Foto: Nikoleta Glamuzina/ Privatan album

"NOVI ZELAND nikako nije bio moj prvi izbor, dapače, nije bio ni na popisu mojih opcija. Zapravo je odluka bila koliko spontana, toliko i planirana. Planirala sam jedino odlazak, ali nisam znala ni gdje ni kada. Obično sam se u potragu dala kad bi imala loš dan jer sam tad bila najmotiviranija za otići. Tako sam jedan dan slučajno naišla, ni sama se ne sjećam točno kako, na blog Tomislava Perka i njegovu priču o životu na Novom Zelandu. Na moju sreću, detaljno je bio opisan postupak prijave za working holiday vizu pa sam odlučila probati s tim. Tada je bila veljača, a prijave u kolovozu tako da sam imala šest mjeseci planiranja. Tad sam u glavi imala samo ideju odlaska, putovanja godinu dana (jer viza vrijedi samo godinu) i onda vraćanja doma jer sam smatrala kako će mi NZ ipak biti predaleko od doma i da ću se htjeti vratiti", započela je svoju priču za Index Nikoleta Glamuzina, podrijetlom iz Rogotina kraj Ploča.

No, nakon 10 mjeseci koliko živi na Novom Zelandu, odlučila se prijaviti ondje za stalni boravak, a u Hrvatsku se vraća, ali samo na godišnji odmor.

U Zagrebu radila u banci

Prije odlaska na drugi kraj svijeta, živjela je i radila u Zagrebu.

"Rodom sam iz Rogotina, malog sela pored Ploča, na jugu Hrvatske, ali studirala sam u Varaždinu i roditelji si mi živjeli u Zagrebu tako da sam se bez previše razmišljanja preselila u Zagreb nakon završetka fakulteta. Tek mi je sad jasnije da taj grad nikad nije bio za mene, ali kod traženja posla nije da sam imala previše izbora. Radila sam kao analitičarka za izvještajne baze u Zagrebačkoj banci. Tamo sam radila godinu i pol, a prije toga sam radila u Jamnici također kao analitičarka", kazala nam je Nikoleta.

Na Novom Zelandu nije imala apsolutno nikog poznatog, ni rodbine, ni prijatelja, a ipak se odlučila na selidbu.

"Ono što me potaknulo na odlazak je nakupljanje frustracija iz dana u dan. Nakupljanje nezadovoljstva na poslu, okolinom, životom, generalnom situacijom. Nisam se mogla više vidjeti u tome i odlučila sam otići. Novi Zeland je ispao sretna okolnost jer je potpuno drugačiji od onog na što sam navikla i točno mi je to trebalo u životu. Zapravo je tu bio i faktor avanture, uvijek su me privlačile daljine, htjela sam putovati pa zapravo moja odluka uopće nije bila teška i nisam osoba koja previše ovisi o drugima tako da mi nije bilo teško otići sama", rekla nam je Nikoleta koja trenutno radi kao koordinator projekata u građevinskom odjelu kompanije Watercare. Riječ je o tvrtki koja se, dodaje, brine za pitku i otpadnu vodu Aucklanda i okolice.

Na pitanje je li ondje teško pronaći posao, kazala je kako nije teško pronaći posao u uslužnim djelatnostima kao ni neki privremeni posao na ugovor do tri mjeseca. Međutim, teško je dodaje, pronaći posao s kojim se može ostati i dobiti radna viza.

Pronalazak posla

"Moje iskustvo je pokazalo da je iznimno teško. Ja sam magistra informatike i svi su mi govorili da je iznimno lako naći posao u informatici, pogotovo s mojim iskustvom. No nakon poslanih 500-tinjak molbi dok sam bila tu u zemlji i s preporukama s posla, nisam pozvana ni na jedan intervju za posao niti mi je pružena prilika.

