Foto: Luka Gerlanc/Cropix

TAKO je lako zgražati se nad muslimanima koji prosvjeduju zbog karikatura Muhameda. Nazivati ih vjerskim fanaticima i teroristima. Iščuđavati se nad njihovim nasiljem, barikadama i zapaljenim automobilima.

Puno je teže podnijeti predavanje čovjeka koji kaže da ne vjeruje u Boga.

Branko Lustig preživio je Auschwitz, osvojio dva Oscara, ali nije prošao u Zadru i Kninu.

Ateistički glas daleko se čuje

Na predavanju u Zadru razljutio je učitelje i roditelje svojom izjavom da su logoraši u nacističkim logorima smrti mirno išli u smrt jer su do posljednjeg trena vjerovali da će ih Bog spasiti, a kad ih on ipak nije spasio, Lustig je prestao u njega vjerovati.

A u prigodnom filmu čija je projekcija održana uz predavanje zgražanje je izazvala jedna scena u kojoj se Katolička crkva dovodi u vezu s Holokaustom. 

Dan kasnije, u Kninu, na njegovo predavanje došla samo tri učenika. A gradonačelnica Knina Josipa Rimac (HDZ) ponosno je izjavila: "Kao gradonačelnica i katolkinja mogu vam reći da ne podržavam prikazivanje nečega što govori protiv katoličke vjere, pogotovu u školi u kojoj su većinski katolička djeca".

Tako je u Katoličkoj Republici Hrvatskoj.

Tko se smije Isusu?

U zemlji u kojoj je tako lako zgražati se nad muslimanskim fanaticima, ali u kojoj javna televizija još do dana današnjeg - a prošlo je već više od dva desetljeća demokracije - nije prikazala film "Brianov život" Monty Pythona, jer se tamo navodno ismijava Isus.

Sada smo, pak, otkrili da se u njoj ne smije javno, pred djecom, i to djecom koja pohađaju vjeronauk, reći da nema Boga. Niti se smije prikazati film u kojem se Katolička crkva dovodi u vezu s Holokaustom.

Tako se to radi djeci

Lustig nije vrijeđao Boga ni vjerske osjećaje. Nije se rugao vjernicima, niti svoje riječi naturao kao dogmu. Onako kako se to radi djeci u Hrvatskoj.

On je samo na svom primjeru, u potresnom svjedočenju o Holokaustu, prenio svoje osjećaje kao djeteta kojeg su također odgajali kao vjernika pa je tek u patnji, razaranju i smrti spoznao da nema Boga. Jer da ga ima, onda ne bi bilo svog tog zla.

A sada je spoznao da u Hrvatskoj nema demokracije.

I usput je spoznao da je u toj Hrvatskoj katolička vjera toliko snažna da su se brižni roditelji, školski nastavnici i katolički gradonačelnici brže-bolje pobrinuli da svoju djecu poštede svjedočanstva jednog čovjeka.

Da ne bi slučajno došla do vlastitih spoznaja.

Katolička istina

U katoličkoj džamahiriji katolička djeca imaju slušati samo ono što im katolički vjeroučitelji i katolički gradonačelnici serviraju kao istinu. Kako bi što prije naučila mrziti ono što ne poznaju: drugu vjeru, druge vjernike, pa i one koji nisu vjernici.

I sve to je, u neku ruku, očekivano. Pa čak i normalno u zatucanim sredinama.

Ali puno je važnije zapitati se zašto je Branko Lustig ostao sam? Ne samo u onom kninskom kinu, nego i pred čitavom hrvatskom javnosti?

Nitko nije ustao u njegovu obranu, niti u obranu demokracije, ako ona u ovoj državi još uopće postoji.

Gdje je Jovanović?

Nema ministra obrazovanja da pozove na red ravnatelje i učitelje koji su organizirali bojkot Lustigova predavanja, onemogućivši tako djeci da čuju svjedočenje o Holokaustu. Nema nijednog predstavnika vlasti da ustane u zaštitu Ustavom zajamčenog sekularnog društva, slobode mišljenja i prava na govor.

Što je, kad se bolje pogleda, opet sasvim normalno.

Naročito kad se uzme u obzir činjenica da je predsjednik Republike, po vlastitom priznanju agnostik, svoju prisegu na Markovu trgu završio rečenicom "Tako mi Bog pomogao", a predsjednik Vlade, po vlastitom priznanju ateist, Boga koristi kao poštapalicu, iako u njega ne vjeruje.

Tako je to u Katoličkoj Republici Hrvatskoj.

Ovo nije Francuska

Ovo nije Francuska u kojoj premijer, nakon objave Muhamedove karikature u jednom satiričkom tjedniku poručuje da je to zemlja "gdje je sloboda izričaja zajamčena, sloboda karikature također".

Ovo je zemlja u kojoj se vladajuća stranka boji ukloniti vjeronauk iz škola i križeve iz javnih i državnih ustanova, zagrebački nadbiskup odbija otići do jasenovačkog spomenika, a djeca ne znaju da su postojali Križarski ratovi, niti znaju što je to Holokaust. 

Što je onda neobično u činjenici da se preživjelom logorašu iz Auschwitza i nagrađivanom filmskom producentu ne dozvoljava da pred djecom govori kako ne vjeruje u Boga.

"Jebeš takvu demokraciju". Lustig to nije mogao bolje reći.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje