FOTO: FaH/123rf

KADA situacija u hrvatskom znanstvenom i obrazovnom sustavu, ali i u medijskom prostoru ne bi bila smrtno ozbiljna, novi proglas protiv hrvatske verzije subotnjeg Marša za znanost, što ga je u novinskom prilogu pod nazivom Universitas objavio prorektor na Sveučilištu u Zagrebu Ante Čović, bio bi presmiješan.

S druge strane, da je tekst barem nekim većim dijelom istinit, autor ovih redaka bio bi iznimno počašćen činjenicom da je u njemu proglašen dirigentom medijskog orkestra koji zadaje intonaciju brojnim novinarskim kolegama i kolegicama, sudionicima 'destrolucije', kako dubokoumni prorektor naziva ono što doživljava sustavnom destrukcijom 'institucija, autoriteta i vrijednosti koji su od važnosti za nacionalni i kulturni identitet'.

Zašto bih bio počašćen? Iz dva ključna razloga.

Prvi je taj što mi prorektor pripisuje ulogu koja po značaju daleko nadmašuje moje mogućnosti. Naime, koliko god to mojem novinarskom egu godilo, do apsurda je pretjerana teza da intonacija za medijske kritike i napade na neke članove naše akademske vrhuške i s njima povezane političare kreće zamahom moje dirigentske palice na Indexu. Osobito je za upišat se od smijeha tvrdnja da palicu disciplinirano čekaju ugledni urednici i novinari na prominentnim medijima kao što su HTV, N1, Novi list i Novosti. Na istom (ne)časnom popisu našla se i ekipa iz Srednje.hr, ali i pobunjenici s Filozofskog fakulteta i Hrvatskih studija kojima prorektor u posljednje vrijeme autokratski prekraja sudbine. Njima je u medijskom orkestru dodijelio ni više ni manje nego mjesto lokalnih tamburaša! Sad mi vi recite - tko ne bi bio ponosan na položaj maestra u takvom orkestru?

Istina je da sam često pisao o stvarima koje nisu bile po volji Čoviću i njegovim bliskim poznanicima i suradnicima Damiru Borasu, Pavi Barišiću, Mislavu Ježiću, Andreju Plenkoviću i ostalima. Priznajem, među prvima sam pisao o misterioznoj udruzi koja povezuje navedene i njihove sinove, o izdašnom financiranju časopisa i kongresa koje neki od njih uređuju, o slučaju Barišićeva plagijata, o njihovim ulogama u zbivanjima na Filozofskom fakultetu i na Hrvatskim studijima, o sustavnoj opstrukciji kurikularne reforme i stručnih studija, o grčevitoj borbi nekih od njih da ne odu u više nego zasluženu mirovinu itd. Činjenica je također, a ona je vjerojatno posebno bolna, da sam o nekim od problema pisao i za neke vanjske medije, među ostalim za najutjecajniji znanstveni časopis na svijetu, Nature. No ipak, sve to zbrojeno ni na koji način ne može biti potvrda tezi da itko, makar i jedan od navedenih novinara i medija, čeka zamah moje palice. Naprotiv, oni koje Čović spominje upravo su neki od rijetkih, svijetlih primjera slobodnomislećeg, neovisnog novinarstva u zemlji u kojoj je inače na djelu reakcionarna revolucija u obrazovnom sustavu popraćena čistkama i sužavanjem sloboda u medijskom prostoru.

Dajemo im milijune da sami sebe hvale

U prilog ovoj mojoj tezi, među ostalim, govori već i sama priroda medija u kojem Čović objavljuje svoj proglas. Naime, Universitas izlazi kao prilog Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije jednom mjesečno. Pritom valja znati da rektor Boras sjedi u izdavačkom savjetu Hanza medije koja izdaje spomenute listove, a Čović je predsjednik nakladničkog savjeta Universitasa. U impresumu Universitasa, uz njih dvojicu, navode se i splitski rektor Šimun Anđelinović i prorektor Branko Matulić, a veći dio ostatka popisa popunjavaju zaposlenici na dvama sveučilištima. Zanimljiva je također i činjenica da tih 12 priloga, od po 30-ak stranica, financiraju dva sveučilišta – zagrebačko i splitsko, i to s dva milijuna kuna godišnje! Drugim riječima, mi porezni obveznici obilno plaćamo akademske glavešine da sami sebi pjevaju hvalospjeve te povremeno drže prodike onima koji ih ne vide u istom ružičastom svjetlu. Pritom se postavlja pitanje tko u toj njihovoj medijskoj priči dirigira kome?

Drugi razlog mojeg ponosa jest činjenica da mi Čović pripisuje važnu ulogu ni više ni manje nego u destrukciji „institucija, autoriteta i vrijednosti koji su od važnosti za nacionalni i kulturni identitet“. Naime, uvijek i posvuda u povijesti civilizacije glasovi kritike na račun autoriteta, odnosno vladajućih struktura i institucija koje su se uvijek i posvuda svejednako busale u nacionalne grudi, štogod da su radile, bili su jedan od najvažnijih simptoma zdravlja demokracije, a kritičari - znanstvenici, pisci, umjetnici i novinari bili su čuvari tog zdravlja. U slučaju Čovića i Barišića manjak senzibiliteta za takav zdrav duh demokracije te pozivanje na institucionalne autoritete ne treba posebno čuditi jer su oni do pred sam rat u bivšoj Jugoslaviji pisali hvalospjeve marksizmu.

