Foto: FAH

DA JE TURSKI predsjednik Recep Tayyip Erdogan vrlo nervozan zadnjih dana, prilično je očito. No njegova skandalozna retorika o njemačkoj i nizozemskoj vladi koje su njemu i njegovoj vladi zabranile predizborne skupove na svom teritoriju, može se tumačiti dvojako.

S jedne strane, izgledno je da su njegove klevete, prijetnje odmazdom i zazivanje međunarodnih sankcija znak sve veće nesigurnosti, ako ne i panike, zbog realne mogućnosti da njegov referendum, zakazan 16. travnja, o radikalnom širenju vlastitih predsjedničkih ovlasti neće proći. Od posljednjih pet anketa, njih tri pokazuju da će turski glasači koji su protiv ustavnih reformi odnijeti prevagu, uz nezanemariv broj neodlučnih (10-20%).

>> Erdogan prijeti Nizozemskoj, okomio se i na Njemačku: "Podržavate terorizam"

>> Nizozemska izdala upozorenje za svoje građane koji putuju u Tursku

Izbjeći poraz na referendumu pod svaku cijenu

Koliko god turska demokracija bila ugrožena masovnim čistkama i obračunom s oporbom, nezavisnim medijima i civilnim društvom, poraz na referendumu predstavljao bi težak udarac za vladajuću Stranku pravde i napretka (AKP) te bi mogao značiti čak i početak kraja za njenu dugogodišnju vladavinu.

Stoga Erdogan pod svaku cijenu želi osigurati dovoljan broj glasova milijunske turske dijaspore u zapadnoj Europi - prvenstveno u Njemačkoj, u kojoj živi čak tri milijuna ljudi s dvojnim turskim državljanstvom. Je li zbog toga spreman narušavati dobru praksu međunarodnih odnosa političkim skupovima u stranim zemljama, ili zaista u tome ne vidi ništa sporno, drugo je pitanje.

Ustavne reforme potpuno bi transformirale tursku vladu - funkcija premijera bila bi ukinuta i zamijenjena "izvršnom predsjedničkom" funkcijom, čiji nositelj bi imao ovlasti donositi zakone dekretom, birati savezne suce i pripremati proračun. Da će to i dalje biti Erdogan, jasno je iz preinake ustava koja bi mu omogućila da se kandidira za još dva mandata i ostane na vlasti sve do 2029.

AKP i njihove pristaše tvrde kako je sve ovo potrebno da bi predsjednik mogao vladati sve nestabilnijom državom kojoj prijete unutarnji i vanjski neprijatelji i terorističke organizacije - džihadisti Islamske države, separatisti zabranjene Kurdske radničke partije (PKK) i opskurna, polufiktivna zavjera tzv. pokreta Fethullaha Gülena, kojeg Ankara krivi za neuspjeli državni udar iz srpnja prošle godine. Iako Ankara tvrdi da je proslijedila SAD-u, gdje Gülen živi u egzilu, pola milijuna dokaza o njegovoj ulozi u organiziranju puča, njegovo neizručenje sugerira da Washington nije uvjeren u optužbe.

Licemjerno prozivanje za kršenje ljudskih prava

Kako se čini, milijuni Erdoganovih pristaša zaista vjeruju da će "sve biti bolje" kad njihov vođa dobije gotovo neograničenu vlast. Njegovi protivnici, s druge strane, upozoravaju da iskorištava strah Turaka zbog niza terorističkih napada i pokušaja puča, istog onog koji je iskoristio da bi uhitio više od 40 tisuća ljudi i smijenio čak 125 tisuća javnih službenika, uključujući policajce, vojnike, suce, tužitelje, učitelje, sveučilišne profesore i izabrane političare. Vlasti su zatvorile 15 televizijskih i 23 radijske postaje, 45 novina, 15 magazina i 29 izdavačkih kuća, kao i 15 sveučilišta, 1043 privatne škole, 1229 humanitarnih organizacija i zaklada. Čak je 50 tisuća turskih građana ostalo bez putovnica.

Ležernost kojom tursko pravosuđe piše optužnice za "terorističku propagandu" i "uvredu predsjednika" novinarima i aktivistima ukazuje na potpuni slom vladavine prava. A zatvaranje predsjednika prokurdske stranke HDP (koja se ograđuje od terorističkih aktivnosti PKK-a) Selahattina Demirtasa, za kojeg tužiteljstvo traži tragikomičnu kaznu od 142 godine zatvora, upućuje da bi se isto moglo dogoditi s višestranačjem. Dugoročne posljedice ovakve represije za turski pluralizam (i sekularnost) gotovo su nesagledive.

U tom kontekstu, optužba turske ministrice za obitelj i socijalnu politiku Fatme Betül Sayan Kaya da je nizozemska zabrana njenog dolaska u turski konzulat i naknadno protjerivanje iz zemlje "kršenje međunarodnog prava, konvencija i ljudskih prava" zvuči prilično licemjerno. Štoviše, ministrici je prije ulaska u zemlju nizozemska vlada jasno poručila da nije dobrodošla i da svoj predizborni skup neće moći održati. Njen dolazak unatoč zabrani diplomatski je skandal bez presedana, a ne njezino protjerivanje.

