Državna tajnica Josipa Rimac, još jedan razlog zašto sposobni napuštaju Hrvatsku
Foto: Index, Hina
POSTOJE dva načina da se pripremite za mjesto državnog tajnika Ministarstva uprave. Jedan je da završite pet godina pravnog fakulteta, odgovarajući poslijediplomski, dodatno se zabavite godinu-dvije upravljanjem složenim poslovnim procesima, pročitate hrpe knjiga, idete na konferencije, pišete radove, objavljujete ih, čitate kako vas drugi kritiziraju u svojim radovima i općenito uz dosta muke postajete pametniji u području kojim se bavite. Nakon 15-ak godina intenzivnog rada možete se smatrati stručnjakom spremnim za usavršavanje upravnog sustava neke zemlje.
Drugi način je da vas stranka imenuje na mjesto državnog tajnika za upravu, upravo kako je imenovala bivšu kninsku gradonačelnicu Josipu Rimac.
Josipa Rimac, HDZ-ov "mladi kadar" opterećen, recimo tako kontroverzama, izgubila je gradonačelničko mjesto i eto, sada se kao stručni specijalist ekonomije (kako joj piše u imovinskoj kartici iz 2016.) pronašla na, u Hrvatskoj iznimno važnom, mjestu državnog tajnika Ministarstva uprave.
Područja iz kojeg nismo baš čuli da ima neke kvalifikacije, napisane radove, knjige, nešto što bi je kvalificiralo za složene postupke reforme hrvatske uprave koja, vjerujte, itekako treba reforme. No Josipa Rimac ima nešto drugo. Članica je HDZ-a od svoje 16. godine.
Nemojmo misliti da samo HDZ ovako radi – svugdje, na svim razinama imamo na odgovornim mjestima imenovane ljude tankih stručnih potencijala, no debelih stranačkih. Dok u zapadnim državama bez jakih stručnih kvalifikacija nema šanse da dođete do odgovornog mjesta na operativnoj dužnosničkoj razini (a državni tajnik to jest), u Hrvatskoj je važna samo članska iskaznica. Bez obzira na to što si radio i koje imaš kvalifikacije. Osim kvalifikacije člana stranke od 16. godine.
Što reći novim generacijama
I što onda možete kao nastavnik reći novim generacijama? Da se trude i teško rade u školi i na fakultetu, da sutra traže mogućnost za semestar u inozemstvu kako bi proširili znanja i vidike, da čitaju stručnu literaturu i izvan one obvezne, da se pretplate na vodeće časopise iz područja? Da se teško 10-15 godina pripremaju kako bi bili specijalisti za neko područje, da svoje radove šalju u jake časopise i čekaju packe urednika i recenzenata, ili da uđu u stranku i čekaju imenovanje?
Jer stranka, to vam je u Hrvata kao otac i majka. Čak i ako posrnete, kao što su napravili Josipa Rimac ili evo Predrag Štromar (da ne bude samo o HDZ-u) - tu je stranka koja će vas uhljebiti. Vlast postaje malo po malo stjecište ljudi koji drugdje ne mogu osigurati svoju egzistenciju. I dijelu građana, onima lijenima, nesposobnima, onima kojima ne pada na pamet od sebe nešto učiniti u životu je to baš super – to im je štoviše nada kako bi i oni mogli biti jednog dana nagrađeni položajem. Barem kakvim ugodnim mjestom u lokalnoj komunalnoj firmi.
A što je s onima drugima? Što je sa studentima koji se pet godina strpljivo trude oko svoje diplome, vikendima čitaju dodatnu literaturu, a uvečer ne idu s ekipom na piće i provode, nego pišu seminare i prezentacije? Kakvu poruku ovakva imenovanja daju takvima, osim – Hrvatska vas ne treba.
Hrvatska ne treba sposobne, nego podobne, Hrvatska ne treba stručnjake nego one sa stranačkim iskaznicama, Hrvatska ne treba one koji misle svojom glavom, već one koje se klanjaju mišljenju stranačkog vodstva.
Odlaze sposobni i oni s dignitetom
U takvom sustavu, gdje prosperiraju ljudi tipa Josipe Rimac ili Predraga Štromara - u takvom sustavu oni sposobni, željni promjena, željni napretka, željni bolje Hrvatske, gube bitku i na kraju odlaze. Ne samo radi novca, već upravo radi načina na koji se Hrvatska vodi. Ne odlazi samo slavonska sirotinja, odlaze i liječnici koji sami kažu da im novac nije jedini poticaj, odlaze i zagrebačke obitelji u srednjim godinama gdje oboje imaju posao i još žive u stanu bez kredita – jer u ovakvoj Hrvatskoj, s ovakvim vrijednostima, gdje se njeguje samo stranačka odanost i ulizištvo (nešto što smo naslijedili od bivšeg režima) ne žele odgajati djecu.
Sutra u Hrvatskoj ta djeca neće imati mogućnost napredovanja na odgovorna mjesta neovisno o tome što mogu biti najbolji – ako nisu stranačke ulizice. A štoviše, čak i ako jesu sposobni i imaju stranačku iskaznicu, nemojte misliti da će se to u našim strankama gledati kao nešto pozitivno. Netko tko dolazi sa strukom, tko dolazi sa svježim idejama, tko je dio školovanja možda proveo i vani te upoznao nove, bolje modele od ovih koje imamo – takav će hrvatskoj politici biti najveći neprijatelj. Čak i ako je član stranke.
Ti iza kojih stoji znanje će govoriti o promjenama, govorit će o reformama kompetitivnosti – temama o kojima vodstva naših stranaka u pravilu ne žele čuti. Takvi su "opasni“ i "nisu naši ljudi“. Takvi će biti blokirani u napredovanju – jer uvijek ima "naših ljudi“ kojima treba naći mjesto i državnu plaću, kako jadni ne bi ostali na vjetrometini tržišta. A ovi koji bi mijenjali i uvodili novo – samo smetaju i u biti ugrožavaju cijeli ovaj nakaradni ulizički politički sustav. Kako se ovi zaista sposobni obično mogu profesionalno sami pobrinuti za sebe, ne osjećaju obvezu uvlačiti se stranačkim šefovima i podržavati njihove često priglupe ideje.
No s druge strane, u društvu gdje je nepotizam normalan, stranačko uhljebljivanje poželjan način ponašanja, a kvaliteta rada, znanje i kompetitivnost neprijatelj – Država i Partija će uvijek naći rješenje za ljude poput Josipe Rimac. Ona će biti postavljena na visoko rukovodno mjesto, upravo kako bi sposobnima i onima koji su godine potrošili proučavajući neko područje, u ovom slučaju javnu upravu, pokazala gdje im je mjesto u ovoj Hrvatskoj. I zato Hrvatska stagnira. Ljudi, oni sposobni, shvaćaju poruku i odlaze negdje drugdje. Negdje gdje se cijene istinske vrijednosti: rad, znanje i vlastiti stav.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati