Foto: Index, HIna

ČELNIK HSP-a Anto Đapić, ustavna sutkinja Snježana Bagić, glavni tajnik HDZ-a Milijan Vaso Brkić, ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić... Popis imena iz hrvatskog sustava vlasti optuženih ili prijavljenih za plagiranje mnogo je duži od tih nekoliko navedenih.

Medijska buka koja se diže u vezi s njima čovjeku koji sam ne gradi karijeru u akademskoj zajednici može se učiniti pretjeranom. U zemlji u kojoj dokazani ratni zločinci i krupni kriminalci, koji su građane oštetili za desetke ili stotine milijuna kuna, šeću slobodni, ili čak sjede u Saboru, činit će se da je plagiranje tek benigan prijestup. Stoga će mnogi lako povjerovati u obrambene tvrdnje osumnjičenih da je riječ o politički motiviranoj hajci ili o medijskom linču na njih. Konačno, zar nije svatko od nas tijekom školovanja barem nešto prepisao od kolege u klupi? Nije li prva dama SAD-a Melania Trump plagirala svoj govor? Kakav je problem ako netko posudi nekoliko rečenica, neku ideju ili odlomak u svojem znanstvenom radu ili mu se omakne da navede autore?

Za razumijevanje odgovora na ovo pitanje potrebno je shvatiti što u znanstvenoj i akademskoj zajednici za napredovanje u karijeri, za stjecanje ugleda, utjecaja i socioekonomskog statusa uopće znače znanstveni radovi, što znače ideje i riječi koje se u njima iznose te zašto je citiranje važno.

Krađa vremena i resursa

Kada netko plagira znanstvene radove, poput znanstvenih članaka ili knjiga, obično time nezasluženo i nepravedno ostvaruje značajne, izravne i neizravne, koristi. Plagiranje najizravnije oštećuje znanstvenika koji je te radove izvorno napisao, te je nerijetko u njih uložio značajan napor, vrijeme, a ponekad i novac, npr. za nabavu potrebne opreme ili literature. Plagiranje stoga predstavlja pandan krađi u drugim područjima života, primjerice kada netko neovlašteno prisvaja, prodaje ili koristi tuđu imovinu poput poljoprivrednog ili građevinskog zemljišta ili automobila.

Krađa financijskih privilegija

Znanstveni radovi ključna su 'valuta' u akademskoj zajednici. Što više te 'valute' posjeduje, znanstvenik može ostvariti više prava i beneficija. Primjerice, određeni broj objavljenih znanstvenih radova nužan je uvjet da netko bude izabran u više znanstveno-nastavno zvanje; npr. docent u izvanrednog profesora, izvanredni u redovitog profesora, a redoviti u redovitog profesora u trajnome zvanju. Ovo napredovanje povlači i osjetne financijske beneficije. Primjerice, plaća docenta u Hrvatskoj iznosi oko 8.000 kn, izvanrednog profesora oko 9.500, redovitog profesora oko 11.000, a redovitog profesora u trajnom zvanju oko 12.500 kn neto.

Uzurpiranje karijere

Znanstvena zajednica iznimno je kompetitivna sredina jer kontinuirano producirati originalne i znanstveno relevantne radove nije nimalo lak posao. Čuvena krilatica 'publish or perish' (objavi ili nestani) to dobro ilustrira – znanstvenik koji ne uspijeva na vrijeme publicirati dovoljan broj inovativnih i relevantnih radova u pravilu gubi utrku sa svojim kolegama kojima to uspijeva, što nerijetko, barem na vodećim svjetskim sveučilištima, može za sobom povlačiti gubitak prilike za napredovanje pa čak i radnog mjesta. Sasvim je u redu da napredovanje i odgovarajuće povećanje plaće ostvari netko tko je to zaslužio vlastitim trudom i radom u obliku objavljenih znanstvenih radova, ali nije u redu da oni pripadnu nekome tko se u tu svrhu služi plagiranjem koje se svodi na krađu ili otmicu tuđih znanstvenih ideja i radova. Zapravo izvorno značenje latinske riječi 'plagiarius' je vrlo prikladno - 'otmičar'.

Zašto je već i posuđivanje nekoliko rečenica grijeh?

Jedan od najobjektivnijih pokazatelja vrijednosti i ugleda znanstvenika u nekoj znanstvenoj disciplini je njegova citiranost, koju sustavno mjere velike bibliografske baze podataka kao što su Current Contents ili Scopus. Što je više puta neki objavljeni rad znanstvenika citiran, to se taj znanstvenik smatra uglednijim odnosno utjecajnijim u dotičnoj disciplini. Broj citata koje je neki rad dobio naziva se stoga 'faktorom odjeka' ili 'faktorom utjecaja' (impact factor). Kada netko plagira, makar samo jedan odlomak iz nečijeg tuđeg rada, može se dogoditi da drugi znanstvenici, ne znajući da se radi o plagijatu, počnu citirati upravo taj odlomak iz plagiranoga rada i plagijatora, a ne iz originalnog rada od pravog autora. Na taj način, citate dobivaju plagijatori, a bez njih ostaju vrijedni i originalni znanstvenici. Takav je scenarij vrlo vjerojatan jer plagijatori u pravilu nemaju vlastitih ideja o kojima bi pisali – upravo zato plagiraju tuđe radove odnosno dobre i zanimljive ideje. Zamislimo da imaginarni Pero Perić objavi članak u kojemu kaže 'Knjiga prirode napisana je jezikom matematike'. To bi očito bila krađa Galilejeve čuvene misli. No netko tko ne poznaje povijest znanosti mogao bi pomisliti da je to originalna Perićeva misao sažeta u briljantnoj metafori, a ne Galilejeva, te bi u svojemu članku ili knjizi mogao navesti da je to tako lijepo rekao Perić, a ne Galilei.

