NIJE dugo trebalo da poslovično nepredvidivi i prkosni sjevernokorejski režim napravi još jedan zaokret i dovede u pitanje pomirenje s Južnom Korejom i SAD-om. 

 

 

Niti mjesec dana nakon srdačnog i prilično teatralnog susreta sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una s južnokorejskim predsjednikom Moon Jae-inom, koji je trebao biti uvertira u njegov susret s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, iz Pjongjanga je stigao hladan tuš: prvo je, doslovno nekoliko sati prije, otkazao sastanak s južnokorejskim dužnosnicima u pograničnom selu Panmunjom, navodno razbješnjen zajedničkom vojnom vježbom američkih i južnokorejskih zračnih snaga Max Thunder koja se upravo održava.

 

Pjongjang je vježbu, koju smatra ofenzivnom - iako Seul i Washington inzistiraju da je isključivo defenzivna - opisao kao “provokaciju i pripremu za invaziju”, u skladu s retorikom na koju smo već navikli od ovog režima.  

 

Zatim je doveo u pitanje i sam sastanak Kima i Trumpa, najavljen za 12. lipnja u Singapuru,  navodeći kao razlog američke zahtjeve za denuklearizacijom Sjeverne Koreje, iako je sam Kim prethodno izrazio spremnost na odricanje od svog nuklearnog arsenala kao zalog mira i normalizacije odnosa. Štoviše, Kim i Moon potpisali su na summitu na granici zajedničku deklaraciju u kojoj se navodi kako “Jug i Sjever imaju zajednički cilj - denuklearizaciju" i najavljuje “početak nove ere mira”, odnosno “mir, prosperitet i ujedinjenje Korejskog poluotoka”.

 

 

Što se dogodilo u međuvremenu? Osim spomenute vojne vježbe - koja je bila odavno zakazana i za koju je Kim također na summitu rekao kako joj se ne protivi - teško je naći neki konkretni povod za njegovu naglu promjenu stava. 

 

"Bude li SAD ustrajao na tome da nas satjera u kut i prisili na jednostrano napuštanje nuklearnog oružja, nećemo više biti zainteresirati za takav dijalog te ćemo ponovno razmotriti odlazak na (sjevernokorejsko) - američki summit", rekao je zamjenik ministra vanjskih poslova Kim Kye-gwan, dovodeći u pitanje iskrenost Kimovih obećanja. 

 

No u suštini, čini se da se radi o neslaganju oko definicije samog koncepta denuklearizacije, na što analitičari odavno upozoravaju. Dok Washington to vidi kao bezuvjetno odricanje Sjeverne Koreje od svog nuklearnog programa, uključujući uništavanje čitavog nuklearnog arsenala, režim iz Pjongjanga pod denuklearizacijom podrazumijeva i razmontiranje američkog “nuklearnog kišobrana” iznad Južne Koreje i Japana, a vjerojatno i potpuno povlačenje SAD-a iz tog dijela Azije. Teško da će SAD pristati na takav scenarij, budući da bi time praktički ostavio savezničku Južnu Koreju na milost i nemilost Sjevernoj, koja ima mnogo veće konvencionalne oružane snage i u stanju je artiljerijom uništiti Seul u roku od nekoliko sati.

 

 

 

A po svemu sudeći, ono što je zaista razbjesnilo Kimov režim bila je, u boljem slučaju nespretna, a u gorem vrlo zlokobna izjava novog Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, notornog “jastreba” (termin za američke političare koji zagovaraju vojnu intervenciju, bilo da se radi o Sjevernoj Koreji ili drugim neprijateljima SAD-a) Johna Boltona. 

 

Bolton je u intervjuu, naime, naznačio da bi sporazum sa Sjevernom Korejom mogao slijediti “libijski model”, referirajući se na sporazum s libijskim vođom Moamerom Gadafijem 2004. Gadafi se tada pristao odreći vlastitog nuklearnog programa i pustio međunarodne inspektore u zemlju, neposredno nakon invazije na Irak zbog optužbi (pogrešnih, kako se nakon rušenja Sadama Huseina ispostavilo) da ta zemlja krije arsenal oružja za masovno uništenje. 

 

 

Međutim, Gadafi je ipak isto tako svrgnut 2011. u građanskom ratu u koji je izravno intervenirao NATO na strani pobunjenika. Jasno je da je Kimov najveći strah upravo takva vojna intervencija SAD-a i saveznika i da je zadnje što u kontekstu pregovora želi čuti usporedba s Libijom ili Irakom. “Ne krijemo svoju odbojnost prema njemu (Boltonu)”, stoji u priopćenju Pjongjanga u kojem nije krio što misli o takvoj retorici: “Ovo nije izraz namjere da se problem adresira kroz dijalog. Ovo je u biti manifestacija užasno opakih motiva da se našoj dostojanstvenoj državi nametne sudbina Libije ili Iraka, koje su kolabirale zbog predaje njihovih zemalja velikim silama. Svijet zna da naša zemlja nije ni Libija ni Irak, koje je snašla mizerna sudbina.”  

