MNOGI su koalicijski predstavnici u Sanaderovu vladu ušli nezadovoljni, a najzadovoljniji je onaj koji u nju nije ušao. Mnoge partnere Sanader je uspio prevariti, samo jednog nije - Milorada Pupovca.

Zbog čega je potpredsjednik, a zapravo siva eminencija SDSS-a, zadovoljan? Zato što je dobio ono što je tražio - proračunski novac i politički utjecaj. Kako je prevario Sanadera? Tako što je najprije sve dogovorio, a onda mu za potpredsjednika u zadnji čas podmetnuo Slobodana Uzelca, ubivši jedinim udarcem tri muhe: ostao je izvan Vlade koju sada može bez problema kritizirati, ostao je čist pred svojim biračima koji su mahom navijali za SDP i omogućio je Sanaderu da prvi puta istinski koalira sa Srbima te, još bizarnije, s arhetipskim neprijateljima komunistima, s obzirom da je potpredsjednik Vlade postao posljednji sekretar Saveza komunista u Zagrebu.

Lukav i uporan, neumoran i neumoljiv

Pupovac je svoje planove i ovom prilikom, kao i tijekom cijele političke karijere, postigao u tišini. On je lukav i uporan, neumoran i neumoljiv. Dok je trajalo natezanje oko fotelja u novoj Vladi, on je tiho čekao da se prašina slegne i on dobije ono što je tražio. Maksimalistički je tražio dva ministarska mjesta, da bi se na kraju zadovoljio s foteljom potpredsjednika. I puno važnije, onime što je medijski manje atraktivno: financijskim garancijama za srpsku manjinu. U prošlom mandatu provedbu sporazuma s HDZ-om nadzirao je izvana. Sad je ušao u Vladu i svog pouzdanika postavio odmah do Sanadera.

U tišini je prošla još jedna vrlo važna stvar kojom se Sanader sigurno neće hvaliti pred hrvatskom javnošću, a još manje pred svojim biračima. Pupovac je, između ostalog, ishodio "konsolidaciju radnog staža ljudi koji su radili kao civilne osobe na područjima pod zaštitom UN-a od 1991. do 1995. godine". Onima koji su četiri godine mirovinsko i zdravstveno osiguranje uplaćivali u srpsku blagajnu, taj iznos vratit će se iz hrvatskog proračuna. Neki govore da se radi o 7,5 milijardi kuna, Pupovac tvrdi da je taj iznos mnogo manji, ali nije otkrio koliki. Ulazak u Vladu uvjetovao je i mogućnošću otkupa stanova za srpske povratnike, što je opet svota o kojoj se samo nagađa.

Niti Srbi znaju što traže, niti će hrvatska javnost doznati koliko sve to košta

Još veći misterij oko saveza HDZ-a i SDSS-a stvorio je ovih dana i sam Slobodan Uzelac. Novi potpredsjednik Vlade ne barata ni jednom konkretnom brojkom. Ili je ne želi otkriti. U intervjuu Večernjem listu, na pitanje je li točno da 100 tisuća Srba čeka povratak u Hrvatsku, Uzelac odgovara da "misli da je tako". Poziva se na Pupovca, govori da postoje razlike u brojkama raznih institucija, ali nije iznio ni jednu. Na pitanje koliko je zahtjeva za obnovu kuća još potrebno ispuniti, on odgovara da "u ovom trenutku ne raspolaže točnim brojem kuća", ali će "nastojati što prije ih dobiti". Kaže da je znatan broj kuća već obnovljen, ali opet ne kaže koliki broj i za koliko novca. Novinarka je upitala i koliko Srba polaže pravo na naknadu izgubljenog stanarskog prava, a Uzelac opet odgovorio: "U ovom trenutku ne raspolažem točnim brojem". Dakle, niti Srbi znaju što traže, niti će hrvatska javnost doznati koliko sve to košta. A koštat će sigurno.

Srbin po dužnosti, iako ne po osjećaju

Ako je Milanović politički "zelen" za Sanadera, onda su njih obojica "prezeleni" za Milorada Pupovca. Jedan od najiskusnijih političara na sceni je od samog početka višestranačja, da bi tek sada zapravo postigao vrhunac. Krajem osamdesetih odigrao je na "krivu kartu": iz SKH otišao je u Ujedinjenu jugoslavensku demokratsku inicijativu s fakultetskim kolegom Žarkom Puhovskim, da bi po izbijanju rata silom prilika postao ono što mu je zapravo bilo suđeno: Srbin po dužnosti, iako ne po osjećaju.

Uzbudljive su bile njegove političke mijene. Prvo je kao urbani i umjereni Srbin kritizirao SAO Krajinu, da bi se sve to "pokvario" izjavom o 11 tisuća "prekrštene srpske djece". Mediji su ga odmah proglasili četnikom, na ulici se skrivao iza sunčanih naočala, a Tuđmanov režim pokrenuo sudski progon. Iako je u Sabor ušao na listi Akcije socijaldemokrata Hrvatske, brzo je shvatio da njegova politička budućnost lijevo orijentiranog intelektualca leži u nacionalnom okrilju. Kao umjeren, razuman i civilizirani Srbin isticao se u zajapurenoj masi srpskih bukača s obje strane granice, što su registrirali međunarodni promatrači, ali i Franjo Tuđman.

