Foto: AFP

S VREMENA na vrijeme, Srbija omogući Hrvatskoj da se osjeća dobro.

Dovoljno je baciti samo jedan pogled preko granice, prenijeti samo jedan intervju, jednu izjavu, jednu naslovnicu ili još bolje vijest o nekakvom incidentu, pa da hrvatsko društvo iznova samo sebe uvjeri da je ljepše, pristojnije i naprednije od srpskog.

A ponekad, Srbija podsjeti Hrvatsku da joj opasno sliči.

Bauljanje iz mraka

Izjave Tomislava Nikolića i Ivice Dačića povodom oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, kombinirane sa sumanutom twitter prepiskom predsjedavajućeg Opće skupštine UN-a Vuka Jeremića, iz hrvatske perspektive zvuče doista šokantno.

Kao iz neke druge dimenzije. Iz nekog zaboravljenog mraka.

Nad retorikom "hladnog mira", nad ocjenama o "političkom sudu", tvrdnjama o "krvavim rukama, genocidu i zločinačkom narodu", kao i nad izjavom predsjednika Srbije da Gotovina zove Srbe da se vrate kako bi ih "još jednom protjerao i pobio, završio posao", lako se zgražati.

A još je lakše pred njima se osjećati nadmoćno.

Žrtva i agresor

Potvrđuju to i haške presude, naglašavajući granicu između žrtve i agresora. Potvrđuje to i nacionalistička retorika srpskih političara. Potvrđuje to i činjenica, na koju je upozorio Drago Hedl u Jutarnjem listu, da je Hrvatska sudila svojim generalima, za razliku od Srbije koja ih je skrivala.

Srpska politika danas opet živi od mržnje, hrvatska politika kao da je tu mržnju već preživjela.

No, to je samo jedan dio medalje. Onaj drugi otkriva previše sličnosti.

Izbrisani zločini

Recimo, u euforiji nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, u onoj atmosferi slavlja i likovanja, u hrvatskom društvu probuđen je osjećaj da zločina u Oluji i nakon nje uopće nije bilo.

Ne samo da generali za njih nisu odgovorni, već da ih je haška presuda naprosto izbrisala.

Pa su tako aktivisti za ljudska prava koji su godinama tražili pravdu za srpske žrtve Domovinskog rata u medijima izloženi pravom linču, onakvog kakvog godinama prolaze malobrojni aktivisti u Srbiji. A pravnu pobjedu u Haagu najglasnije su proslavljali upravo oni koji su taj Haag godinama blatili, sabotirali, bojkotirali, proglašavali političkim i antihrvatskim tribunalom.

Baš kako su to činili u Srbiji nakon presude vukovarskoj trojci.

Nije lako biti Srbin

Milorad Pupovac, čovjek koji ne pati od teških riječi, upozorio je da opet nije lako biti Srbin u Hrvatskoj, što je - prema neformalnoj verziji koja se provlačila kroz medije - navodno potvrđeno primjerom trenera Cedevite Božidara Maljkovića koji je preko noći, nakon povratka generala, bez objašnjenja pobjegao iz Zagreba.

A prije samo koji mjesec, predsjednik Ivo Josipović uskrsnuo je već zaboravljenu kategoriju "lojalnog Srbina", promovirajući u nju baš onog koji je u Republiku Hrvatsku ušao s lisičinama na rukama.

To je ta nova hrvatska politika.

Individualni zločini, sustavno zataškavanje

Ako se u javnosti čak i spomenu zločini nakon Oluje, uglavnom se aludira na pet specijalaca i deset rezervista koji su ubijali i palili, pri čemu se namjerno zanemaruje činjenica da je to odavno preraslo dimenzije individualnog zločina i preraslo u zločin države: od samih vojnih zapovjednika, preko ministara policije, pravosuđa i obnove, te Državnog odvjetnika, pa sve do vrha države koji je stavio veto na procesuiranje zločina.

Nije Haag tražio kolektivizaciju krivnje. To je tražio Franjo Tuđman, nametanjem teze da su zločinci dio nas i da stoga svi snosimo kolektivnu krivnju za njihova nedjela.

Baš kao što je i Srbija godinama bila talac svojih zločinaca i zločinačke politike.

Protiv Haaga

Godinama se hrvatska vlast hvalila da prednjači u suradnji s Haagom, ali to je često zvučalo bolje nego što je izgledalo u praksi. Ona je bojkotirala, pa sabotirala Haški sud, zataškavala zločine i štitila osumnjičenike, puštala optuženike da pobjegnu ili ih puštala na miru, skrivala dokaze, tolerirala mrežu bjegunčevih jataka, kao i reketarenje hrvatskih tvrtki da bi se pomoglo bjeguncima.

Ili onima koji su na bjeguncima dobro živjeli.

A s haškim Tužiteljstvom surađivala je tako da je, malo po malo, popuštala pritisku EU.

Baš kao što je to činila i srpska politika.

Suđenja pod prisilom

Na istom obrascu krenulo se i u procese za hrvatske ratne zločine. Generalima Norcu i Ademiju sudilo se u Hrvatskoj jer je Haag tako odlučio. Nakon pravomoćnosti presude, Norac je još dugo zadržao odličja, kao i titulu alkarskog vojvode i počasnog građanina Sinja.

Suđenja Glavašu i Merčepu, potom za logor u Kerestincu i stratište u Pakračkoj Poljani, održavali su se - ili se još održavaju - isključivo u sklopu ispunjavanja uvjeta za ulazak u EU.

Valja se sjetiti i političkog cirkusa na suđenju za Loru, drastičnih presuda pobunjenim Srbima u odsutnosti, ali i činjenice da hrvatsko pravosuđe nije sudilo ni jednom oficiru JNA koji je napadao Vukovar. A o vrhu JNA da se i ne govori.

Zašto se onda to isto zamjera Srbiji?

Josipović i Dodik

Ivo Josipović principijelno odbija sastati se s Tomislavom Nikolićem, zbog njegovih izjava o Vukovaru i odnosa prema ratu u Hrvatskoj, ali je zato unatoč kritikama išao u posjet Miloradu Dodiku, čelniku Republike Srpske, koji je negirao genocid u BiH. Premijer Ivica Dačić naziva Haag političkim sudom, baš kao što su to godinama, pa sve do jučer, činili i važni hrvatski političari.

Kao što se vidi, princip je u previše slučajeva bio isti. Razlika je samo u tome što se Hrvatska oslanjala na vrlo naglašene nijanse.

Nije stoga sporno što Hrvatska pogledava prema Srbiji kad god poželi nabildati posrnuli nacionalni ego. Problem je u tome što za je istinski oporavak potreban malo duži pogled u ogledalo.

 > Ostale komentare autora pročitajte ovdje