KATALONIJA je u petak, nakon dugog i napetog iščekivanja, proglasila neovisnost od Španjolske. Španjolski premijer Mariano Rajoy je na to odgovorio raspuštanjem katalonske vlade Carlesa Pugigdemonta i privremenim preuzimanjem izravne vlasti.

 

 

Dok Madrid inzistira da je odcjepljenje ove regije nezakonito i protuustavno, Barcelona se poziva na “neotuđivo i nenarušivo pravo na samoodređenje” Katalonaca kao nacije.

 

Ali, kada točno pokret za nacionalnu neovisnost zaista stječe pravo na odcjepljenje? Ovo pitanje ovisi o više faktora, među kojima su najvažnija sljedeća tri: volja samog naroda, koja se obično utvrđuje referendumom o neovisnosti, Ustav i zakoni države u sklopu koje se nalazi regija i/ili etnička skupina koja se želi osamostaliti, i međunarodno pravo.

 

 

Nažalost, međunarodno pravo nema jedinstveni i nedvosmisleni set kriterija koji razlučuje legitimno proglašenje neovisnosti od nelegitimnog. No nasuprot uvriježenom mišljenju, samoodređenje naroda ne podrazumijeva bezuvjetno pravo na njegovo osamostaljenje od države kojoj pripada.  

 

Da, pravo na samoodređenje drži se kao jedno od glavnih načela međunarodnog prava još od američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, koji je pri kraju Prvog svjetskog rata objavio svojih čuvenih 14 točaka i ustvrdio: “Nacionalne aspiracije moraju se poštivati, narodima se može vladati i dominirati samo uz njihov vlastiti pristanak.” No pomiriti samoodređenje s drugim načelom modernih međuradnih odnosa, onom o nepovredivosti granica, nije nimalo jednostavan zadatak. Osim toga, nigdje nije zapisano da je upravo secesija, a ne autonomija ili zaštita manjinskih prava, jedini način na koji narod može realizirati svoje samoodređenje. 

 

Kako bi neki pokret za neovisnost stekao legitimitet, on mora uvjeriti međunarodnu zajednicu - pogotovo njene najveće sile poput SAD-a i EU-a - da su ljudska prava, građanske slobode, nacionalni identitet i samouprava naroda kojeg zastupaju zatirani i ugroženi. Jer, iz kojeg god kuta na to gledali, neovisnost ipak naposljetku “ima najviše veze s time što moćni žele”, kao što je primijetila politička stručnjakinja za secesije Bridget Collins za New York Times. A situacija je takva da Katalonci, kao i primjerice Kurdi, jednostavno nemaju moćnih - ili ikakvih - saveznika na svjetskoj sceni.  

 

 

No slijepa ulica u kojoj su se našli Katalonci, zahvaljujući svom hazarderskom predsjedniku Puigdemontu, ipak nije samo stvar cinične realpolitike. Kako piše El Pais u svojoj analizi 10 glavnih tvrdnji katalonskih separatista, Povelja Ujedinjenih naroda, rezolucije Opće skupštine UN-a i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima definiraju samoodređenje kao pravo naroda da slobodno izrazi svoju volju i izabere svoj suverenitet, odnosno “slobodno odredi vlastiti politički status”. No samoodređenje u obliku odcjepljenja predviđa se samo u posebnim slučajevima “kolonijalne ili drugih vrsta strane tuđinske dominacije ili strane okupacije”. 

 

Usto, rezolucija Opće skupštine UN-a 50/6 ističe kako “ovo neće biti protumačeno kao odobravanje ili ohrabrivanje bilo kakvog čina koji bi raskomadao ili okrnjio, potpuno ili djelomično, teritorijalni integritet ili političko jedinstvo suverenih i neovisnih država koje se vladaju prema načelima jednakih prava i samoodređenja naroda i koje stoga imaju vladu koja predstavlja čitav narod koji pripada njenom teritoriju bez ikakve iznimke”. Prilično pouzdano možemo zaključiti da liberalne demokracije poput Španjolske upadaju u ovu kategoriju. 

 

Španjolska je, štoviše, jedna od samo 19 “punih demokracija” na svijetu prema Indeksu demokracije britanskog Economista, a po indeksu Freedom Housea ima 94 od maksimalnih 100 bodova. S tim u vidu, analogije s raspadom Jugoslavije, bilo da se radi o odcjepljenju Hrvatske i Bosne i Hercegovine ili Kosova, naprosto ne stoje. Status Katalonaca u Španjolskoj neusporediv je sa statusom kosovskih Albanaca u Srbiji, Kurda u Turskoj, Tibetanaca u Kini ili Palestinaca pod izraelskom okupacijom. 