 

Neki analitičari i dužnosnici ipak smatraju da Kim naprosto još jednom testira reakciju i pokušava zastrašivanjem postići bolju pregovaračku poziciju na summitu s Trumpom. "Pitanje je jesu li oni voljni otići do kraja s ovim ili uglavnom pokušavaju ostvariti pritisak i testirati koliko želimo summit", ocjenjuje za Guardian Mintaro Oba, bivši dužnosnik američkog State Departmenta za Sjevernu Koreju.

 

Treba podsjetiti da je Sjeverna Koreja, nakon brojnih provokacija prošle godine, sada izvela niz poteza kojima želi demonstrirati svoju dobru volju: suspendirala je raketne testove, počela demontirati svoj jedini pogon za nuklearna testiranja (iako je prema nekim izvještajima isti postao neupotrebljiv nakon zadnje podzemne detonacije) i pustila trojicu američkih zarobljenika. Sada, vjerojatno, želi pokazati da očekuje ustupke s američke strane.

 

 

No valja također podsjetiti da, koliko god susret Kima i Moona na tlu Južne Koreje bio povijesni događaj, bilo je već sličnih susreta, mirovnih pregovora, nasmijanih korejskih državnika s rukama zajedno podignutima u zrak i zajedničkih deklaracija u zadnjih nekoliko desetljeća. Svi su bili praćeni sličnim optimizmom, pa i trijumfalizmom kakav sad iskazuje Trump, da bi Pjongjang na kraju naprasno prekinuo mirovni proces i nastavio provocirati svojim nuklearnim programom i testiranjima balističkih projektila koji mogu nositi nuklearne bojeve glave. 

 

 

Tako je američki predsjednik Bill Clinton mislio da je postigao povijesni napredak sa Sjevernom Korejom 1994. Kako piše Associated Press, ovo je također došlo nakon razdoblja tenzija i strahova od izbijanja rata zbog prijetnji Kim Jong-ila da će razviti nuklearno oružje. Pod tada postignutim sporazumom, Sjeverna Koreja pristala je prekinuti izgradnju dvaju reaktora za koja je SAD smatrao da se koriste za razvoj nuklearnog oružja u zamjenu za američku pomoć u hrani, nafti i nuklearnoj energiji. Sporazum je na kraju propao 2002., a Sjeverna Koreja priznala je da je sve to vrijeme dalje tajno obogaćivala uran za atomsku bombu. 

 

Novi pregovori, koji su uključivali i Kinu, Južnu Koreju, Rusiju i Japan, uslijedili su 2003., iako je George Bush baš te godine proglasio Sjevernu Koreju dijelom “osovine zla”, zajedno s Irakom i Iranom. Pjongjang je 2005. pristao okončati svoj nuklearni program u zamjenu za sigurnost i pomoć. No nakon spora oko okončanja američkih sankcija, prvo sjevernokorejsko testiranje atomske bombe izvršeno je iduće godine.

 

Novi sporazum o sjevernokorejskoj denuklearizaciji sklopljen je 2007., ali Sjeverna Koreja ga je opet odbacila sljedeće godine zbog neslaganja oko američkih zahtjeva za inspekcijama. I tada je uskoro uslijedilo novo testiranje atomske bombe.

 

 

"Nakon lude godine ispunjene lansiranjem projektila i nuklearnim testovima, dogodio se povijesni susret između Sjeverne i Južne Koreje. Dobre stvari se događaju, ali samo vrijeme će pokazati", napisao je Trump na Twitteru nakon susreta Kima i Moona. Izgleda da bi, unatoč optimističnim očekivanjima, i ova godina mogla biti prilično luda, a Trump će se morati još strpjeti za Nobelovu nagradu za mir koju su neki u medijima i javnosti već zatražili da mu se dodijeli. 

 

A da bi zaista postigao mir i neutralizirao sjevernokorejsku nuklearnu prijetnju - što bi svakako bio jedinstveni diplomatski uspjeh - izgleda da će morati uvjeriti Kima da ga neće snaći sudbina Sadama i Gadafija. Pritom mu nimalo ne ide na ruku to što mu je glavni savjetnik netko tko je u više navrata zagovarao “preventivnu” invaziju na Sjevernu Koreju, kao ni to što je jednostrano raskinuo nuklearni sporazum s Iranom, bez da je ponudio ikakvu konkretnu alternativu.