On je u Pupovcu vidio novog Svetozara Pribičevića, srpskog lidera spremnog na razgovor, a ne na rat.  Za to se, pak, Pupovac morao "potući" s konkurencijom u vlastitom dvorištu, prije svega s Milanom Đukićem. Njihov obračun trajao je još od prve polovine devedesetih i prestao je tek Đukićevom smrću. Bila je to bitka za politički utjecaj, ali i bogati financijski kolač - u početku za strane donacije, a kasnije sve više za sredstva iz državnog proračuna. Novac se usmjeravao u kulturna društva, u medije, prosvjetu, izdavačku djelatnost, uglavnom u sve što se moglo prikazati kao djelatnost manjina.

Pupovac je za to sve platio (djelomičnim) gubitkom političkog obraza. Kad se 1997. godine izglasavao Tuđmanov paket ustavnih promjena, između ostalog kad se parlamentu dao stari NDH naziv Hrvatski državni sabor, zastupnici su sat vremena čekali jedan, presudan glas. Bio je to srpski glas Milorada Pupovca. On je u zadnji trenutak ušao u već uskuhalu Sabornicu i tiho izgovorio svoje "da" za ustavne promjene. Za to je nagrađen gromoglasnim pljeskom HDZ-ovih zastupnika i prezirom ondašnje opozicije. Pupovac je odmah žigosan kao Tuđmanov Srbin.

Račan mu nije želio dati ono što mu sada daje Sanader

Kasnije je tumačio razloge za takav ustupak HDZ-ovoj vlasti. Pravdao se da je u Ustav ubacio manjine, da je presjekao tragičnu liniju hrvatsko-srpskog sukoba priznajući Ustav te da je natjerao HDZ da Srbe prizna kao partnere. Kako tada, tako i sada. Jedino je sa svojim "prirodnim partnerima", HDZ-ovom opozicijom, Pupovac bio u konstantnom ratu.  Za vladavine SDP-a i njegovih koalicijskih partnera nije kao predstavnik srpske manjine dobio ono što je tražio - prije svega u financijskom smislu - i konstantno je napadao Račana. U četiri godine samo jednom se sastao s njim zato što mu Račan nije želio dati ono što mu sada daje Sanader.

Svoj trenutak dočekao je ponovnim dolaskom HDZ-a na vlast. Čuveni Sanaderov "Hristos se rodi" lansirao je Pupovca u političku orbitu i on je ponovno bio taj koji diktira igru. Sklopio je sporazum u kojem je HDZ garantirao svašta - a ispunio tek ponešto. Kad je trebao malo "pogurnuti" stvari, poslužio se prokušanom ucjenom: javnim istupom i napadom na HDZ koji se našao u nezavidnoj situaciji jer pred očima Europe nije smio odstupiti od propagiranih stavova.

Mjesto do Kosorice povjerio Uzelcu

Tako u zraku još uvijek  visi njegova prijetnja da će raskinuti sporazum s HDZ-om ako Jadranka Kosor ne istupi iz Vlade, jerse otkrilo da živi u "otetom" stanu Srbina koji je počinio samoubojstvo, a njegova djeca istjerana iz njega. Sanaderovu sljedbenicu prozvao je sramotom hrvatske Vlade, ali kad se iza zatvorenih vrata dogovorio sa Sanaderom, zaboravio je na svoje obećanje. A onda su došli izbori. Na biralištima su Srbi prisiljavani da glasuju za manjinsku listu, iako je većina htjela dovesti SDP na vlast. Umjesto toga, njihov izabrani predstavnik Milorad Pupovac koalirao je s HDZ-om. Doduše, nije sjeo odmah do Kosorice, to je povjerio Uzelcu, ali je podržao Vladu u kojoj ona opet ima veliki utjecaj.

Pokazao se kao lojalan partner. Neke Sanaderove poteze nazvao je "nespretnostima", a političko puštanje Branimira Glavaša iz pritvora slučajem za koji je "očito teško bilo pronaći najspretnije rješenje". Tako Pupovac, vjerojatno na užas svojih birača, koalira sa strankom koja čovjeka optuženog za ubojstva Srba pušta na slobodu usred suđenja. Principi su isti, samo je kontekst različit. 

Možda nije bio Tuđmanov Srbin, ali sada je definitivno postao Sanaderov

Na kraju, ostaje činjenica da je Pupovac za sebe i svoju političku karijeru - koja je unatoč dugovječnosti još uvijek u usponu - učinio najviše što je mogao. Pozicionirao se blizu vlasti koja mu je ideološki daleka, ali interesno bliska. Ostao je dovoljno blizu da se njome okoristi, a opet  dovoljno daleko da bude i dalje prihvatljiv svojim biračima i uvjerljiv kao predstavnik srpske manjine. I to jedini, isključivi, neprikosnoveni. Možda nije bio Tuđmanov Srbin, ali sada je definitivno postao Sanaderov.