Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL

OD PRIJE nekoliko dana, od kada su objavljeni slabi rezultati naših učenika na PISA-inim testovima, državni tajnik za obrazovanje Matko Glunčić ne prestaje izvaljivati sumnjive teze koje su u nedjelju kulminirale tumačenjem da loš plasman možemo zahvaliti djeci s posebnim potrebama, nacionalnim manjinama i prevarantskim postupcima u školama u drugim europskim državama.

„Te rezultate moramo uzeti s malom sumnjom... U nekim europskim zemljama kažu lošijim učenicima da na dan testiranja ne dođu na nastavu. Kod nas su u statistiku ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine“, rekao je na televiziji N1 Glunčić uvrijedivši tako u svega par rečenica i djecu s posebnim potrebama i njihove roditelje i pripadnike svih manjina, a ponajviše Rome (naime, bilo bi logično zaključiti da je na njih mislio kada je govorio o manjinama, jer tako su ga shvatili gotovo svi komentatori po medijima i društvenim stranicama). Štoviše, uvrijedio je i brojne europske države, njihovu djecu, nastavnike i dužnosnike insinuirajući da varaju na PISA-inim testovima.

No malo tko je u medijima tematizirao činjenicu da je i svaki drugi Glunčićev komentar na PISA-u posljednjih dana bio manji ili veći promašaj. I ne samo zadnjih par dana i ne samo na PISA-u. Naime, treba podsjetiti da je Glunčić bio jedan od najvećih kritičara kurikularne reforme te da ga je bivši ministar Predrag Šustar odabrao da na mjestu njezina svojevrsnog nadzornika i revizora zamijeni Borisa Jokića. No on se baš nije proslavio kvalitetom svojih opservacija na nju.

Krenimo redom. Jučerašnjim skandaloznim rasističkim ispadima Glunčića ovdje se nećemo baviti nadugačko i naširoko jer su to već učinili neki drugi, među ostalima i predstavnici manjina. Voditeljica PISA-inog testiranja već ih je demantirala za Index. Od preko 12 tisuća sudionika Indexove online ankete nekih 86 posto smatra da bi državni tajnik nakon ovih izjava trebao podnijeti ostavku. Mnogi od njih u svojim su ih komentarima prepoznali kao srodne nacističkoj ideologiji. Dakle, najbolja instanca za daljnje procesuiranje novonastale situacije trebalo bi biti resorno ministarstvo koje bi moralo odlučiti može li osoba sa skandaloznim stavovima sudjelovati u stvaranju boljeg školstva koje bi, kako se to radi u najrazvijenijim zemljama poput Finske, smanjivalo jaz među najboljima i najlošijima, ili među bogatima i siromašnima, umjesto da ga produbljuje. Eventualno, njegovim bi se izjavama možda mogli pozabaviti razni pravobranitelji ili sudovi.

Kako je uopće postao državni tajnik?

Dakle, ovdje ćemo iskoristiti prigodu pa se osvrnuti na nekoliko drugih, manje evidentnih Glunčićevih promašaja o kojima se nije puno govorilo, a koji pokazuju da je njegov izbor za državnog tajnika u važnom resoru kao i na čelu kurikularne reforme ideološki, a ne stručnošću motiviran potez.

Jedna od najvećih novijih besmislica koje je posljednjih dana izrekao Glunčić svakako je ona da uzrok lošim rezultatima PISA-e „očito nije kurikulum“. Nameće se pitanje, kakvu kurikularnu reformu možemo očekivati od čovjeka koji smatra da postojeći program po kojem djeca uče nije problematičan? Osim toga svatko tko zna nešto o fizici lako će uočiti da je postojeći program koji se može naći na stranicama Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja itekako problematičan. Napravljen je gotovo diletantski neozbiljno, a promovira upravo učenje na pamet bez natruha multidisciplinarnosti ili poticanja praktične primjene znanja (pogledajte i sami ovdje). No zato već na svojoj petoj stranici promovira komplementarnost religije i fizike.

Druga nebuloza je da bi problem mogao biti u manjku sati prirodoslovlja. Naime, naši učenici nisu loši samo u prirodoslovlju, već i u matematici i čitalačkoj pismenosti, a neka ranija istraživanja pokazala su da slično vrijedi i za financijsku pismenost. Dakle, ako su naši učenici uglavnom loši u svemu, logično je zaključiti da bi im trebalo povećati sve satnice. A što pokazuju službene statistike organizacije Eurydice? Da Hrvatska već ima jednu od najdužih satnica u EU te da je u njoj udio prirodoslovnih predmeta i matematike viši od prosjeka, primjerice viši nego u razvijenoj Njemačkoj ili Finskoj (pogledajte grafikon dolje). Kako je moguće da revizor kurikularne reforme i državni tajnik u MZOS-u to ne zna?

Treća nebuloza jest to da su za loše ishode učenika odgovorni nastavnici. Naime, te iste nastavnike stvorio je upravo sustav s istim onim programom koji po Glunčiću nije problematičan. Štoviše, on je jedan od tih koji poučavaju te nastavnike koji djecu uče fizici. Pritom državni tajnik propušta primijetiti da ti nastavnici nisu ni plaćeni ni poštovani niti na druge načine motivirani kako je to slučaj u zemljama koje su uspješnije od Hrvatske. Primjerice, u Finskoj samo ponajbolji studenti postaju nastavnici, oni su dobro plaćeni (pogledajte grafikon dolje), a njihova profesija ima i izuzetan društveni ugled. On također propušta primijetiti da postojeći program, koji je po njemu dobar, tim nastavnicima daje vrlo male slobode u formiranju i prilagođavanju nastavnog plana učenicima te da ne predviđa neka sustavna usavršavanja nastavnika, što se također trebalo mijenjati reformom u čijoj je opstrukciji sudjelovao.

