Foto: Index

KAROLINA LEAKOVIĆ objavila je danas kandidaturu za predsjednicu SDP-a. Leaković je rođena 1977. godine u Slavonskom Brodu, a završila je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Dugogodišnja je članica SDP-a, potpredsjednica Foruma žena i potpredsjednica Organizacije žena Stranke europskih socijalista (PES Women) te međunarodna tajnica SDP-a.

U društvu Ranka Ostojića koji je u svoje je vrijeme slao policiju na radnike Jadrankamena, Orsata Miljenića autora ovršnog zakona i zakona o sramoćenju, Tonina Picule koji bi vodio  stranku iz Bruxellesa i Domagoja Hajdukovića koji se zalagao za savez s Glavašem, Leaković predstavlja osvježenje kada se govori o povratku socijaldemokracije u SDP.

"SDP je danas stranka koja sama sebe mora pozivati na povratak socijaldemokracije. Smatram da je treba otvoriti javnosti u smislu da ta javnost predstavlja i socijalnu i demokratsku infrastrukturu za politički angažman. Pri tome mislim i na one koji nisu članovi te stranke. Želim omogućiti da u stranci sudjeluju svi oni koji bi na taj način mijenjali društvo. Ovo je pravi trenutak za promjenu SDP-a, ali takvu koja bi značila i promjene u društvu, a ne iscrpila se u modernijem stranačkom statutu. Zato tu treba uključiti mnoge, ne samo privilegirane", kaže Leaković na početku razgovoru objašnjavajući zašto kandidatura.

Tko bi bili ti privilegirani?

SDP je danas stranka koja sama sebe mora pozivati na povratak socijaldemokraciji. Pitanje je kako to učiniti. Smatram da je jedan od načina otvaranje javnosti tako da SDP predstavlja i socijalnu i demokratsku infrastrukturu za politički angažman. Pri tome mislim na uključivanje svih koji bi putem stranke mogli to ostvariti.

SDP nije uspio provući važna pitanja u mainstream

Političke stranke nisu jedini politički subjekt u ovom društvu, odnosno one to ne bi trebale, niti smiju biti. Uostalom, znate i sami da se sve manje građanki i građana odlučuje na pristupanje strankama. Svakako da glavni razlog tomu nije "mantra" da ljude ne zanima politika. To naprosto nije točno. Došli smo do stadija da se politikom ovdje uglavnom bave visokoobrazovani i oni koji si to mogu priuštiti.

Teško je očekivati da će, primjerice, jedna mlada zaposlena majka, koja možda nije visokoobrazovana nego radi na nekom manje poželjnom radnom mjestu, nakon osmosatne smjene „na nogama“ smoći snage, vremena i interesa sudjelovati na stranačkim sastancima. I to onim sastancima koji ne govore o politikama, nego o karijerama unutar stranke. Zašto bi ona tu uopće dolazila?

Tu praksu moramo promijeniti. Ljude zanima rješavanje problema koje svakodnevno susreću i o tim problemima treba razgovarati i unutar stranke. Sam SDP često je donosio odluke koje se ne poklapaju s onim što građanke i građani žele, odnosno očekuju. Otuđili smo se. Tu se nalazi i dio problema zašto ljudi ne izlaze na izbore i zašto ih se sve manje uključuje u stranke.

S druge strane ljudi se uključuju u građanske inicijative i socijalnih pokreta i ondje, kako vidimo, masovnost nije problem. Sjetite se da je niz političkih odluka doneseno temeljem tih i takvih inicijativa. Imali ste Srđ je naš, studentski Plenum, inicijativu za besplatno obrazovanje. Te inicijative inspiriraju, a SDP na takve inicijative i pokrete do sada nije odgovorio na pravi način. SDP nije uspio u tom političkom mainstreamu provući ova i slična pitanja koja su ljudima važna. Zato smo danas tu gdje jesmo.  

Vrlo je moguće da je to jedan od glavnih razloga neizlaska na izbore, no vjerujem da ih postoji i više.

Naravno. Ne treba izuzeti i posljednju izbornu kampanju koja se temeljila na personalizaciji. Sve se svelo na dva stranačka pola i dva stranačka lidera, a očigledno je, gledajući kampanju, određenim medijima ali i centrima moći ta polarizacija i odgovarala. Polarizacije po karakteru lidera. Građanima su se tako u kampanji nudili sadržaji koji govore o različitosti karakteru lidera, no ne i o različitim sadržajima politika. Poseban je problem da su se i te politike pomicale prema centru pa su postale gotovo iste.

SDP je stranka ljevice i zato moja kandidatura

To nesretno konstantno pomicanje prema centru skupo je koštalo socijaldemokraciju u Hrvatskoj, ali i šire. Mislim da je vrijeme da takav pristup društvu ostavimo iza sebe. Uostalom, ljudi koji ne izlaze na izbore, ne glasaju zato što ne vide politike, ali ni ljude koji su u stanju riješiti njihove probleme. Ljudi u strankama, pak, vide dio problema, no ne i rješenja.