Koliko je plagiranje makar i dijelova nekog članka težak akademski prekršaj dobro ilustrira i praksa takozvanog povlačenja članaka iz časopisa (retraction). Uredništva uglednih časopisa, kada doznaju da je neki članak koji su već objavili plagijat, ili sadrži plagirane dijelove, oni uklanjaju takav članak s internetskih stranica časopisa, a u prvom sljedećem broju objavljuju i kratku obavijest o tome da je povučen i iz kojih razloga. Sve to čini se kako bi se spriječilo plagijatore da se 'kite tuđim perjem' te da časopis izgubi svoj faktor utjecaja. U ovom kontekstu zanimljivo je istaknuti da je broj službeno prijavljenih, odnosno priznatih povlačenja članka u Hrvatskoj neuobičajeno malen u usporedbi s brojem sličnih u mnogo uređenijim znanstvenim zajednicama. Primjerice, prema podacima koje je objavio Retraction Watch 2011. (http://retractionwatch.com/2011/10/31/how-do-croatian-scientists-deal-with-retractions-and-misconduct-a-guest-post-by-mico-tatalovic/ ) pretrage u bazi podataka Hrčak Srce pokazale su da su zabilježena samo dva povlačenja članaka od oko 70.000 koliko ih je objavljeno u 271 časopisu zavedenom u hrvatskoj bazi znanstvenih časopisa Hrčak (http://hrcak.srce.hr).

Otimanje ugleda, utjecaja i moći

Napredovanje uz pomoć plagiranih radova donosi i neke druge nezaslužene beneficije koje nisu isključivo financijske naravi. Radi se prije svega o povećanju moći i utjecaja u određenoj znanstvenoj zajednici, jer određene funkcije i dužnosti nerijetko su rezervirane za osobe u višim zvanjima. Primjerice, u nas docenti, za razliku od poslijedoktoranada s doktoratom, mogu biti mentori doktorskih radova, kao i voditelji projekata ili prodekani na fakultetima. Izvanredni profesori mogu biti dekani, a redoviti profesori mogu postati i rektori sveučilišta. U pravilu samo osobe u višim znanstveno-nastavnim zvanjima mogu postati članovi raznih državnih i sveučilišnih tijela koja odlučuju o važnim pitanjima znanstvene politike: to su primjerice povjerenstva koja provode izbore u zvanja niže rangiranih kolega, matični odbori koji potvrđuju takve izbore, povjerenstva za dodjelu financijskih sredstava znanstvenim projektima, povjerenstva za subvencioniranje izdavanja znanstvenih knjiga i časopisa i sl. Za ove funkcije se, pored osnovne plaće, također nerijetko dobivaju i dodatne financijske naknade. Jednako tako su osobe s većim brojem znanstvenih radova potencijalni kandidati za znanstvene nagrade i počasti.

Štete od popustljivosti prema plagiranju

Za akademsku zajednicu iznimno je opasno ako na navedene utjecajne pozicije dolaze osobe koje su u nekom trenutku svoje karijere plagirale svoje radove, makar samo i dio tih radova. Takve osobe, budući da su im njihovi vlastiti znanstveni prekršaji dobro poznati, sasvim sigurno neće biti sklone boriti se protiv sličnih štetnih pojava u znanstvenoj zajednici. Štoviše, vjerojatnije je da će, upravo kako bi zaštitile sebe od potencijalnih istraga ili optužbi, opstruirati normalno i zdravo funkcioniranje znanstvene zajednice. One se neće zalagati za promicanje prakse neovisnih stranih recenzija ili za stvaranje neovisnih etičkih tijela koja će nadzirati vjerodostojnost znanstvene izvrsnosti članova naše male i duboko umrežene akademske zajednice. Naprotiv, prije će se boriti za njihovo ukidanje.

Također, takve osobe promicat će niske ili osrednje standarde umjesto izvrsnosti. One neće biti motivirane da pomažu drugima da ih dostignu ili prestignu. Umjesto toga pomagat će sebi i svojima da objavljuju radove u časopisima koje kontroliraju. Drugima, koji bi ih mogli ugroziti, to će nastojati onemogućiti, čak i ako su bolji - ili upravo zato što su bolji.

Konačno, nepoštenje u redovima akademske zajednice može rezultirati nepovjerenjem u znanstvenike i znanost, a posljedice takvog nepovjerenja mogu biti pogubne na mnogo načina.