Foto: Index

KADA JE prije nekoliko mjeseci Tihomir Orešković predstavljao plan svoje vlade, a slajd s kurikularnom reformom „slučajno“ ostao prazan, samo nekoliko vriskova bilo je dovoljno da izvuče obećanje da će se nastaviti raditi na planovima za promjenu cjelokupnog odgoja i obrazovanja. Činilo se da je pobjeda lako i brzo izvojevana  te da će u nekoj bliskoj budućnost djeca ići u pametnije i bolje škole.

>> VELIKI PROSVJED PODRŠKE REFORMI ŠKOLSTVA Hrvatska može bolje

No, u posljednjih desetak dana taj je privid nestao. Aktualna vlada zahvaljujući vjerskim fundamentalistima o čijim glasovima ovisi uspjela je, što ignoriranjem, što pritiscima, zaustaviti proces promjene obrazovnog sustava. Skupina stručnjaka, koja je vodila proces preobrazbe školstva, podnijela je ostavku. U samo nekoliko sati na noge je ustalo manje-više sve što u Hrvatskoj misli svojom glavom i glasno zahtijevalo da se proces nastavi i da političari ostave eksperte da na miru nastave raditi svoj posao. Činilo se da u Hrvatskoj nema važnije teme od školstva i te kurikularne reforme, naziva koji vjerojatno 30 posto državljana ne može ni izgovoriti, a barem još 40 posto nema pojma što znači. Ipak, većini je to bila najvažnija tema. Važnija i od vlade koja se raspada. 

Škola ne služi da bi stvarala birokrate

Dva su moguća razloga za to.

Prvi je da je većina stanovnika ove zemlje zaista duboko zainteresirana kako će škole izgledati za nekoliko godina i kakvi će mladi ljudi iz njih izlaziti. To je, nažalost, malo vjerojatno. Da su stanovnici Hrvatske zaista zainteresirani za obrazovanje onda bi odavno nešto napravili da se ono popravi. Ili, ako već ne ide sustavno barem bi pokušavali obrazovati sami sebe. U vremenu kada su informacije, i to one dubinske i kontekstualizirane dostupne uz sasvim malo truda i bez ikakvoga troška populacija ove nesretne države je žalosno neobrazovana. I bez ikakve želje da to popravi. Vrti stalno iste mitove i živi u fantazmagorijama koje nemaju baš nikakve veze s realnošću. Potpuno su nezainteresirani za ono što se događa izvan njihovoga plota. Teško je vjerovati da su ti i takvi ljudi zainteresirani za školstvo više nego što je potrebno da im djecu netko pričuva nekoliko sati te ih osposobi za siguran posao u državnoj službi. Da bi zaista vjerovali da školstvo treba poboljšati trebali bi sami sebi priznati da su zahvaljujući i školstvu koje ih je odgajalo prilično ograničeni.

Zaostali smo

Drugi je mogući razlog da je narodu puna kapa svega i da je kurikularna reforma dovoljno ezoterična tema, i da je dovoljno njih ne razumije, da bi zbog nje izašli na ulice. U gotovo svakoj drugoj društvenoj ili političkoj nepogodi mogu pronaći ili nešto dobro za sebe ili barem zadovoljstvo što snalazi nekog tko im ide na živce. Ovdje su pak tema djeca. I kroz njih pokušavaju artikulirati svoju ljutnju na šugavo društvo u kojem žive. Najmanje je tu bitno školstvo. Prava tema su gotovo tri desetljeća pljačke i prevara, prekršenih obećanja i povlačenja za nos. Većina je konačno postala svjesna da su joj ukrali i prošlost i sadašnjost, a da se nekoj budućnosti za sebe ne mogu nadati. No, nadaju se barem malo boljoj budućnosti za svoju djecu koja, ako se obrazovni sustav odmah ne promijeni, neće imati budućnosti ni u Hrvatskoj ni izvan nje.

Ne treba im znanje nego smjer 

Već sada po pravim i vrijednim vještinama ljudi iz Hrvatske zaostaju za konkurencijom iz razvijenijih zemalja, a taj će se jaz nastaviti povećavati ne promijenimo li ne samo škole nego i sebe. Ono malo uspješnih to je postalo ne zahvaljujući dobrom obrazovnom sustavu nego usprkos njemu. Danas ništa ne znači naizust znati nastavke latinskih deklinacija. Pravo je znanje primijeniti ono što se naučilo na satovima latinskog pri učenju nekog živog jezika. Škole danas moraju pomoći djeci i mladima da nauče gdje da pronađu znanje, ne da ga nose u glavama. I kada ga pronađu kako da upotrijebe i nadograde. Škole moraju naučiti djecu da se bune i da zahtijevaju više. To je, naravno, opasno. Misleći građanin je neposlušan građanin, a tupe političke elite baš ne žele nekog tko će im se sutra buniti. One žele birokrate koji misle paragrafima, a ne svojom glavom. Djelomično se takav odgoj može napraviti i kod kuće, no nismo svi sposobni za to. Zato moramo prepoznati svoju nesposobnost i zahtijevati da naša djeca brzo postanu sposobnija od nas. To možemo postići samo ako im pokažemo pravi put. A on je na ulicama i na trgovima