tako krug.''