 

 

Ultimativni problem s pozivanjem katalonskih separatista na demokraciju i samoodređenje je, kako objašnjava politolog Kieran Oberman sa Sveučilišta u Edinburghu za Open Democracy, to što se i španjolski unionisti, bilo oni unutar Katalonije ili u ostalih 16 pokrajina Španjolske, mogu također pozivati na te principe i tvrditi da odcjepljenje Katalonije narušava španjolsku demokraciju i nacionalni suverenitet. A kao što smo već pisali, raspad SFRJ specifičan je po tome što su Hrvatska i ostale njene države članice imale pravo na odcjepljenje prema jugoslavenskom Ustavu iz 1974. Za razliku od hrvatskog referenduma o neovisnosti, referendum hrvatskih Srba o odcjepljenju, koji je prethodio njihovoj oružanoj pobuni u savezu s JNA, bio je protivan Ustavu.

 

U svakom slučaju, unatoč sramotnim prizorima španjolske policije koja tuče prosvjednike i glasače na referendumu održanom 1. listopada, Katalonci ipak ne žive ni pod kolonijalnom vladavinom, ni pod diktaturom, ni pod vojnom okupacijom. Unatoč povijesnim traumama iz Španjolskog građanskog rata i diktaturi njegovog pobjednika Francisca Franca koji je ukinuo katalonsku autonomiju, ova regija danas uživa jednu od najvećih autonomija na svijetu. Argumenti o nepravednom poreznom opterećenju ili nesuglasice oko stupnja autonomije koji Barcelona treba imati u odnosu na Madrid sami po sebi nisu dovoljno opravdanje za ovako radikalan potez.

 

 

S druge strane, ni paralela sa škotskim pokretom za neovisnost nije valjana. Iako su i Ujedinjeno Kraljevstvo i Kraljevina Španjolska unitarne države i ustavne monarhije, dok UK nema službeni Ustav, španjolski Ustav izričito navodi da je španjolska nacija “nedjeljiva”. No ono što je puno važnije od toga - škotska regionalna vlada raspisala je 2014. referendum o neovisnosti u dogovoru s britanskom vladom, koja je privremeno prenijela suverenitet na Škotsku i tako učinila referendum pravno valjanim, uz plan da britanski parlament - ne škotski - donese zakon kojim bi neovisnost stupila na snagu u slučaju pozitivnog rezultata glasovanja. 

 

Većina Škota je, kao što je poznato, ipak glasala za ostanak unutar UK, ali bit je u dogovoru između Londona i Edinburgha, za razliku od Barcelone koja je i odluku o referendumu i Deklaraciju o neovisnosti donijela jednostrano, prkoseći španjolskoj vladi, parlamentu i ustavnom sudu. Slična je situacija bila i s referendumom o odcjepljenju kanadske provincije Quebec iz 1995. S druge strane, referendum o neovisnosti Južnog Sudana od Sudana raspisan je 2011. uz dogovor obje zaraćene strane i međunarodne zajednice.

 

 

Katalonski je referendum stoga usporediviji s onim nakon kojeg je Krim pripojen Ruskoj Federaciji - oba su predstavljala kršenje nacionalnog Ustava, oba su bila provedena na način koji se teško može nazvati slobodnim i poštenim, a katalonski je usto bojkotirala otprilike polovica stanovništva. To ne znači nužno da većina Katalonaca ili stanovnika Krima (od kojih su dvije trećine Rusi) ne žele neovisnost ili pripojenje Rusiji - ali bez slobodnog, poštenog i legitimnog referenduma, to jednostavno ne možemo znati. 

 

Takav referendum ne može biti proveden bez pristanka Madrida (odnosno Kijeva u slučaju Krima), ali to bi dugoročno moglo biti jedino održivo rješenje. Alternativa je ta da se sve više Katalonaca osjeća kao da živi pod tuđinskom vlašću koja im nepravedno uskraćuje da izraze svoju volju - a to nije dobro ni za Kataloniju ni za Španjolsku. Barcelona će napraviti kritičnu grešku ako bude inzistirala na legitimnosti spornog referenduma, a Madrid će napraviti još veću ako pomisli da se problem može riješiti isključivo represivnim metodama. Jer, bez obzira na nacionalno i međunarodno pravo koje ne ide u prilog katalonskoj neovisnosti, ovo se pitanje na kraju ne može razriješiti bez dogovora i kompromisa sukobljenih strana.