Posebno je zanimljiv podatak, koji je iznijela glasnogovornica Pentagona na svojoj današnjoj press konferenciji, da ni ruska ni sirijska protuzračna obrana ne samo da nisu oborile američke ni savezničke projektile, već to nisu ni pokušale, te da je sirijska vojska ispalila 40 protuzračnih projektila tek nakon što su američki, francuski i britanski projektili već pogodili i uništili navedene ciljeve. To bi značilo da su dramatična lansiranja i detonacije projektila na noćnom nebu iznad Damaska bila jedva nešto više od pokaznog vatrometa, kako bi sirijski režim stvorio dojam da je uspješno odgovorio na napad. 

 

 

Ova je informacija još zanimljivija u kontekstu tvrdnje da su američke službe zabilježile "porast aktivnosti ruskih trolova u zadnjih 24 sata od 2000 %". Tvrdnje ruskog ministarstva obrane da je njihova protuzračna obrana presrela većinu ispaljenih projektila i da se radilo o pokušaju ometanja istrage o kemijskom napadu, za koji u isto vrijeme tvrdi da se uopće nije dogodio, spremno se i sustavno ponavljaju već uhodanim kanalima dezinformacija, na proruskim “alternativnim” medijima i pomoću botova, trolova i propagandista na društvenim mrežama. 

 

 

Da bi se uvjerili koliko je rusko informacijsko ratovanje učinkovito, dovoljan je letimični pregled online komentara. Rezultat ove sofisticirane, višegodišnje kampanje sve je glasnija podrška dijela zapadne javnosti režimu optuženom za ratne zločine, koji Rusija politički, ekonomski i vojno podržava - aktivno sudjelujući u dotičnim ratnim zločinima - ali to i nije ono najgore. Dubinski problem je samo poricanje zločina i poplava alternativnih činjenica, svojevrsna epistemološka kriza u kojoj se sam konsenzus oko istine nepovratno raspada. Umjesto toga, u današnje "postčinjenično vrijeme" imamo prozapadnu, odnosno “mainstream” istinu s jedne strane, i prorusku, odnosno” “alternativnu” s druge. 

 

Povjerenje u izvještaje mainstream medija i zapadnih institucija, bilo američke i savezničkih vlada ili međunarodnih organizacija poput UN-a, OPCW-a, Human Rights Watcha i drugih predstavlja se kao znak lakovjernosti i obmanjenosti od strane “establišmenta”. Uspješno se provodi kampanja obezvrjeđivanja i negiranja ozbiljnog novinarskog, obavještajnog i znanstveno-istraživačkog rada, bilo izvještaja UN-a i OPCW-a kojim je potvrđen režimski napad bojnim otrovima prošle godine ili reportaža New York Timesa, Guardiana i Bellingcata, temeljenih na snimkama žrtava i ostataka bombi, mapama letova sirijske avijacije te svjedočanstvima spasioca, medicinskog osoblja i preživjelih.

 

 

Nema sumnje da će, čak i ako međunarodni inspektori OPCW-a i uspiju provesti istragu na mjestu napada (prošle su godine napadnuti kada su pokušali doći na mjesto napada) u istočnoj Guti i ako sirijske i ruske snage nisu u međuvremenu uništile forenzičke dokaze (grad Duma već je danima pod njihovom kontrolom nakon predaje i evakuacije pobunjenika), Damask i Moskva negirati rezultate te istrage. Tvrdit će da su iz nekog razloga pristrani ili neutemeljeni, kao što je bio slučaj i s istragom prošlogodišnjeg napada. 

 

Moskva je već iznijela navodni dokaz da je čitav napad izrežirala Velika Britanija, a koji se svodi na snimljeni razgovor s dvojicom Sirijaca koji tvrde da su bolničari koji su sudjelovali u liječenju žrtava iz Dume i da se ustvari radilo o trovanju dimom, ne bojnim otrovima. Razlika u profesionalnosti ovih tvrdnji i upravo objavljenog francuskog obavještajnog izvještaja, u kojem se zaključuje da je sirijski režim zaista prošle subote izveo kemijski napad, više je nego upadljiva. No uz adekvatnu dezinformacijsku kampanju, koju je istražila i dokumentirala fact-checking stranica Snopes, i takvi neozbiljni "dokazi" postići će željeni učinak.