Jednako je zabrinjavajuća nasilna reakcija nizozemskih građana turskog porijekla koji su prosvjedovali zbog zabrane skupa u Rotterdamu, bacajući kamenje na policiju koja ih je rastjerivala konjima i vodenim topovima. Gradonačelnik Ahmed Aboutaleb, inače musliman marokanskog porijekla, morao je proglasiti izvanredno stanje. 

Erdogan koristi tursku dijasporu kao sredstvo pritiska na EU?

Ovakav razvoj događaja implicira drugi mogući motiv Erdoganova agresivnog i prijetećeg stava. S jedne strane, njegova pozicija sve je slabija: kandidatura za članstvo u Europskoj uniji je na ledu, neizravna, a potom i izravna intervencija u Siriji pokazala se kao neuspjeh - s obzirom na to da nije uspio privoljeti Washington da intervenira protiv Bašara al-Asada niti da razvrgne savez s kurdskim borcima protiv Islamske države. Isto tako, puštanje preko granice ekstremista među sirijskim pobunjenicima uzrokovalo je krvavu odmazdu terorista "spavača" ISIL-a u Turskoj čim ih je prestao tolerirati i krenuo u obračun s njima u Siriji.

S druge strane, Erdogan ima nekoliko ozbiljnih aduta u rukavu. Jedan je, naravno, vitalna uloga Turske u zaustavljanju milijuna izbjeglica koji žele iz Turske otići u sigurniju, velikodušniju i prosperitetniju zapadnu Europu, prvenstveno u Njemačku, što je razlog dosadašnje politike udovoljavanja kancelarke Angele Merkel. Druga je već spomenuta turska dijaspora u Europskoj uniji. Zaključak da ih turski poludiktator koristi kao faktor kojim će destabilizirati EU, u slučaju da mu ne ide niz dlaku, možda ulazi u domenu teorija zavjere. Daljnje spekulacije na temelju sličnih "aktivnih mjera" ruskog predsjednika Vladimira Putina odvelo bi nas još dalje u tom smjeru.

Putin i Erdogan - državnici istog kova

Osim toga, iako su Erdogan i Putin zakopali ratnu sjekiru i našli zajednički jezik kad je riječ o Siriji, u Europi se njihovi interesi drastično razlikuju. Dok Rusija aktivno pomaže i potiče antiislamske i antiimigrantske snage u Europi - uključujući ozbiljnog kandidata na nizozemskim izborima u srijedu, populista Geerta Wildersa - islamističkoj turskoj vlasti takav zaokret Europe udesno sigurno nije u interesu. Dok Ankara želi biti primljena u EU, Moskva je želi razmontirati.

Ali sličnosti dvojice autokrata brojnije su nego njihove razlike. Urušavanje demokracije i vladavine prava, agresivni ekspanzionizam i pokazivanje mišića na međunarodnoj sceni, kao i propagandno ratovanje "alternativnim činjenicama", jednako vrijedi za današnju Rusiju kao i za Tursku. Potvrde za to su brojne: od optužbe za nacizam zemlje koja je, kako je s pravom podsjetio premijer Mark Rutte, stradala od pravih nacista u Drugom svjetskom ratu, i to od onog istog čovjeka koji je mrtav-hladan naveo primjer Hitlerovog režima kao dobrog predsjedničkog sustava, pa do njegova propagiranja teorije zavjere prema kojoj je SAD "stvorio ISIL". Kao i Putin i Trump, i Erdogan očito zna da će antizapadna retorika, koliko god apsurdna bila, uvijek naići na plodno tlo.

Europsko "dosta" i hrvatsko "dobrodošli"

Stoga je europsko jasno i glasno "dosta" upućeno turskom autokratu i demagogu, koliko god zakašnjelo bilo, korak u pravom smjeru. Želi li opstati, EU mora stajati zajedno na braniku liberalne demokracije i vrijednosti na kojima se temelji, unatoč svim prijetnjama, ucjenama i ispraznim optužbama za fašizam, islamofobiju ili suradnju s teroristima. Kakav će ishod ovaj diplomatski rat imati na nizozemske izbore u srijedu, kao i njemačke i francuske kasnije ove godine, vidjet će se.

No u svakom slučaju, bezuvjetno podilaženje režimu koji brutalno guši oporbu i masovno ubija  civile na svom teritoriju, dok na međunarodnom planu naprosto divlja, najgora je opcija. Turska i Europa zaslužuju bolje od toga. A iz te perspektive, teško se ne oteti dojmu da je prošlogodišnji svečani doček takvog državnika koji je upriličila naša vlada promašaj i sramota koji Hrvatskoj kao članici EU-a zaista nisu trebali.