DESECI tisuća hrvatskih izbjeglica tijekom Drugog svjetskog rata proveli su oko dvije godine u izbjegličkom logoru El Shatt. Njihov boravak u egipatskoj pustinji Sinaju u svojoj knjizi opisao je Branko Radonić iz Vrgorca, doktorand povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Ove godine obilježava se 80. godišnjica od uspostavljanja logora.

Knjigu sveukupno pisao 10 godina

Knjiga El Shatt - Dalmatinci u pustinji, čija će se zagrebačka promocija održati 30. travnja u 19 sati u Hrvatskom državnom arhivu, podnaslovljena je kao Povijest dalmatinskog zbjega u Italiji i Egiptu od 1943. do 1946. godine - opći i lokalni (vrgorski) pregled.

Knjiga ima 800 stranica, obogaćena je s više od 1100 bilješki te preko 150 fotografija, karata, tablica i grafikona. U knjizi je i gotovo 20 svjedočanstava Radonićevih sumještana, Vrgorčana, koji su boravili u zbjegu.

Radonić, autor nekoliko povijesnih dokumentarnih izložbi i povijesnih knjiga, za Index je kazao kako je njegova baka Milica iz sela Vina kod Vrgorca kao djevojčica boravila sa svojom obitelji u izbjeglištvu u Italiji u drugoj polovici 1944. godine. Dodaje da ju je kao dijete slušao o zbjegu, ali i kako je tek u srednjoj školi pročitao riječ El Shatt.

"Samo istraživanje i pisanje knjige trajali su pet godina, ali to je bio lakši dio posla. Ono što je bilo daleko teže jest meni iz malog provincijskog grada izvan istraživačkih kulturno-obrazovnih institucija i bez poznanstava u struci pronaći urednika, izdavača, financije i izvršiti još nebrojene nevidljive poslove. A taj posao je također trajao pet godina, znači sveukupno 10", kazao je Radonić.

Ljudi su bježali od Nijemaca

Govori nam kako se pod pojmom dalmatinski zbjeg 1943. - 1946. misli na egzodus gotovo 40 tisuća ljudi, u najvećoj mjeri Dalmatinaca, koji su nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943., a prije ili tijekom njemačke okupacije, izbjegli iz svojih sela i gradova na otok Vis pod zaštitom partizanske vojske i mornarice, a odatle u Italiju i uz pomoć Saveznika na koncu u Egipat.

"Manji dio zbjega pronašao je svoj privremeni dom na samom jugu Italije, u pitoresknim gradićima Santa Maria di Leuca, Santa Maria al Bagno, Santa Cesarea i njihovoj okolici. Tu su boravili 1944. i u prvim mjesecima 1945. godine, da bi potom bili repatrirani u domovinu.

Većina zbjega napustila je Italiju u prvoj polovici 1944. zbog nedostatka stambenog prostora i logističkih problema te savezničkim brodovima otplovila za Egipat. Većina je tamo pronašla smještaj u logoru El Shatt, smještenom blizu Sueskog kanala, u Aziji, a ostatak u logoru El Khatatba kod Kaira i logoru Tolumbat kraj Aleksandrije, u Africi.

U jesen 1944. zbjeg iz El Khatatbe je zbog nepogodne klime i pomora male djece uslijed epidemije ospica prebačen u Tolumbat i El Shatt", rekao je.

"Zbjeg je za generacije postao dio njihova identiteta"

Radonić pojašnjava kako je više razloga zašto svi danas znaju za El Shatt i što ga praktički poistovjećuju s pojmom zbjega, odnosno gledaju ta dva pojma kao istoznačnice.

"Radilo se o desecima tisuća ljudi iz najranjivijih skupina, u kojima su prevladavale mlade žene i djeca. Oni su sjećanja na zbjeg nosili sa sobom cijeli život i rado ga prenosili potomcima. Mnogi su iz zbjega ponijeli neku fotografiju ili drugu memorabiliju, a ne smijemo zaboraviti da je jedan od važnijih razloga očuvanja pamćenja na zbjeg egzotičnost njegova odredišta u Italiji i Egiptu.

Nadalje, zbjeg su činili ljudi iz mnogobrojnih dalmatinskih gradova, gradića, sela i zaselaka, pa je njegova povijest postala općedalmatinska stvar. Zbjeg je za te generacije postao dio njihova identiteta", rekao je.

"Često se postavlja pitanje zašto baš Egipat. Dovoljan je letimičan pogled na kartu Europe početkom 1944. za zaključak da izbjeglice iz Dalmacije, ako nisu mogle ostati u Italiji ili se vratiti doma, nisu imale drugih opcija nego otići na drugi kontinent.

Sva ostala mediteranska obala od Pireneja do Turske bila je okupirana. Razmatrale su se razne opcije, od Alžira, Tunisa, Maroka, preko Libije do Sirije, pa čak i Kenije. Na kraju je donesena odluka da će to biti Egipat, i to lokacija bivšeg logora britanske 8. armije na Sinaju, koji je ispražnjen njezinim napredovanjem prema Europi", govori.

"El Shatt je bio uređen kao socijalističko društvo"

Dodaje kako je zbjeg u početku imao dvostruku, domaću i savezničku upravu, ali i kako je protokom vremena domaća uprava uzela primat. Kaže da su u zbjegu u Egiptu postojale dvije političke grupacije.

"Prva je bila većinska i uključivala je više od 95% logoraša koji su prihvaćali upravu odborâ zbjega, većinski popunjenih komunističkim odbornicima. Drugu političku skupinu u zbjegu, s oko dva do tri posto ukupnog broja logoraša, činile su izbjeglice koje su se protivile komunističkoj dominaciji u upravi zbjega. Dio njih je ostao živjeti i nakon odlaska partizanskog zbjega u ožujku 1946.