 

 

Iz jučerašnjeg napada može se izvući još jedan relevantan zaključak. Izjava lidera britanske oporbe, predsjednika Laburističke stranke Jeremyja Corbyna, da “bombe ne mogu spasiti živote ni donijeti mir” pokazuje svu političku istrošenost i moralni kukavičluk današnje “antiimperijalističke” ili “antiratne” ljevice, iz dvaju razloga.

 

Prvi je što takve osude i moraliziranje u pravilu upadljivo izostaju od strane lijevih političara i intelektualaca kada se, primjerice, radi o ruskoj i iranskoj intervenciji protiv anti-asadovskih pobunjenika, pa čak i o američkoj intervenciji protiv ISIS-a, koje su rezultirale izuzetno velikim civilnim žrtvama. Situacija u kojoj se moralna savjest ljevice budi samo kada radi o vojnoj intervenciji SAD-a i njegovih saveznika protiv antizapadnih režima poput Asadovog vrlo je simptomatična. Drugi je razlog to što, kao što je Corbynu na Twitteru odgovorio Elliot Higgins, novinar poznat po open-source analizi sukoba u Siriji i Ukrajini na svojoj stranici Bellingcat, bombe mogu spasiti živote “ako unište Asadov kapacitet i volju za izvođenje budućih kemijskih napada”.

 

 

Što se logike samog kemijskog napada tiče, kao što se u francuskom izvještaju navodi, ona je dvostruka: na taktičkoj razini “ubrzava pobjedu i ima efekt multiplikatora koji ubrzava kapitulaciju posljednjeg uporišta oružanih (pobunjeničkih skupina”; na strateškoj razini “kemijsko oružje i posebno klor, dokumentiran u istočnoj Guti od početka 2018., posebno se koristi kako bi se kaznilo civilnu populaciju prisutnu u zonama koje drže borci protiv sirijskog režima i stvorilo klimu terora i panike koja ih potiče da se predaju”. Nasuprot uporno ponavljanom narativu Asadovih apologeta da njegov režim nema strateške koristi od korištenja bojnih otrova budući da ionako pobjeđuje u sukobu, francuski izvještaj zaključuje: “Kako rat nije gotov za režim, on koristi neselektivne napade kako bi pokazao da je otpor uzaludan i kako bi olakšao out za zauzimanje posljednjih džepova oružanog otpora”. 

 

S obzirom na navedene, vrlo plauzibilne motive, do jučer smo mogli pouzdano očekivati nove kemijske napade sirijskog režima u novim ofenzivama na preostala pobunjenička uporišta u provincijama Dara, Homs, Idlib, Alep i ostalima. Jednako predvidljive bile bi nove dezinformacijske kampanje poricanja navedenih zločina. No ta strateška kalkulacija režima, nakon sinoćnjih ograničenih, ali efektnih raketnih udara SAD-a i saveznika, danas više ne vrijedi. U tom segmentu, Trumpova vojna akcija vjerojatno je ipak postigla željeni cilj - osim što su sirijski kapacitet za kemijske napade ozbiljno narušeni, ako ne i uništeni, prijetnja Washingtona, Pariza i Londona da će opet ponoviti napade ako se kemijsko oružje opet upotrijebi vrlo će vjerojatno odvratiti režim da pokuša išta slično. 

 

Nadalje, očiti izostanak vojnog odgovora Moskve znači da Damask ne može računati na njenu zaštitu. Strahovi od izravnog sukoba ruskih i američkih snaga i eskalacije koja bi nas odvela u treći svjetski rat pokazali su se u najmanju ruku preuranjenima. Zagovornici "humanitarnih intervencija", koji su izloženi ogorčenim kritikama i s ljevice i s desnice, dobili su potvrdu da takva akcija može biti izvršena i bez velikih civilnih žrtava i opasne eskalacije.

 

Uza svu dramatičnu i prijeteću retoriku ruskog vodstva, danas je očito da ono ili nije spremno braniti svog sirijskog saveznika ako same ruske snage nisu izravno ugrožene; ili je svjesno da jednostavno ne može parirati SAD-u i saveznicima na bojnom polju. Što se onog drugog bojnog polja u informacijskom ratu tiče, međutim, ishod je mnogo neizvjesniji.