Ono što mi je pomoglo je mogućnost rada na working holiday vizi (viza kojom se može raditi i putovati Novim Zelandom do godine dana) pa makar i ta dva-tri mjeseca da ti ljudi daju priliku i da se možeš dokazati. Tvoj CV i molba ovdje malo znače jer si za njih samo još jedan immigrant koji traži priliku za ostanak, po čemu bi se razlikovao od tisuće drugih? Ovdje vlada velika konkurencija u IT sektoru, pogotovo zbog azijskog tržišta. Ne mogu reći je li teško naći posao ili ne. Ključna stvar prilikom traženja poslova je upornost, treba biti uporan jer jedino se tako možeš isticat od svih drugih. No, dakako da ovisi o poslu koji tražiš jer je neke poslove lakše naći", kaže Nikoleta.

Posao kojeg sad radi, nije dobila odmah prilikom dolaska na NZ. Naime, preko working holiday vize, moguće je kaže, raditi samo tri mjeseca za jednog poslodavca.

"Posao sam dobila kad je firma tražila uredskog administratora na dva mjeseca i njega sam dobila preko agencije za zapošljavanje. Kad se bližio kraj ugovora pitala sam bi li mi mogli produžiti na još mjesec dana jer nakon toga više ne bi mogla raditi za istog poslodavca. Moj poslodavac je razgovarao s agencijom i naišli smo na rupu u pravilima gdje se moj dotadašnji rad, računao kao rad za agenciju pa su mi odlučili dati novi ugovor na tri mjeseca direktno preko kompanije. U ta tri mjeseca neki su ljudi u timu dali otkaz i ja sam počela učiti njihov posao, o projektima i o vođenju projekata (ovdje mi je dosadašnja naobrazba bila od velike pomoći). Jasno sam im dala do znanja da želim ostati u firmi i da mi je potrebna ponuda za stalan posao kako bi dobila radnu vizu. Tako sam dobila trenutnu radnu poziciju i prijavila se za radnu vizu koju sam dobila kroz desetak dana", rekla nam je Nikoleta.

Troškovi papirologije za vizu

Nakon dobivene ponude za posao, radnu vizu, dodaje, nije teško dobiti. Procedura je kaže, jasno objašnjena na stranicama imigracije i sve se radi online tako da je brzo i učinkovito. Sveukupna procedura stajala ju je oko 600 novozelandskih dolara NZD, odnosno 3000 kuna.

U to je uračunat liječnički pregled $250, prijava za vizu oko $300 i dodatni troškovi kao slikanje i prijevod potvrde o nekažnjavanju $50, s tim da su joj to roditelji napravili u Hrvatskoj jer je jeftinije.

Ona je za odlazak iz Hrvatske, dok još nije znala gdje će točno odseliti, štedjela pune tri godine, a troškovi stanovanja na NZ joj iznose $215 tjedno, te za hranu još $50-$100 tjedno ako se ne jede po restoranima.

Pronaći stan, kaže, nije teško ako nisi posebno izbirljiv.

"Iz mog iskustva, kuće su jako loše (to se većinom iznajmljuje), stanari su neuredni i vrlo vjerojatno se kuća dijeli s 5-8 ljudi. Moji cimeri su par u 40-ima i samac također u 40-ima što je meni u početku bilo jako čudno. No ovdje je to normalno, troškovi stanovanja, posebice u Aucklandu su abnormalno visoki i većina može samo sanjati o posjedovanju vlastite nekretnine tako da je jedina opcija najam i život s cimerima.

Polog za stan se uvijek plaća, od jednotjednog do višetjednog najma. Praksa je kod useljenja plaćanje najma za prvi tjedan, zadnji tjedan i polog u iznosu jedne tjedne stanarine. Zapravo uglavnom traže polog u visini dva ili tri tjedna iznosa stanarine", kazala je Nikoleta.

Bolja kvaliteta života

Koje su prednosti, a koji nedostaci života na Novom Zelandu, pitali smo je, na što nam je odgovorila da je kvaliteta života puno bolja nego u Hrvatskoj.

