Foto: Index/Arhiva

SMRT Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, oca domovine i čovjeka koji je stvorio Hrvatsku, kako mu se voli tepati, postala je punoljetna.

Osamostaljivanje, rat te razne kontroverze s njime povezane kao što je podjela Bosne dominantne su točke prosuđivanja njegove osobe i povijesne uloge. Tuđmanove pristalice izražavaju bezrezervnu hvalu i slavu njegovoj državničkoj mudrosti u tim vremenima.

Dva presudna momenta u Tuđmanovu svjetonazoru

Protivnici ističu njegov autoritarni način vladanja koji je za sobom donio uobičajene devijacije od kojih pate autoritarni režimi: korupcija, nepotizam, ovladavanje medijima, suzbijanje opozicije, zloupotreba sigurnosnih službi, podjarmljivanje pravosuđa, demokracija koja smije legitimirati samo jednu opciju, međunarodna izolacija… U svemu tome Tuđmanova polazna ideološka stajališta ostaju zamagljena, čak zatajena. Ne slučajno. Nezgodna su za prevladavajuće snage hrvatske političke scene.

Dva su presudna momenta u Tuđmanovu političkom svjetonazoru: prvi je etnička osviještenost. On će hrvatstvo vidjeti u specifičnom istočnoeuropskom etničkom diskursu proširenog plemena povezanog krvnim srodstvom koje zbog raznih povijesnih nepravdi nije uspijevalo steći vlastitu državu. Povijesni trenutak mogao je prepoznati samo povjesničar jer on tu povijest razumije, može se s njom uhvatiti u koštac, konzervirati stanje koje je sanjano tisuću tristo godina i zaštititi ga od onih dijelova naroda koji to ne razumije. Taj je narativ doživio plebiscitarnu podršku.

Franju Tuđman - deklarirani marksist

Drugi odlučni moment njegova svjetonazora jest radikalno lijevi pogled na svijet. U svojoj šezdeset i sedmoj godini, 1989., u intervjuu Poletu i kad se već moglo naslutiti koje će snage voditi glavnu riječ sljedećih godina, Tuđman će ovako odgovoriti na pitanje kako bi najbolje opisao svoju političku poziciju: "Ja sam hrvatski čovjek, marksist, i revolucionar, povjesničar." Hrvatski glasači sljedeće
godine izabiru marksističkog predsjednika koji je u općem potopu socijalističkih režima državu trebao transformirati u smjeru liberalne demokracije i tržišne privrede, ta dva preduvjeta što stoje iza akvizicija zapadnjačke države blagostanja. Ona se ovdašnjim političarima veoma sviđa i nerijetko ih se može čuti da u Hrvatskoj ne funkcionira kao na zapadu jer novac poduzetnici otimaju kroz profit.

Ideja pomirbe je bila logična posljedica ova dva temeljna Tuđmanova stava: kao što su u njemu lijeve ideje i etničko hrvatstvo bili pomireni, spojeni u jedno i dobro funkcionirali, smatrao je to lijekom za očuvanje hrvatske samostalnosti. Dotad vladajuća komunistička garnitura to će objeručke prihvatiti. Desetci tisuća bivših članova komunista učlanit će se u HDZ, krenuti u crkve i nastaviti živjeti na teret građana. U lagodnom životu pridruži će im se nacionalisti.

Nikad nije prihvatio liberalnu demokraciju i slobodno tržište

Kao izvorni marksist on nikada neće prihvatiti liberalnu demokraciju i slobodno tržište. Liberalizma se grozio, smatrao ga je podesnim za anglosaksonski svijet, ali ne i male narode, teško je podnosio opoziciju, višestranačje, demokraciju je vidio isključivo kao legitimaciju svog programa, pravosuđem koje provodi državničku politiku i danas se na propisnoj distanci drži koncept vladavine prava. Ekonomija je također morala biti državnička, marksistički planska, etnički obojena. On sam je rodonačelnik hrvatskog ekonomskog nacionalizma.

Ljevica i desnica ove 2017. godine funkcioniraju unutar tog okvira koji im je Tuđman postavio. Oni zapravo i jesu pomireni, barem kad je u pitanju hrvatski politički sustav i ekonomija. Te stvari se ne propitkuju. Veće promjene ugrožavaju pozicije jednih i drugih. Između njih događaju se sporadični, više folklorni sukobi oko teško pomirljivih, ali rubnih svjetonazorskih pitanja.

Zašto nema reformi? Ali kojih to reformi? Prema liberalnim nužnostima ograničavanja vlasti i samostalnog, neovisnog pravosuđa koje bi bilo sposobno političare osuđivati na dugogodišnje robije. Ili osnaživanje tržišnih sloboda što su suštinski suprotstavljene ekonomskom nacionalizmu. To ne odgovara ni ljevici ni desnici, a toga i nije bilo na političkom popisu prvog predsjednika ove države. Iako više nema toliko otvorenih karakteristika autoritarnog vođenja države iz njegova vremena, danas Hrvatska izgleda kako je to Franjo Tuđman zamislio. Čovjek je uspio u onome što je naumio.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala