GRAF o odnosu radnika i umirovljenika u Hrvatskoj - najdramatičniji u Europi, koji otkriva kako svaki radnik na svojoj grbači nosi jednog umirovljenika, i to s tendencijom na gore - otkriva tek dio istine.

Cijela istina još je strašnija: 

1) Graf ne otkriva stvarno zaposlene: onih nekoliko stotina tisuća u realnom sektoru i nekoliko desetaka tisuća onih koji zaista nešto rade u javnom sektoru i javnim kompanijama. Velik dio ovih "radnika" nisu pravi radnici nego fiktivni, uhljebi, koji se također hrane na račun malog i zgaženog privatnog sektora.
2) Graf ne otkriva povlaštene umirovljenike, dakle ljude koji zbog kupnje glasova primaju znatno veće iznose nego što su radom zaslužili.

S Hrvatskom je gotovo i neće je spasiti ni turizam ni doznake iz inozemstva. Kako će Hrvatska propasti? Ne kao Venezuela, nego kao Obrovac. Prvo je na redu zdravstvo. Zdravstvo je propalo, samo još nitko nije javio Hrvatima.

Uskoro će to svatko osjetiti na svojoj koži - tako da neće biti pregleda ni doktora kad vam treba. Onda slijedi mirovinski sustav i tu vam neće pomoći ni turizam ni doznake iz inozemstva, i cijela priča o "evoluciji Hrvatske" i o optimizmu tu završava.

Ovako pogrešan sustav ne može evoluirati niti ga se može korigirati na izborima, jednako kao što nisu mogle evoluirati Kambodža pod Pol Potom ili Venezuela pod Madurom. Takve sustave mora se resetirati da bi se eventualno pokušao graditi novi. 

Nema neprijatelja

Ovaj sustav ne treba niti se može rušiti nikakvim revolucijama ni protestima.
Ono što ne razumiju svi oni s "ajmo se pokrenuti" parolama je da ne postoji neprijatelj. Nema glave koju treba odrezati.

Hrvatska većina parazitira: počevši od stanova koje su u Jugoslaviji "kupili" uz pomoć inflacije - dakle na račun sljedećih generacija, bilo neradom u javnom sektoru, bilo radom u kvaziprivatnom sektoru nakačenom na javni, bilo sitnim ili krupnim privilegijama kroz poticaje, doplatke, nezaslužene penzije. U stvarnom privatnom sektoru radi možda nekoliko stotina tisuća ljudi. Oni su najugroženija hrvatska manjina, koja ne može nikog nadglasati. A većina se svojih privilegija neće odreći. Zato nema protesta: većini ne pada na pamet protestirati protiv vlastitih privilegija.

Matematika je neumoljiva: izgrađen je sustav u kojem nekoliko milijuna ljudi parazitira na nekoliko stotina tisuća ljudi. Tu završava demokracija jer golema većina demokratski će neprestano birati samo da manjinu još više siše, sve dok može.

Da bi se "pokrenula lavina", paraziti moraju reći: Ok, ne želimo više parazitirati. Većina se mora suočiti s tim da su oni sami neprijatelj i kočnica. A šanse da se to dogodi bez krvi su cca 0%.

Ultimatum privatnog sektora

Može li se napraviti išta? Može. Dovoljno je da privatni sektor prestane ovakav sustav hraniti porezima. Plaćajući poreze u Hrvatskoj ne hranite bolesne, nego hranite bolest.

Ovakav ultimatum privatnog sektora bio bi dovoljan: 

1) Zahtijevamo ukidanje povlaštenih mirovina
2) Zahtijevamo ukidanje svih neesencijalnih proračunskih transfera i parafiskalnih troškova čija je jedina svrha kupovanje glasova i socijalnog mira: prepuštanje poljoprivrede tržištu, transparentna privatizacija HŽ-a i HAC-a i svih kompanija nalik Uljaniku, privatizacija ili gašenje HRT-a, dokidanje Vatikanskih ugovora i prestanak proračunskog financiranja Crkve, neobavezno članstvo u HGK i drugim komorama, itd. Uštede iz točke 2 bez ikakve štete za ekonomiju brojale bi se u nekoliko desetaka milijardi kuna godišnje!
3) Racionalizacija poslovanja i čišćenje od uhljeba uz pomoć stranih konzultanata ili privatizacija u svim naizgled uspješnim ili monopolističkim, negubitaškim kompanijama u državnom vlasništvu, poput HEP-a ili Podravke
4) Smanjivanje troškova države na svim razinama, počevši od gašenja Županija i Ureda Predsjednika, te ukidanje svih nepotrebnih veleposlanstava i konzulata
5) Potpuna transparentnost trošenja javnog novca, po uzoru na Bjelovar
6) Evaluaciju svih zaposlenih u državnom i javnom sektoru i javnim kompanijama: nagrađivanje najboljih, otpuštanje najgorih. Radikalno popravljanje uvjeta najboljim zdravstvenim i obrazovnim radnicima. Radikalno smanjivanje administrativnog osoblja.
7) Ozbiljna provedba zakona o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine
8) Zahvaljujući svim ovim uštedama potpuno ukidanje poreza na dohodak i smanjivanje drugih poreza i davanja vezanih za poslovanje, te PDV-a, što ne bi samo dozvalo sve izbjegle kompanije da se vrate u Hrvatsku nego bi privuklo i strane investitore.

Dodao bih i devetu: oporezivanje nasljedstva i nekretnina umjesto pameti i rada, no sumnjam da bi bilo puno zainteresiranih u državi stvorenoj na naslijeđenim kvadratima i neradu.

"Ne ispunite li ove točke, svoje poslove mičemo iz Hrvatske ili činom građanskog otpora prestajemo plaćati poreze. Ispunite li ove točke, svoje poslove vrlo rado ćemo vratiti u Hrvatsku." 

Zamislite što bi se dogodilo kad bi takav ultimatum potpisalo nekoliko tisuća, stotina ili barem nekoliko desetaka kompanija koje ekonomiju drže u šaci?

Ovih osam, devet točaka napisanih iz glave pametniji i stručniji ljudi od mene iz ekonomije i biznisa (Vuk Vuković, Velimir Šonje, Vedrana Pribičević, Andrija Čolak, Mate Rimac, Nenad Bakić...) sasvim sigurno mogu doraditi. Njima svakako treba dodati i pravosuđe, najkancerogeniji dio države, no lijek za pravosuđe ne znam i ne znam može li ozdraviti nešto što je trulo do te razine.

Nažalost, hrabrosti i mudrosti za takav ultimatum u privatnom sektoru nema. Jer i taj "privatni sektor" ono što radi uglavnom radi s državom ili uz pomoć partije. A ako i nisu uhljebiznismeni, lako se prodaju za plaketicu od HGK, poticaj, kredit od HBOR-a ili poziciju blisku predsjednici.

Kako se na izborima ne može promijeniti ništa, a za ultimatum smo prevelike kukavice, ostaje još samo jedan izlaz: aerodrom Pleso. Jer kad nestane penzija, bit će krvi.