Ilustracija: Arhiva

NA POČETKU, bilo je važno nazivati se doktorom.

Franjo Tuđman kitio se svojom doktorskom titulom kao lentom ili bijelom maršalskom uniformom. Podanici su se obraćali njegovu doktoratu kao da se obraćaju bogu. Skrušeno i sa strahopoštovanjem.

Njegov nasljednik Ivo Sanader doktorirao je u Innsbrucku kao Ivica, a onda tom dubioznom titulom podebljavao svoj autoritet, kao što je to činio Tuđman. Svi su ponavljali mantru:  "Živjela Hrvatska demokratska zajednica na čelu s DOKTOROM Ivom Sanaderom!". Sve dok šef nije završio u zatvoru: titula je naglo isparila, kao što je nestao i njegov poster u Središnjici.

Pored ovakvih doktora, onaj pravi Doktor, dr. Ivić Pašalić jednostavno nije imao šanse. 

A zatim je postalo važno biti pjesnik.

Stisni me muški

Poezija Ive Sanadera izvučena je iz prašnjave Slobodne Dalmacije kao zlatnik iz arheološke iskopine. "Nenia Salonitana" zvala se pjesma koju je ovaj poeta objavio 1987. godine. U sjećanje nacije urezao se neponovljiv stih: "Hoću, konačno, muški da me se - balkanski".

Njegova nasljednica Jadranka Kosor u pjesničke vrhunce vinula se još 1971. godine sa zbirkom pjesama "Koraci", uglavnom ljubavne i erotske tematike. Kao mlada pjesnica dobila je čak i prestižnu nagradu "Desankino proljeće". Akademik Zvonimir Mrkonjić u pjesmi o krizantemama vidio je "erotske frustracije koje se miješaju sa slikama groblja".

I kao da to nije bilo dovoljno, javnost je sada dobila dragocjeni uvid u pjesnički opus Franje Tuđmana.

Samobitnost i sveopćost

Njegovi upravo objavljeni dnevnici sadrže tridesetak pjesama iz '70-ih i '80-ih godina koje kritičari ocjenjuju kao "stihovano smeće". Svejedno, kruti diktator razotkrio se kao pjesnička duša: "U sazvježđima su snovi i slutnje/ uljudbe (drevne i) nove/ u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti/ da obzorja svemiropolisa zamamna/ na orisu horizonta još maglena/ u vidozorju duhovnih muževa/ što stazama trnja i otrovanih ruža/ ustrajahu u raspeću svoga duha/ do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.

Kao što se vidi, sve intelektualac do intelektualca, sve pjesnik do pjesnika.

Tko bi onda rekao da stranka takvih produhovljenih vođa može zaglibiti u takvom kriminalu i korupciji, diktatori i ratnim zločinima?

Tko bi rekao da su takvi pametni i knjiški ljudi mogli stajati na čelu zločinačke organizacije: štititi ubojice, predvoditi pljačkaše, progoniti protivnike, vrijeđati svoje građane...?  Pa, svatko normalan.

Kakvi diktatori, takvi doktorati

Jer kakvi doktorati, takvi intelektualci. Kakve pjesme, takvo i duševno stanje koje ih proizvodi.

U toj priči sve je funkcioniralo kao pjesma. Pleme se klanjalo tituli vođe kao totemu, znajući da im taj totem daje zaštitu i slobodu da arče gdje god stignu. Vođe su uživale u tituli jer ih je ona izdvajala iz tog istog plemena: divljeg, primitivnog, krvožednog, pohlepnog... Vjerovali su da su bolji od svojih podanika.

S druge strane, pjesme su im smekšavale imidž. Doduše, ne Tuđmanu jer njegovi stihovi iscijepani su elegancijom trolove toljage i osjećajnošću neuravnotežene veš-mašine.

Onaj koji klepa stihove

Ali opet, predsjednici HDZ-a ipak su negdje u dubini duše nosili tu poetsku nježnost. Možda su bili okrutni diktatori, bahati autokrati ili bezobzirni karijeristi, ali narod je vidio i njihovu mekšu stranu. Kosor je bila zaljubljena šiparica, Sanader vehementni poeta, Tuđman preuzetni stihoklepac. Onaj koji klepa stihove.

Tako što sjekirom cijepa pa selotejpom povezuje stranice starohrvatskog rječnika i vodiča Zvjezdanih staza.  

Opet čekamo doktora

Sve je to smiješno i dozlaboga jadno. A opet nekako logično. Za HDZ naročito.

Sad je, međutim, došlo vrijeme da se jedna pjesnikinja bori za opstanak na čelu stranke. A tko bi je mogao zamijeniti? Opet jedan doktor. Ovoga puta pravi.

Ostale komentare autora pročitajte ovdje