LAŽNE vijesti, termin koji je ušao u masovni opticaj još 2016., proglašen je prošlog mjeseca za “riječ godine” od strane Collins Dictionaryja, zahvaljujući “sveprisutnosti tog izraza u posljednjih 12 mjeseci".

 

Korištenje kovanice “lažne vijesti” povećalo se za točno 365 % od 2016., izračunali su leksikografi ovog uglednog rječnika. Naravno, taj uzlet dogodio se paralelno s bizarnim uzletom Donalda Trumpa na mjesto najmoćnijeg čovjeka na svijetu, prvo zbog kritika na račun njega i njegovih pristaša zbog propagiranja lažnih vijesti, a onda zbog njihova protunapada na omražene mainstream medije kojima su lukavo prilijepili istu tu etiketu poput bumeranga. Trump je čak u nedavnom intervjuu sebi prisvojio zasluge za smišljanje ove sintagme - što nije istina, ali faktografija, brojevi, logika i elementarna konzistencija Trumpu nikad nisu bili prepreka.

 

Originalno značenje lažnih vijesti je, objašnjava Collins, da su to “lažne, često senzacionalizirane, informacije proširene pod krinkom izvještavanja novosti”. Danas se, nažalost, izraz toliko zloupotrebljava da često znači, u biti: “vijesti i analize koje su nepovoljne za naš politički tabor i dovode u pitanje naša politička uvjerenja”. To je, naravno, povezano s drugim fenomenom našeg informacijskog doba, u kojem internet dalekosežno transformira cjelokupan javni život: tzv. eho-komora, koju Collins definira kao “okruženje, posebno na društvenim mrežama, u kojem će bilo koje izricanje mišljenja biti dočekano s odobravanjem jer će ga pročitati samo ljudi koji imaju slične poglede”. 

 

 

Jasno je da internet ima nemjerljivo pozitivan učinak na suvremeno društvo, medije i politiku, u smislu veće građanske participacije, transparentnosti procesa koji oblikuju naše živote i demokratizacije prenošenja vijesti i zagovaranja stavova. Ali u isto vrijeme, nemoguće je ignorirati sve veću polarizaciju, zatvaranje u ideološke rovove i međusobno izolirane balone te tribalizaciju samog koncepta istine. Drugim riječima, činjenice, koje su po definiciji univerzalno važeće, kao da više ne postoje; umjesto toga imamo “mainstream” i “alternativne činjenice” - još jedna kovanica koja je već postala legendarna - koje biramo po volji, kao proizvode na tržištu, ovisno o svojim potrošačkim preferencijama.  

 

Trump je, možemo slobodno reći, velemajstor u konstrukciji “alternativnih činjenica”. Primjera je zaista bezbroj, od veličine publike na njegovoj inauguraciji i anketa o njegovoj popularnosti do istrage o ruskom uplitanju u američke izbore u njegovu korist ili znanstveno dokazanog, ljudskom rukom uzrokovanog, globalnog zagrijavanja. A određeni dužnosnici iz njegove administracije vrlo uspješno slijede njegov primjer. Ovo igranje s istinom ponekad seže u sferu nadrealnog, kao u slučaju novog američkog veleposlanika u Nizozemskoj, Petea Hoekstru, koji je proglasio lažnim vijestima novinarsko pitanje o njegovoj izjavi da u toj zemlji postoje tzv. “no-go zone” u kojima islamski ekstremisti stvaraju kaos. Kada ga je reporter suočio sa snimkom njegove izjave, Hoekstra je imao odgovor na koji je ovaj naprosto ostao bez teksta: ''Nisam to nazvao lažnom viješću, nisam te riječi danas upotrijebio. Ne, mislim da nisam.”