Je li SDP posljednjih godina s obzirom na politike koje je vodio još uvijek stranka ljevice?

Trenutno postoji vrlo snažna potreba unutar same stranke a i šire, da se SDP čvrsto definira kao stranka ljevice, što implicira i odgovor kako to do sada nije bio. Toj snažnoj potrebi definicije SDP-a kao stranke ljevice želim odgovoriti vlastitom kandidaturom. Želim otvoriti i vrata drugima koji misle da SDP ima puni potencijal postati takvom organizacijom. U tom smislu gibanja u nekim našim sestrinskim strankama mogu biti inspirativna. Uostalom, SDP je stranka ljevice koliko su to njene članice i članovi, a ne samo vodstvo.

Koga prvenstveno treba predstavljati SDP? Koji su to ljudi?

Po definiciji SDP predstavlja sve koji žive od svog rada, a ne od kapitala. Ta definicija nije izgubila na svojoj važnosti i aktualnosti. SDP mora ravnopravno predstavljati, kolokvijalno rečeno, i radnice i seljake. Karakter rada se promijenio ali se nisu promijenili uvjeti u kojima se radi, oni su nekada i gori. Ne slažem se s tezom koju čujem ponekad i unutar SDP-a kako radnika više nema pa se moramo obraćati srednjoj klasi.

Apsolutno protiv daljnje privatizacije

Posebno s obzirom na to da i te srednje klase ima sve manje. I njezina propast jednim je dijelom rezultat antisocijalnih politika. Pritom ne mislim na period nakon ekonomske krize 2008. godine, krenulo je sve to i mnogo ranije, još tamo od Blaira.

Postoje li neke glavne točke, odrednice kojih bi se držala kao predsjednica SDP-a?

Rad u stranci, kampanja za predsjednicu i sutrašnji rad temeljio se i temelji se na razvoju SDP-a kao platforme za ostvarivanje socijaldemokratskog društva. Razgovore o tome namjeravam voditi u dva smjera. Prvi je da Hrvatska mora biti više socijalna država i više demokratska. Takva mora - potom ili prvo - biti i sama stranka. Isto tako, članovima i članicama SDP-a, kao i protukandidatima želim ponuditi okvir unutar stranke za razgovor o politici. Jer, često se o politikama i politici razgovara mnogo strastvenije i kvalitetnije izvan stranaka, a u njima većinom o karijerama i aspiracijama pojedinki i pojedinaca.

Članovi stranke imaju svoje mišljenje o tome u kojem smjeru bi se pojedine politike trebale razvijati, mora im se otvoriti prostor komunikacije o takvim pitanjima, mjesto na kojemu bis e razgovaralo o pitanjima poput odnosa rada i kapitala, upravljanja zajedničkim dobrima, statusu žena. Takve bi rasprave pridonijele vraćanju političkog diskursa u rad parlamentarne ljevice.

Demokratizacija stranke jedno je od glasnijih pitanja u posljednje vrijeme. Mi sada prema principu „jedna članica – jedan glas“ biramo predsjednicu stranke i predsjednice lokalnih ogranaka. No, demokratizacija podrazumijeva sudjelovanje u radu stranke i češće nego u ovom tipu izbora. Treba omogućiti sudjelovanje u samom političkom procesu, bez sustezanja, u kreiranju smjera stranke i njezinih javnih politika. Ovo bih svakako istaknula kao jednu od važnijih odrednica za neposrednu budućnost SDP-a.

Kada spominjete javna dobra, je li Vas zasmetalo u kampanji SDP-a kada se promovirala ideja da treba privatizirati sve što se može privatizirati?

Naravno! Jedna od točaka koja će nadam se izazvati i veću raspravu u sljedećem razdoblju je odnos prema upravljanju zajedničkim dobrima, javnim tvrtkama ili portfeljem u državnom vlasništvu. Moram reći kako se apsolutno protivim daljnjoj privatizaciji, a zalažem za drugačije oblike upravljanja, koji uključuju i veće sudjelovanje radnica i radnika.

Da li je jedna od tih loših politika bila i ona o predstečajnim nagodbama?

Pokazalo se, nažalost, da predstečajne nagodbe nisu ispunile ono što se njima obećavalo i da su u tome loše prošli „mali“. Dugovi nisu naplaćeni, nisu stvorena nova radna mjesta, mnoga su ugašena, tvrtke su i nakon nagodbi propadale, proračun nije napunjen, kao što ni ekonomija nije „spašena“.

Puno se govori o ravnopravnosti spolova i ženskim kvotama. Čini se da su to bila uzaludna "busanja u prsa" jer se i SDP nije iskazao sa ženama na listama.

Treba nam paritet na listama, 50 posto kandidatkinja, 50 posto kandidata. To nije nešto što sada prvi puta spominjem već se za to godinama zalažem. Isto tako, pokušavam afirmirati politiku rodne ravnopravnosti koja se ne temelji samo na identitetskim pozicijama, nego uključuje i klasu. To ne ide baš glatko. Socijaldemokrati se prečesto zadržavaju samo na ovoj prvoj razini.

