STVARI su doista postale zabrinjavajuće kad i predsjednik Republike upozorava kako su suci Ustavnog suda bez ugleda i stručnosti. Naročito kad to izgovara njima direktno u lice, na svečanoj prisezi.

U svakoj ozbiljnoj zemlji takva izjava šefa države izazvala bi buru u pravosudnim, pa i političkim krugovima, pokrenula medijsku lavinu. A što se događa u Hrvatskoj? Ništa. Izjavu predsjednika Mesića svi su primili na znanje, mnogi se s njom složili, slegnuli ramenima i krenuli dalje. Otkad je to Hrvatska ozbiljna zemlja? I otkad imamo iluzije o poštenju, kompetentnosti i ugledu naših sudaca, naročito ustavnih?

Politika je svoj ugled odavno izgubila

Izbor sudaca Ustavnog suda sam po sebi ne bi trebao biti problematičan. I u drugim zemljama politika vodi glavnu riječ. Problem je u tome što hrvatska politika imenuje (i) nestručne, podobne, komprimitirane i anonimne, ljude koji su pod istragom ili bi trebali biti. Procedura uglavnom služi za guranje spornih imenovanja, i ta praksa nije se puno promijenila od Tuđmanovih devedesetih. Tada je možda bila bezobraznija, ali danas je podjednako pogubna: za ugled, kompetentnost i efikasnost Ustavnog suda. Politika je svoj ugled odavno izgubila.

Svaki izbor ustavnih sudaca izaziva kontroverze. U najnovijoj brzopletoj proceduri izabrana je, između ostalih, Slavica Banić, za koju predsjednik saborskog odbora Vladimir Šeks priznaje da nije priložila pravilnu dokumentaciju, ali se na to bilo prekasno vraćati. Iako je 2001. godine zbog toga jedna kandidatura odbijena. Prije nje ustavni sudac postao je Marko Babić, odvjetnik iz Vinkovaca koji je državi ostao dužan 270 tisuća kuna poreza, ali srećom po njega i Ustavni sud, za to nedjelo nastupila je apsolutna zastara. I on je čist kao jutarnja rosa dobio najčasniju sudačku ulogu u (ne)časnoj zemlji.

Ali, s reputacijom koju Ustavni sud uživa od 1991. godine, postavljanje ovakvih profila ljudi gotovo se očekuje. Evocirajmo uspomene na neke likove koji su prodefilirali Ustavnim sudom.

Tamo je sjedio jedan Milan Vuković, paradigma domoljubnog pravosuđa. O njegovoj stručnosti i kompetenciji ispisani su kilometri novinskih tekstova, a izjava o tome kako se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin, postao je slogan pod kojim je hrvatsko pravosuđe godinama zataškavalo nedjela hrvatskih snaga. Njegov prelazak iz Vrhovnog u Ustavni sud po Tuđmanovom nalogu najbolje je oslikao način na koji je HDZ-ova vlast shvaćala pravosuđe. A Vukovićevo shvaćanje sažeto je u njegovoj izjavi kako "Ustavni i Vrhovni sud moraju djelovati kao skladna cjelina". Kako se onda ustanova u kojoj je sjedio Vuković mogla nazvati stručnom?

Vukojević ne samo da nije imao dovoljno godina pravnog staža, već ga se optuživalo za silovanje

Ponosni Mrkonjić te optužbe nazivao je izmišljotinama koje udaraju na čast i etiku jednog suca Ustavnog suda". Niti je neka čast, niti etika, a bogami ni neki Ustavni sud.

U takvom sudu nasjedio se još jedan Tuđmanov kadar. Marijan Hranjski bio je glavni državni odvjetnik koji je zbog nesposobnosti (čak i po Tuđmanovim mjerilima, što god to značilo) nagrađen postavljanjem u Ustavni sud. Niti se protivio smjeni, ni imenovanju, već je direktivu primio na znanje. Mjestom ustavnog suca nagrađena je i Emilija Rajić, relativno anonimka HDZ-ova službenica, koja je devedesetih drmala hrvatskom pretvorbom i privatizacijom. Najprije u Agenciji za restrukturiranje i razvoj, pa u Fondu za privatizaciju, pa u ministarstvu privatizacije, i sve to u vremenu najvećeg pretvorbenog kriminala. Nema što, sutkinja s pedigreom. Njezin rad u Ustavnom sudu ostao je upamćen po rušenju odluke ondašnjeg ministra obrane Joze Radoša da se pripadnicima MORH-a zabrane politički istupi. Odnosno, popuštanju pritisku Hvidre koja je za vrijeme koalicijske vlasti služila kao glavna poluga destabilizacije Hrvatske.

Ima još jedna stvar koja ovu garnituru ustavnih sudaca (Vukovića, Vukojevića, Mrkonjića, Hranjskog i Emiliju Rajić) izdvaja od njihovih kolega: samo su oni u svojim biografijama istaknuli podatak da su nositelji državnih odličja. To je bila njihova najvažnija, a možda i jedina, preporuka za ulazak u Ustavni sud.

Politička podobnost i kasnije je ostala glavnom preporukom za imenovanje, samo što su na scenu stupili manje istaknuti kandidati. I neke druge stranke. U prosincu 1999. godine, dakle tri dana prije Tuđmanove smrti, predsjednik Ustavnog suda Smiljko Sokol uspio je ishoditi ulazak dvoje, kako ih naziva, "lijevo-liberalnih" kandidata: SDP-ovca Ivana Matije i Jasne Omejec, tada bliske LS-u. Time je pripremao teren za političke promjene koje su bile pred vratima.

Protuusluga je stigla tri godine kasnije. Mato Arlović je u dogovoru s Vladimirom Šeksom u Ustavni sud ugurao anonimnu Nevenku Šernhorst umjesto Jurice Malčića kojemu je istjecao mandat. Malčić je zbog toga prijetio ustavnom tužbom, premda Smiljko Sokol danas objašnjava kako je i on imenovan "po političkoj liniji": preporučio ga je 1994. godine Hrvoje Šarinić, Sokol potom Tuđmanu jamčio za njegovu lojalnost, a on potom osam godina zastupao lijevu struju. Taj "neoprezni" Malčić stao je na žulj i SDP-u, pa je tako u sud ušla Šeksova kandidatkinja.

Mesiću bi bilo lakše da i on slegne ramenima i prihvati realnost

Politička igra presudila je i ove godine, ponovno u režiji SDP-a. Ovog puta Milanovićeva. Na mjesto Ivana Matije trebao je sjesti Josip Leko, sve je već bilo dogovoreno, da bi se u zadnji trenutak, navodno zahvaljujući intervenciji Matijine supruge profesorice Mirjane Kasapović, ustavnom sucu produljio mandat.

Svaki izbor ustavnih sudaca izazove nove kontroverze i na to smo već navikli. Mogao se naviknuti i predsjednik Mesić, jer je očito da se to još dugo neće promijeniti. Možda i nikada. U ovakvoj zemlji ovakva politika jednostavno mora birati ovakve suce. Stoga bi Mesiću bilo lakše da i on slegne ramenima i prihvati realnost. Njegovo čuđenje ionako nikoga nije previše uzbudilo.