Foto: Vlada RH

DOŠLO je konačno i to - Vlada je najavila rezanje plaća u javnom sektoru. Čudno što nije i prije. Iako je tu rezova već bilo (sindikati procjenjuju da je standard u javnom sektoru pao za 20 posto u zadnje tri godine), nekako je čudno zvučalo to ustrajavanje vladajućih da se plaće neće rezati.

Uzme li se u obzir prevladavajuća politika u Europi, a i šire, gdje se odgovor na krizu ugrubo sastoji od plana "daj bankama, olakšaj život korporacijama, a uzmi narodu", malo je bilo neobično da su naši vladajući socijaldem..., pardon, (neo)liberali bili toliko predani cilju da se plaće radnika u javnom sektoru ne diraju. Nekako je to svakom iole razumnom i upućenom u politiku jednostavno moralo biti sumnjivo.

Vladi svaka čast na lukavosti

No, dakako, grdno su se iznenadili naši sindikati koji su ovom najavom ostali zatečeni, kao da su s Marsa pali, izjavivši da ih je Vlada prevarila. To možda i dovoljno govori o ozbiljnosti naših sindikata (čast izuzecima) i njihovoj spremnosti na akciju.

Vladi se mora odati priznanje na lukavosti. Bili su nas uljuljkavali u lažnu sigurnost tvrdnjama o tome da smanjenja plaća neće biti, a pritom su tražili druge ustupke pravdajući to time što se bar plaće ne krešu. Kada su sad ipak rekli da će se i plaće smanjivati, krenuli su lukavo s malim smanjenjem, umjesto da to naprave u latvijskom stilu (koju, usput budi rečeno, političari i svjetski centri moći hvale kao "uspješan" primjer politike štednje) tako da plaće režu sjekirama po 10-15% i više, a da škole i bolnice zatvaraju na parove razbrojs.

Osim toga, primijenjena je tu i još jedna stara tehnika vladajućih oligarhija ‒ podijeli pa vladaj. Neće se, naime, plaće smanjiti baš svima, nastavnicima će se čak malo povećati! To je zapravo dvostruko lukavstvo. Em će se ovime svakako otupiti potencijalna ujedinjena oštrica otpora jer se ne smanjuje plaće svima, em tu zapravo nije riječ ni o kakvom povećanju čak ni dijelu radnika. Sjetite se da su prosvjetarima ljetos skresali dodatke. Pitanje je hoće li se ovime uopće vratiti na staro. Ali kao priča za javnost dobro zvuči. Kao i to da će se i Milanoviću plaća smanjiti 600 kn.

Koja je alternativa?

Objašnjenje za rezove? Kao i obično - vrlo jednostavno. Para nema. Ili to ili otkazi. Alternative, kao što je rekla još Thatcherica u 80-ima, nema.

No alternative uvijek ima. Samo što to političkoj kasti na vlasti, koja mijenja boju ali im program uvijek ostaje isti, ni ne pada na pamet. Alternativne ideje su izvan granice onoga o čemu je dopušteno razmišljati, bar u Europi - u Južnoj Americi npr. nisu. Gdje uštedjeti tih 800 milijuna kuna godišnje?

Ajmo nabaciti samo par prijedloga onako iz rukava. Tako da se uzme progresivnim porezima najbogatijima? Tako da prestanemo puštati stranim bankama, T-com-u, MOL-u i sličnima da nas i dalje pljačkaju? Tako da se uvedu mjere štednje i za Crkvu kojoj godišnje ide, na razne načine, bar oko milijardu kuna? Tako da se npr. prestanemo "boriti za demokraciju" u Afganistanu? Mogućnosti su neizmjerne za one koji bi o takvima uopće pristali razmisliti...

Reakcije na ovakve najave su predvidive. Mainstream mediji će, predvođenim režimskom perjanicom Jutarnjim listom, ove "opravdane" i "racionalne" poteze pozdraviti, kao i dio javnosti koji su konstantnom propagandom, kojom bi se i Goebbels ponosio, uspjeli uvjeriti u to da bolja budućnosti leži u tome što će nam svima konstantno rezati prava.

Razlozi za veselje dotičnih su poznati. Prava i plaće onih koji rade u privatnom sektoru su već odavno mizerija - vrijeme je za "solidarnost" (perverzije li upotrebljavati ovu riječ na takav način) tj. vrijeme je da im se i javni sektor pridruži u blatu.

Poznato je da je svugdje u svijetu situacija u javnom sektoru s radničkim pravima (pa i plaćama uspoređujemo li ih s najnižim plaćama u privatnom sektoru) uvijek bolja nego u privatnom sektoru. Jasno je i zašto ‒ rijetko si koja država politički može priuštiti ponašati se divljački poput privatnog sektora. Premda, budimo realni, daleko od toga da je u javnom sektoru sve bajno. I tu ima rada za crkavicu, na određeno itd., da dalje ne nabrajamo...

Besmisleno je radovati se što će netko drugi upasti u govna

Kao što je potpuno besmisleno radovati se tome što će i netko drugi upasti u govna u kojima vi već jeste, toliko je još naivnije misliti da će se situacija u privatnom sektoru ovime poboljšati. Postoji razlog zašto su se kapitalisti odmah poveselili ovakvom potezu. To nije zato što su oni "realni". Ne. Oni samo gledaju svoje interese i dobro znaju da pad plaća u javnom sektoru uvijek za sobom povlači i daljnji pad plaća u privatnom sektoru. Također, što vlast manje bude trošila na radnike, ostat će više za "poticaje" i sl. njima i njihovima.

Gledano iz pozicije interesa većine, zlurado radovanje pojedinaca nesreći radnika u javnom sektoru politički je potpuno nesuvislo. Od nejedinstva onih "na dnu" mogu profitirati samo oni koji su na vrhu, što pak može voditi samo daljnjem očuvanju ove besperspektivne politike kakvu imamo.

Rješenje je zajedništvo!

Složit ćemo se da je situacija u javnom sektoru bolja nego u privatnom. Ali rješenje nije u tome da se traži da svima bude lošije, pobogu. Rješenje je valjda u tome da se svi zajedno borimo za to da nam svima bude za početak bar onako kako je sada onima u javnom sektoru. Prava se solidarnost sastoji u tome da se borimo jedan za druge, za to da nam svima bude bolje. Nije rješenje u tome da svi imaju mizernu plaću, ako će je uopće dobivati, i nikakva prava.

Taktika bi trebala biti ‒ nema odstupanja. Odbijamo platiti za vašu krizu, krizu koju mi nismo uzrokovali. Nikakva smanjivanja plaća ne dolaze u obzir. I ne samo to. Ne treba se zadovoljavati samo pasivnim i obrambenim zahtjevima. Treba prijeći u napad i zahtijevati uvođenje progresivnih poreza za najbogatije, uzimati bankama da bi se dalo siromašnima (kao u Ekvadoru), tražiti smanjenje političarskih i menadžerskih plaća i tako dalje... Konačno ‒ zar ćemo samo tako zaboraviti kako su nas u zadnjih 20 godina pokrali, praviti se ludi i slušati priče o tome kako "moramo" pristati na smanjenje plaća?

Što se konkretno može učiniti? Svašta. Mogućnosti su nebrojene ‒ od javnih kampanja preko prosvjeda do štrajkova... Nažalost, generalni štrajk, nešto potpuno nepoznato na ovim prostorima, s našim ne-bi-se-štel-zameriti sindikatima teško da se može očekivati. Ali treba uvijek imati na umu ‒ za svoja se prava možemo samo mi sami izboriti.