Politikom dominiraju muškarci

Kada se gleda kontinuitet sudjelovanja žena, osobito na najvišim razinama u politici. Vidi se da je riječ o zaista privilegiranim ženama koje imaju vremena, novca i u krajnjem slučaju podršku. Neke čak i zauzmu pozicije ali za sobom ne povedu još jednu ili dvije. Prema tome da je pitanje klase u ovom mainstream feminističkom diskursu potpuno zanemareno.

Bavili ste se istraživanjem rodnih stereotipa u domaćim mainstream medijima u okviru rada "Žene i muškarci u središnjim informativnim emisijama od 2009 do 2013. godine", Koji su bili zaključci?

Građanke i građani politiku doživljavaju kao nešto čime se mogu baviti samo neki i nešto za što su neki već odabrani. Tako je isto i s prisustvom u medijima. Navodno svatko može dospjeti na televiziju – doduše možda u reality show, ali u informativne emisije baš i ne. To je pokazalo naše istraživanje – dnevnicima dominiraju muškarci koji se bave politikom. Žene se pojavljuju kao takozvani „glas naroda“, u onim famoznim anketama s pitanjem o vremenskim prilikama…

Kako to promijeniti?

Tako da mijenjate politiku koliko i medije, tako da i jedno i drugo postanu participativni. To je i neka potka mojeg angažmana. Otvorit će se tako prostor različitim glasovima i različitim iskustvima, bila ona civilnodruštvena ili, primjerice, sindikalna. U tome socijaldemokratska stranka mora prednjačiti, tako da se na organizacije civilnog društva i sindikate ne gleda kao na konkurenciju nego kao na partnere.

Nismo se dovoljno bavili radničkim pravima

Nitko danas u SDP-u ne može reći da je odnos sa sindikatima takav da ga ne treba unaprijediti. Pitanja kojima se bave organizacije civilnog društva i sindikati treba vratiti u svoje prirodno stanište, a to je SDP. Tu prije svega pričam o radničkim pravima s kojima se nismo dovoljno kvalitetno bavili ili recimo o obrocima u vrtićima koje smo ignorirali. Uvjerena sam da mogu otvoriti prostor ne samo za razgovor unutar stranke nego i utjecaju organizacija civilnog društva, sindikata i drugih građanskih inicijativa, a naravno i sa sada neangažiranim ljudima. U stranci treba razgovarati o konkretnim stvarima i politikama, dosta je beskrajnih rasprava o kadrovskim rješenjima i političkim ambicijama. To nas nije i neće odvesti daleko.

Deklarirate se kao feministkinja, što to konkretno znači?

To znači da se zalažem za rodnu jednakost, za jednak pristup javnim uslugama i obrazovanju, za jednaku plaću za isti rad. Smatram da žene i muškarci različitog socioekonomskog statusa, podrijetla, rodne ili seksualne orijentacije, moraju moći ostvariti svoj puni potencijal i imati mogućnost slobodno napredovati u društvu. To znači da se zalažem za društvo koje ne daje šanse samo nekima nego svima. Ne govorimo samo o jednakosti šansi, nego o jednakosti ishoda.

Poznati ste i po promoviranju LQBT prava. Stječe se dojam da nakon snažnog progresa, sada se nekako opet vraćamo unazad.

Sigurno, bez obzira na relativno uređen zakonski okvir. Ista stvar je i s pravima žena na slobodno odlučivanje o vlastitu tijelu. Ohrabruje, međutim, snažna politizacija koja se primjećuje u LGBTQ zajednici i svijest kako se pitanja ljudskih prava moraju staviti u središte političkog procesa. I još, kako se pitanja radničkih prava i LGBTQ zajednice, odnosno rodnog i radničkog identiteta moraju također staviti na dnevni red.

Kako vidite hrvatski obrazovni sustav?

Prije svega treba prestati gledati na obrazovanje kao nešto što se treba „uskladiti s potrebama tržišta rada“. Ako bi se obrazovanje zaista uskladilo s tržištem rada, to bi u konačnici značilo da vodimo politiku u kojoj obrazovanje za tržištem rada uvijek kaska. Tržište je dinamično i ne može čekati 4, 5 ili 12 godina da obrazovni proces „izbaci“ gotovog radnika, posebno to važi danas kad tehnologije nezamislivo napreduje.

Ne fućka mi se za dom spremni

Obrazovanje se treba prilagođavati društvu, a država mora voditi politiku koja će usklađivati potrebe društva s imperativima tržišta. Uostalom, usporedite ishode obrazovanja zemalja u kojima je ono potpuno tržišno orijentirano sa zemljama u kojima je ono potpuno javno financirano i vidjet ćete da je u prvima prosječan čovjek u sve lošijem položaju. Obrazovanje mora biti potpuno javno financirano i tek tada će biti široko dostupno. Ne smije se dogoditi da obrazovne prilike djeteta u Hrvatskoj ovise o njegovom socio-ekonomskom statusu ili statusu roditelja. To mora biti zajednička odgovornost svih nas.

Fućka li Vam se za dom spremni?

Naravno da ne!