 Trumpov rat s medijima

 

Jedan od glavnih razloga Trumpova dolaska na vlast bilo je masovno ogorčenje establišmentom, dijelom utemeljeno, ali sustavno potpaljivano lažnim vijestima, među kojima su one o Hillary Clinton i Baracku Obami kao tvorcima ISIS-a i o pedofilskom lancu Clintonovih skrivenom u pizzeriji samo neke od najluđih. Unatoč tome, ili baš zbog toga, Trump je poveo žestoku hajku na etablirane medije koji o njemu ne govore u superlativima. Njegovi ispadi o “lovu na vještice” protiv njega, novinarima koji su “među najnepoštenijim ljudima na svijetu”, “lažnim i propadajućim medijima” poput New York Timesa i CNN-a ili “dovođenju u pitanje njihove licence” prikladniji su za autoritarne države poput Rusije, Turske i Irana nego za najstariju liberalnu demokraciju. Sličnost Trumpove retorike i one Vladimira Putina također je indikativna. 

 

Ali fundamentalna razlika između CNN-a, BBC-ja, New York Timesa ili Guardiana s jedne strane i notornih Russia Today, Sputnika ili Press TV nije u tome što su prvi apsolutno nepristrani, lišeni ideologije i uvijek točni, a drugi apsolutno dezinformirajući; naravno da i prvi mogu iznijeti pogrešne informacije, a potonji točne. Razlika je u tome što prvi kao svoju misiju vide što je moguće točnije i objektivnije izvještavanje, po načelu koje je 1921. iznio tadašnji urednik Guardiana, C.P. Scott: “Komentar je slobodan, ali činjenice su svete”. Kada ovi mediji iznesu informacije koje se ispostave netočnima, oni će to u pravilu priznati i ispraviti. 

 

 

S druge strane, ruski mediji i brojni desničarski ili ljevičarski alternativni portali na Zapadu za svoju misiju imaju propagiranje određenog narativa pri kojem činjenice koriste ako ga potkrepljuju, a zanemaruju, iskrivljuju ili aktivno poriču ako mu proturječi. U prvom slučaju nijedan dokaz nije dovoljno dobar, a u potonjem je svaki, pa i najpristraniji izvor prihvatljiv. Kada direktor RT-a Aleksandar Nikolov kaže kako "ne postoji objektivno izvještavanje", poruka je jasna: mi smo možda propaganda pod paravanom novinarstva, ali ni ostali nisu ništa bolji.

 

No uza sve opravdane kritike korporativnih ili državnih medija na Zapadu koje iznose kritičari poput Noama Chomskog, oni ipak ne prežu od kritike vlastitih vlada i nositelja moći - za razliku od medija poput RT-a koji su itekako kritični prema zapadnim vlastima, ali potpuno apologetski nastrojeni prema svojima. Dovoljno je usporediti učestalost kritika dominantnih američkih, britanskih i ruskih medija na politiku vlastitih zemalja da bi se uvjerili u razliku u ovim dijametralno suprotnim vizijama novinarstva. 

 

Nasuprot uglavnom fiktivnoj opasnosti od kritičnog medijskog izvještavanja i fantomske “duboke države”, odnosno ustavnih ograničenja i neovisnosti institucija koja muči Trumpa, opasnost od destabilizacije demokratskih društava lažnim vijestima, paranoičnim alternativnim medijima i propagandno-dezinformacijskim kampanjama, prvenstveno od strane Moskve, vrlo je stvarna. “Hibridni rat” je termin koji je u Hrvatskoj postao predmet opravdanog ismijavanja zbog njegove zlouporabe od strane vlade Andreja Plenkovića, ali rusko uplitanje u američke, kao i neke europske izbore, opsežno je evidentirano i od strane medija i od strane obavještajnih službi i parlamentarnih povjerenstava, a poriču ga samo Trumpovi i Putinovi saveznici i pristaše. 