El Shatt je po svom društvenom uređenju i općem funkcioniranju bio socijalističko društvo, prethodnica nove jugoslavenske države. Iako su narodni odbori kraće ili duže, ovisno o vojnoj situaciji na terenu, upravljali i brojnim oslobođenim područjima Jugoslavije tijekom rata, samo se u zbjegu - daleko od opasnosti rata i pod materijalnom zaštitom Saveznika i od njih priznatom autonomijom - mogla razviti društvena zajednica slična onoj kakvu su komunisti stremili stvoriti u Jugoslaviji poslije rata.

Umjetno stvoreni El Shatt, grad ograničenog roka trajanja, bio je zapravo gotovo idealno utopijsko društvo u kojemu su svi članovi materijalno jednako posjedovali, odnosno ništa. Sve je pripadalo zajednici, a pojedincu ništa. Svatko je volonterski doprinosio zajednici koliko je mogao u skladu sa svojim vještinama i mogućnostima, ne tražeći nikakve nagrade ili priznanja za to", dodaje.

Prakticirala se i vjera

Što se tiče društvenih okolnosti u zbjegu, Radonić u svojoj knjizi piše i kako je nogometni klub NOVJ Hajduk odigrao 11. travnja 1945. utakmicu u El Shattu protiv momčadi Jedinstva, odnosno neslužbene reprezentacije zbjega. Splitsku momčad prilikom dolaska u El Shatt dočekalo je oko pet tisuća logoraša na prigodnoj predstavi s glazbenim programom.

Bilo je razvijeno i novinstvo, navodi Radonić, usprkos logističkim problemima. Iako su logorska uprava zbjega i velika većina izbjeglica stajali uz narodnooslobodilačku borbu na čelu s maršalom Titom i Komunističkom partijom Jugoslavije, navodi Radonić, koja se ideološki zalagala za ateizam, u svim logorima se značajna pozornost posvećivala religijskim osjećajima izbjeglica.

Radonić kaže da ima istine u tome da su se tako partizanske vlasti željele svidjeti Saveznicima na njihovom teritoriju, ali i da je vjerska situacija bila daleko složenija od toga.

"Dolazak Dalmatinaca u negostoljubivu pustinju imao je velikoga utjecaja na njihovo opće psihičko stanje i zato je u svrhu normalizacije situacije bilo logično održavanje običaja koji su postojali u domovini, a tu se ponajprije misli na vjerske obrede.

A uostalom, tko je prakticiranje vjere mogao i zabraniti? Jer, ma koliko podržavali partizane i Partiju koja je predvodila antifašističku borbu, dalmatinskim katolicima i pravoslavcima je vjera stoljećima bila duboko ukorijenjena u njihovu kulturu, mentalitet i svakodnevni život, pa je se ne bi tako lako odrekli da ih je na to netko i tjerao", dodaje.

Otvarani vrtići i škole, nitko se u domovinu nije smio vratiti nepismen

Dotaknuo se i pitanja škola.

"Čim je zbjeg došao u El Shatt, dostupni učitelji su počeli okupljati djecu kako bi mogli otvoriti škole. Tada nisu imali nikakvog smještaja za učionice ni pribora. Predavalo se vani, a djeca su učila prva slova pišući ih prstima u pijesku. Kasnije su učionice ušle pod šatore, Saveznici su nabavljali određene količine pribora i zbjeg se podučavao, i to ne samo djeca, već i odrasli i starci.

Posebno oduševljavaju tečajevi opismenjavanja zbog zauzetog stava da se u domovinu nitko ne smije vratiti nepismen. Otvoreni su vrtići, osnovne i srednje škole, zanatske škole i svakovrsni tečajevi pa je tako na svim razinama u siječnju 1945. čak 282 nastavnika podučavalo 10.922 ljudi", kazao je.

Što se tiče poznatih ličnosti, u knjizi se navodi da je skladatelj Ivo Tijardović boravio neko vrijeme u zbjegu u Italiji, dok je u Egiptu vrlo plodonosno djelovao skladatelj i dirigent Josip Hatze. I književnik Ranko Marinković vršio je više dužnosti u prosvjetnim i kulturnim tijelima zbjega. Brojne funkcije u zbjegu vršila je političarka Savka Dabčević.

Razgovarao je i sa svjedocima vremena

Kažimo da je dio stranica posvećen i zbjegu Vrgorčana, odnosno svjedočanstvima Radonićevih sumještana koji su boravili u zbjegu.

"Nemjerljiva je vrijednost mogućnosti razgovora sa živućim svjedokom o nekom povijesnom događaju. Svjedok može detaljnije objasniti temu, razjasniti nedoumice, oživiti događaj i 'popuniti rupe' koje klasični povijesni izvori ne mogu.

Naravno, njihova sjećanja su često subjektivna i fragmentarna, ali mogućnost da se na zbjeg Vrgorčana u Italiji i Egiptu dobije 'pogled iznutra' važnija je od svih nedostataka ovakvog načina prikaza povijesnih događaja. Jer, ma koliko svjedočanstvo Vrgorčana o zbjegu bilo nesavršeno i podložno kritici moderne historiografije, njegova važnost u stvaranju spoznaje o tome kako je mali čovjek doživio zbjeg u vihoru krupnih događaja Drugog svjetskog rata od neprocjenjive je važnosti za znanost i javnost.

A osim toga, uživao sam razgovarajući s tim ljudima koji su me najsrdačnije primili u svoje kuće i svoja srca. Većina je preminula prije izlaska knjige, ali oni to ionako nisu napravili zbog sebe, već radi svojih potomaka", kazao nam je za kraj Radonić.