Neznanstvene metode znanstvenika

Kada već nabrajamo Glunčićeve promašaje, ne bi bilo dobro iz vida ispustiti ni njegove ključne kritike na račun kurikularne reforme. Reformi se moglo štošta zamjeriti, no interesantna je činjenica da je Glunčić u njoj sam osobno sudjelovao. Dakle, imao je priliku zajedno s kolegama i kolegicama napraviti bolji kurikulum, barem za fiziku. Umjesto toga on je po isteku rokova odabrao iskazati svoje izdvojeno kritičko mišljenje, a cijeli slučaj kurikuluma fizike postao je najveći debakl u reformi.

Ovdje nećemo ulaziti u sve njegove teze, no barem dvije od nekoliko ključnih mogu se blago rečeno smatrati spornima.

Primjerice, Glunčić je na svojem izlaganju na PMF-u (video dolje) ustvrdio da je previše rano da se učenicima u trećim i četvrtim razredima općih gimnazija omogući biranje modula kojim bi odabrali da imaju povišeni broj sati fizike, ako ih to zanima, ili pak smanjeni, ako im ona nije važna za nastavak školovanja. Argument za takvu tvrdnju bila mu je teza da će učenici radije birati manje zahtjevne predmete, a ne fiziku. Također je objasnio kako je među svojim studentima proveo malo istraživanje koje je pokazalo da su se oni za fiziku u velikoj većini odlučili tek na trećoj ili četvrtoj godini.

U ovoj prezentaciji krije se više ozbiljnih pogrešaka koje se ne bi smjele događati znanstveniku, a osobito ne nositelju kurikularne reforme. Prva se sastoji u tome da je Glunčić svoje zaključke temeljio na studiji koja se zbog svojih razmjera tako uopće ne bi smjela zvati, što bi on kao znanstvenik trebao dobro znati. Također, ona nije imala nikakve mjerljive varijable koje bi ukazivale na različite ovisne ishode. Primjerice, njegov uzorak nije uključivao jednu skupinu učenika koji su u trećem razredu dobili izborne predmete i drugu koji nisu. Tako nije mogao provjeriti bi li učenici ranije počeli razmišljati o svojim izborima da je postojala takva mogućnost ili čak jak poticaj za to. Osim toga mnogi se učenici već mnogo ranije odlučuju u svojem odabiru obrazovnog programa pa neki već nakon osnovne škole idu u klasične gimnazije, drugi u opće, treći u prirodoslovne, a više od pola ih ide u strukovne škole, a ne u gimnazije. Konačno novija hrvatska iskustva pobijaju Glunčića. Naime, statistike pokazuju da je jedan od najčešćih izbornih predmeta za koje se učenici odlučuju na maturi upravo fizika. Zašto? Zato što se boduje pri upisu na brojne fakultete od medicine, preko elektrotehnike do čak filozofskog. Dakle, na njihov odabir ne utječu nikakvi moduli izbornosti već jednostavno pragmatično razmišljanje.

U ovom kontekstu logično je postaviti pitanje po kojoj je to liniji i kriterijima Glunčić kao sudionik kurikularne reforme i istovremeno njezin gorljivi kritičar konačno postao suvoditelj povjerenstva za njezinu 'inventuru'. Naime, stječe se dojam da on o školstvu, pa čak i o reformi u kojoj je sudjelovao zna neočekivano malo. U Radnoj skupini koja se bavila prirodoslovljem stoga se proširila teza da je on u njihovim redovima zapravo bio 'kukavičje jaje'.

Svjetonazor ili znanost?

Gostovao kod Bujanca

Također je zanimljivo da je Glunčićev mentor i bliski suradnik u više od 10 znanstvenih radova bio glavom i bradom Vladimir Paar, HDZ-ov akademik, jedan od najvećih kritičara kurikularne reforme, Jokića i njegove skupine čak i u vremenima prije nego što je ona počela sa svojim radom.

Zanimljivo je i da su se na Paarove i Glunčićeve kritike ponajviše pozivale vjerske udruge i stranice poput Grozda ili portala Vjera i djela te desni radikali poput Velimira Bujanca u čijoj su TV emisiji Paar i Glunčić zajedno kritizirali reformu. Štoviše, isti taj Paar u svojim kritikama kurikuluma nije se bavio samo fizikom, već je u suradnji s katoličkim teologom Marijom Petrom Radeljom, medicinarom Matkom Marušićem i nekim drugim svjetonazorskim istomišljenicima preispitivao i etičku čistoću ponuđenog odabira lektire. Tako je primjerice, novinarima slao kružna elektronička pisma s upozorenjem da Jokićev kurikulum promiče pedofiliju.

Ovakvih i sličnih primjera ima još dosta. Mogli bismo ih i dalje nizati. No recimo još samo za kraj da je Miroslav Dorešić, bivši HDZ-ov doministar prosvjete i sporta, koji je 2009. bio osuđen na godinu dana zatvora zbog prijetnji novinarki i urednici HTV-a, u studenom napisao da si ministar Šustar ne bi trebao umišljati da je on zaustavio kurikularnu reformu, jer su za to zapravo zaslužni Paar, Glunčić i "njegova malenkost". Isti taj Dorešić u zajedničkom je pismu predsjednici, koje je 2015. supotpisao s Paarom, napao Jokića i njegov tim kao SDP-ov kadar, a također mu nije mogao oprostiti činjenicu da je u doktorskom radu tematizirao „tobožnju suprotnost znanosti i vjere“.

Koje su dakle stručne kvalifikacije Glunčića za vođenje kurikularne reforme? To što je došao iz STEM područja, njegov kršćanski svjetonazor, stavovi izneseni na N1 ili...?