"Ovdje su ljudi ljubazniji, zemlja je prekrasna, kao radnika te više cijene i plaće su neusporedivo bolje ako uzmemo u obzir odnos troškova i zarade. Ono što smatram velikim nedostatkom je stambena situacija. Stanovi i kuće su strašno skupi, najam i cijene nekretnina samo rastu.

No, ono što najviše volim ovdje je što si ne moram misliti hoću li imati novaca za platiti stanarinu ako odem u kino ili kazalište ili na večeru s prijateljima. Imam za sve što mi je potrebno i više od toga. Uživam u svakom danu i ne uskraćujem si ništa. Prvi put imam osjećaj da imam potpuno kontrolu nad svojim životom i novcem. Od plaće mi samo uzimaju porez i sve je ostalo meni na raspolaganju i mogu raditi sa svojom zaradom što hoću", kaže ona.

U usporedbi s Hrvatskom život je kaže, skup, no detaljno nam je opisala kako to izgleda.

"Ukupno mi 20 posto mjesečne plaće ode na stanarinu i režije, a 10 posto mjesečno na hranu. To znači da mjesečno imam otprilike 70 plaće na raspolaganju za bilo što. Mobitel, prijevoz i dodatni troškovi su mi još 10 posto pa mi opet ostaje 60 posto plaće. Uzmimo u obzir da je $1 otprilike 5 kuna pa ako uštedim $500 mjesečno koliko mogu bez odricanja, za par mjeseci imala bi za povratnu kartu do Hrvatske. Ako usporedim to s plaćom koju sam imala u Hrvatskoj, trebala mi je otprilike godina dana da uštedim za istu stvar i to s velikim odricanjima", rekla nam je Nikoleta, koja slobodno vrijeme ili putuje ili izlazi s prijateljima.

"Ne morate misliti hoćete li ostati bez novca"

U Aucklandu se kaže, uvijek nešto događa pa joj kaže, nije teško naći nešto za ispuniti vrijeme.

"Život na Novom Zelandu je jako lagodan, opušten i miran. Ljudi vole izlaziti u restorane, hrana je odlična i raznolika. Izlazi se na kave, ručkove, večere, vikendima u izlaske. Meni se čini da Novozelanđani vole uživati u životu i trošiti novce na izlaske i hranu. Jako su dragi i definitivno sretniji nego kod nas. Također su jako ljubazni, voljni pomoći i velikodušni, no ne i pretjerano iskreni.

Ne vole ulaziti u konflikte što nekada i nije toliko dobro. Mislim da je dobro ako su to ljudi na ulici, u uslužnim djelatnostima, no kod privatnih i poslovnih odnosa, svi će glumiti ljubaznost, ali nakupljati frustracije od druge osobe dok sve to ne eskalira. Bila sam i u takvim situacijama par puta, ali život ide dalje. Nigdje nije savršeno, ali je definitivno bolje", kaže ona.

Za kraj nam je rekla kako bi definitivno svim mlađima od 31 godine preporučila da se prijave za WH vizu jer je kaže, u svakom slučaju to nevjerojatna prilika za upoznati jedan potpuno drugačiji svijet.

"Ovdje si ne morate misliti hoćete li ostati bez novca jer možete naći posao i možda i ostati ovdje živjeti. Svakako je jedno posebno životno iskustvo i prilika za proširenje vidika. Pripreme bi trebale biti iste kao za bilo koje drugo putovanje, dokumenti, malo online pretraživanja, razmjena iskustava i savjeta od ljudi koji su bili. Uglavnom ne treba neka prevelika priprema za dolazak, osim priprema živaca i naoružati se strpljenjem ako misle tražiti posao za ostanak", rekla nam je Nikoleta čija radna viza vrijedi sve do travnja 2019. godine, a nakon toga se može prijaviti za stalan boravak, što joj je kaže i namjera.