U cijeloj ovoj priči, u kojoj me je pošteno nahvalio, Čović mi je ipak propustio pripisati jednu stvarnu zaslugu. Naime, u kronološko-biografskom osvrtu na moja (ne)djela čini se da hoće reći kako sam sa svojim kritičkim pisanjem na račun njega i njegove ekipe krenuo tek relativno nedavno, nakon prelaska na Index. To nije ni izdaleka točno. Naime, ja sam, među ostalim, svoje čitateljstvo još 2012. dok sam radio na tportalu pokušao upoznati s Čovićevim projektom – s takozvanom zagrebačkom školom integrativne bioetike koju je više filozofa u domaćim i stranim stručnim časopisima otvoreno i argumentirano nazvalo pseudoznanošću. O pseudoznanstvenosti Čovićeva projekta pisali su ugledni inozemni znanstveni časopisi, temeljito recenzirani (za razliku od Čovićevih znanstvenih časopisa koje su porezni obveznici znali financirati i s pola milijuna kuna godišnje), poput Developing World Bioethics (2012) i Bioethics (2015). Zašto pseudoznanošću? Ukratko, zato što promiče ideju da bi se u pristupu etičkim problemima trebala uvažavati sva moguća, često potpuno nepomirljiva stajališta – od znanstvenih preko filozofskih do vjerskih. Pokušajte to primjerice primijeniti na umjetnu oplodnju, kloniranje ili pobačaj.

Tko je koga stvarno izdao?

Mogli bismo nastaviti secirati Čovićev tekst koji bi, da mu nije cilj da bude ozbiljan, bilo lako zamijeniti za montipajtonovsku komediju apsurda, no to bi se zasigurno previše oduljilo. Vratimo se stoga onome što je očito bilo povodom njegovu proglasu - Maršu za znanost.

U svojem osvrtu Čović piše da je prosvjed, koji je u tri hrvatska grada – Zagrebu, Splitu i Rijeci - okupio par tisuća znanstvenika, studenata i građana, bio drska balkanska uzurpacija svjetskog događaja koja je iznevjerila smisao globalne inicijative.

Valja se, dakle, pitati što su to točno i na koji način marširajući uzurpirali i izdali? Među ključnim ciljevima globalnog Marša za znanost svi su organizatori posvuda posebno isticali tri: 1) da žele upozoriti na klimatske promjene koje zdušno poriču američki predsjednik Donald Trump i njegova administracija; 2) da žele upozoriti na to da se u formiranju politika umjesto znanstvenih činjenica sve više koriste antiznanstvena retorika i očite laži koje se popularno nazivaju alternativnim činjenicama, što je osobito očito bilo u predsjedničkoj kampanji u SAD-u te u kampanji za Brexit i 3) da u mnogim zemljama, posebno u SAD-u, vlasti provode velike redukcije u financiranju znanosti.

Dakle, Čović tvrdi da su sudionici hrvatskog Marša izdali navedene ideje te da su Marš ispolitizirali lokalnim temama. No što je on to točno očekivao? Da prosvjednici u Hrvatskoj oslovljavaju isključivo Trumpa i prekomorske probleme? Nije li upravo primjereno da Marš u svakoj zemlji oslovi iste teme, ali s naglaskom na njihove lokalne inačice?

A kako koreliraju navedene teme i naše lokalne inačice? U tom kontekstu možda je najbolje pogledati što su kao alternativu Maršu u zadnji čas organizirali Sveučilište u Zagrebu i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU). Oni su u auli Rektorata u vrijeme dok se odigravao Marš, upriličili Okrugli stol na temu “Dan planeta Zemlje – prirodna i kulturna dobra, znanstveni i stvaralački pristup”!

I što su ondje radili? Hvalili su sami sebe i hrvatsku znanost koja je, kako je rekao Boras, još i jako dobra s obzirom na financiranje, koje nažalost iz raznoraznih okolnosti pada. Zagrebački rektor našao je pritom da je ponajveći problem hrvatske znanosti nedostatak zajedništva, odnosno podjela u akademskoj zajednici. Mi nepoćudni to bismo nazvali talasanjem jer Boras je vjerojatno aludirao na sve one pobune koje su posljednjih mjeseci krenule protiv njega i njegovih, po fakultetima i u medijima. Naravno, vjerojatno je mislio i na Marš koji se, kao i drugdje u svijetu, održavao na ulicama, a ne po sveučilišnim aulama. Da zabava u Rektoratu bude veća, Boras je skupu, u svojem već tradicionalnom stilu, odlučio dati patos i dignitet tako što je na starotalijanskom pročitao jednu pjesmu iz 13. stoljeća kojom se Franjo Asiški zahvalio Bogu na darovanim elementima – zemlji, vatri, vodi i zraku (video na dnu). Pritom je okupljene upozorio da bi mu za čitanja od ganuća mogla kliznuti i koja suza.

No svu parodiju Okruglog stola i stanja u našoj akademskoj zajednici, možda čak i bolje od Borasovih i Čovićevih riječi i predstava, simbolički ocrtava jedna fotografija snimljena u Rektoratu u vrijeme dok se održavao Marš. (slika dolje).