 

 

Američki Kongres u studenom je objavio oko 3 tisuće Facebook oglasa koje su ruski agenti dizajnirali i platili, s ciljem lobiranja za Trumpa, ocrnjivanja njegove suparnice Hillary Clinton ili opće polarizacije američkih glasača. “Farma trolova” iz Sankt Peterburga po imenu Agencija za istraživanje interneta raspačavala je atraktivne memove i senzacionalne lažne vijesti. Kako je u internom istraživanju utvrdio sam Facebook, pri tom su se koristili mrežom lažnih korisničkih računa ili botova koji automatski lajkaju, komentiraju, šeraju ili ritvitaju željeni sadržaj kako bi povećali njegov doseg i učinili ga “viralnim”. Osim plaćenih oglasa, naravno, ruski operativci na isti su način širili i mnogo brojnije besplatne objave, a rezultat je bio doseg od čak 126 milijuna Amerikanaca - za cijenu od par tisuća dolara.

 

To, dakako, nije jedina uspješna dezinformacijska kampanja iz Kremlja - RT i drugi Putinu i Asadu skloni mediji i "nezavisni novinari" bili su vrlo učinkoviti u negiranju ratnih zločina sirijskog režima i demoniziranje cjelokupne opozicije kao zapadno financiranih terorista, opravdavajući tako rusku vojnu intervenciju. Sličan scenarij odigrao se i u Ukrajini, sa smiješno iskrivljenim narativom o Euromajdan revoluciji protiv proruskog predsjednika Janukoviča kao nacističkom puču u režiji EU-a i SAD-a koji bi bez ruske intervencije (koja se u isto vrijeme poriče) završio novom Srebrenicom. Još jednom, konzistencija i uvjerljivost je manje bitna, ključno je posijati sumnju. Zbunjena i dezorijentirana javnost automatski je i pasivnija i sklonija vladavini "čvrstom rukom", pa stoga ni ne čudi da je ovo postčinjenično doba popraćeno uzletom populističkih i autoritarnih državnika novog kova.

 

Nakon što su njihov presudan utjecaj na formiranje javnog mnijenja, često uz veći doseg i utjecaj od tradicionalnih medija, postali očiti, internetski giganti poput Facebooka, Twittera i Googlea konačno su prihvatili vlastitu odgovornost za poplavu lažnih vijesti, maltretiranja i govora mržnje na njihovim platformama i počeli poduzimati mjere kojima bi se taj alarmantni trend obuzdao.  Nedugo nakon izbora, osnivač Facebooka, Mark Zuckerberg objavio je svoj plan za zaustavljanje dezinformacija pomoću učinkovitije detekcije, prijavljivanja i etiketiranja lažnih vijesti, verifikacije vijesti od treće strane te 'fact-checkinga' (provjere činjenica) pomoću vanjskih suradnika. Taj je plan i realiziran pred izbore u Njemačkoj i Francuskoj.

 

Šef Applea, Tim Cook, ocijenio je da lažne vijesti “ubijaju umove ljudi” i također priznao potrebu da tvrtke poput njegove razviju alate kojima bi ih suzbile. No osim umova ljudi, ovakve senzacionalističke dezinformacije, koje podilaze našim predrasudama i suspendiraju kritički pristup nudeći nam onaj zavodljivi dojam koji se može sažeti u riječima “znao sam”, uništavaju i povjerenje u institucije, u medije kao u vitalni korektiv vlasti, u zajednički sustav vrijednosti, prava i normi, kao i u samu objektivnu istinu koju možemo spoznati. A u nedostatku takve spoznaje koju možemo doseći, istina postaje samo ono što kaže vladajuća partija - ili što se reproducira u našem političkom balonu, gdje smo svi “mi” 'a priori' u pravu, a svi “oni” u krivu. I ne samo u krivu, već i nepošteni, zlonamjerni, nelojalni i opasni. Jasno je da takav mentalitet potkopava temelje demokracije i racionalnog javnog diskursa na kojem ona počiva, što je ostvarenje sna za populiste i autokrate poput Putina, Orbana, Erdogana, Asada, Hameneija, Madura, Xija ili Kima. Utješno je, ipak, da su lažne vijesti opasne samo u mjeri u kojoj im vjerujemo.