Foto: Neja Markičević / Cropix

NIJE lako biti Milorad Pupovac. Doista nije. I to već godinama.

Nije lako od Jugoslavena doći do Srbina, od ljevičara do partnera desnice, a od titule "četnika" dogurati do Tuđmanove i Sanaderove uzdanice.

Nije lako u Nedjeljom u dva govoriti o tome kako ga je Franjo Tuđman ispitivao je li u Hrvatskoj ostalo više od tri posto Srba, kad se zna da je upravo on tom istom Tuđmanu donio presudan glas za promjenu Ustava. Bilo je to 1997., dvije godine nakon što su mu u Oluji spaljene očeva i bratova kuća.

Nije lako sudjelovanjem u vladajućoj koaliciji boriti se za interese srpske manjine, a pritom ostati imun na ugrožavanje interesa države i društva.

Rat sa SDP-om, koalicija s HDZ-om

Nije lako ni konstantno voditi rat sa SDP-om - prvo Račanovim, sada s Milanovićevim - a koalirati sa strankom čija su dva predsjednika osuđena ili optužena za udruživanje u zločinačku organizaciju: za ratne zločine ili za korupciju.

Nije Pupovcu lako ni uz prešutni blagoslov HDZ-a podvaliti u Saboru novi teritorijalni preustroj Hrvatske koji su u zadnji trenutak srušili zastupnici SDP-a i HNS-a.

Nije lako ni ostaviti Srbe kao jedine manjine bez dvostrukog prava glasa, samo da bi njegov SDSS, uz prešutni blagoslov HDZ-a, dobio sva tri srpska mandata u parlamentu.

Osim toga, nije lako ni kad mu se glavni koalicijski partner nađe u zatvoru, a koalicijska partnerica u stanu iz kojeg su istjerani upravo Srbi.

Hrvatska vraća dug iz Oluje

Kao što nije lako ni komentirati hašku presudu generalima iz Oluje. Ne samo zato što je to inače preteško pitanje za bilo kojeg hrvatskog Srbina, nego zato što je upravo zbog tih zločina srpska zajednica uspjela izboriti pristup državnoj kasi, a Milorad Pupovac zaradio dolazak na vlast.

Nije, dakle, lako u ovoj Hrvatskoj biti Milorad Pupovac. Stoga je očekivan onaj njegov patnički izraz lica kojim je u Nedjeljom u dva krčio put kroz samoubilačke Scile i Haribde srpsko-hrvatskih odnosa.

Treba izdržati sve to, sve ove kontradikcije između visokih civilizacijskih načela i prizemnih političkih interesa. Od te vožnje na toboganu svakome bi se okretao želudac.

Nije lako ne složiti se s Pupovcem

Zbog svega toga, nije lako ne složiti se s Pupovcem. Baš kao što nije lako složiti se s njim. Njegova pozicija je paradoksalna: kao predstavnik Srba u ovome trenutku koalira sa strankom odlučnom da se na valu povampirenog nacionalizma održi na vlasti.

Za nekog predstavnika manjina takva uloga bila bi logična, ali Pupovac je uvijek ostavljao dojam da je on nešto više od toga. Da je ipak građanski političar zarobljen na privremenom radu među manjinama. Gdje zarađuje, i to dobro, ali baš ne uživa.

Manjinski političar?

I treba priznati da je kao manjinski političar postigao važne ciljeve. Zahvaljujući Sanaderu omogućio je povratak srpskim izbjeglicama, izdvojio milijarde za obnovu kuća, zatomio antisrpski sentiment u hrvatskom društvu. A svoju stranku i svoje prijatelje uvalio u vlast i razmjestio po ministarstvima.

Ili građanski političar?

No, kao građanski političar Pupovac se previše se izlaže kritikama zbog nedosljednosti.

Nazivao je Jadranku Kosor "sramotom", a onda ostao u njezinoj Vladi. Govorio je o poštenju i europejstvu, a onda godinama držao leđa Sanaderu. Govori da Srbi većinom glasaju za SDP, a onda upravo on kao njihov predstavnik uporno ratuje s tom strankom. Ako ništa drugo - ali zato ono najgore - Pupovac će ostati upamćen kao Tuđmanov i Sanaderov "razumni Srbin".

Oni koji tako često govore o pravdi, ne tako često smjeli završiti na krivoj strani, baš kao što se oni koji izdaju principe ne bi trebali tako često na njih  pozivati. Osim ako se ne zovu Milorad Pupovac.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje