GLEDAM/SLUŠAM/ČITAM vijesti o ljudima koji su izgubili život u mianmarskoj katastrofi i duboko u sebi znam da bih trebao biti tužan, ali nekako se ne mogu natjerati a da u isto vrijeme ne djelujem poput lažnjaka koji će zbog moguće osude okoline fingirati da mu je stalo.

Nemojte me pogrešno shvatiti, volio bih da dvadeset i dvije tisuće ljudi nije poginulo i da je svijet sunčano mjesto, ali tuga nije emocija koja me u ovom trenutku preplavljuje. Naravno, volio bih da se to nije dogodilo i u najboljem slučaju mogu reći: "Uh, zajebano je ovima u Mianmaru".

Ipak, čini mi se da bi bilo normalnije kada bih bio tužan zbog te goleme ljudske nesreće.

S druge strane, uvijek se rastužim kad na kraju neke drameštine glavnog junaka skonča neka neizlječiva boleština ili umre na rukama žene koja ga voli. Zapravo, čim se na ekranu pojavi Stela Ward, krene mi suza jer lagano naslućujem da će do kraja filma nekog skenjati opaka boljka. Stelu Ward spominjem iz čiste zajebancije jer je utjelovljenje svih onih glumačkih vještina koje razgaljuju sentimentalne gledatelje "nedjeljnih poslijepodnevnih filmova", ali zanimljivo je da će neki od nas (u ovom slučaju ja) intenzivnije doživjeti kraj neke drame nego, recimo, stvarnu katastrofu koja se odigrava na drugom kraju svijeta.

Možda smo otupjeli od silnog nasilja

Možda je problem taj što pripadam generaciji koju je odgojila televizija pa sve ono što pogledam na malom ekranu, a ne događa se u mom dvorištu, djeluje "relativno stravično" i realno poput bilo kojeg drugog filma. Možda smo otupjeli od silnog nasilja koje smo počeli upijati još u vrijeme kada je Michael Dudikoff bio donekle relevantan pa se danas mogu iznenaditi samo ako vijest glasi - "U raljama ubojite bijele psine koja je prošlog tjedna usmrtila stotinu i trideset kupača pronađen obezglavljeni nindža". Možda problem leži u beskrvnom načinu na koji se informacije prenose pa samim tim i mi postajemo odsutni, hladnokrvni i profesionalni konzumenti informativnog programa. Možda smo jednostavno preopterećeni vlastitim životima. A možda sam najobičniji smrad nesklon empatiji. Tko bi znao.

Kada Michael Bay snimi spektakl potaknut strahotama žrtava, plakat' ću k'o kišna godina

Znam samo da me ovog trenutka najviše užasava ono što tek dolazi. Glazbene zvijezde okupit će se i organizirati velik dobrotvorni koncert koji će vjerojatno predvoditi sv. Bono od Dublina u jednom od svojih dobrotvornih transeva. I nemam ništa protiv pomoći, ali smeta me kada svi ti silni dobrotvori uzimaju novac koji su gledatelji/slušatelji potrošili na karte i CD-ove, daju ga nekom drugom pa uokolo poziraju kao nesebična božanska bića. No, ja još uvijek ne tugujem zbog Mianmara.

Neka, sve će doći na svoje. Zabrinut ću se za njih kada vjetar jače zapuše u našim krajevima. Danas ne plačem, ali kada Michael Bay snimi spektakl potaknut strahotama žrtava, plakat' ću k'o kišna godina