"PROBLEM je u tome što mi nismo priznali krizno stanje i živjeli smo pogrešnim načinom života. Sanader nije htio reći da smo mi u govnima, pa je na finiji način rekao da smo u banani", kaže Slavko Kulić s Ekonomskog instituta, pomalo pesimističan prema susretu sa stvarnošću koji očekuje Hrvatsku: naplate hipoteka, dizanje kredita kako bi se sačuvala likvidnost države i društva, ali po lihvarskim kamatama, prema nekim procjenama, gubitak nekoliko desetaka tisuća radnih mjesta, potreba za radikalnom promjenom monetarne politike.

S Kulićem i Ljubom Jurčićem, SDP-ovim ekonomskim strategom kojeg je premijer pozvao u pomoć, razgovarali smo o najgorim mogućim scenarijima, o tome što je  po riječima Oliviera Blancharda, glavnog ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda "ono najgore" što nas tek čeka, gdje smo pogriješili i kako da se izvučemo iz "dreka" u kojemu će se Hrvatska zaplivati s ostatkom svijeta.

"Naša vlastita kriza je stagnacija i ona bi prešla u krizu i da nema ove svjetske krize. Kako bi se očuvala država, ono što nismo napravili u tranziciji - restrukturirali proizvodnju, uvozili smo, a sve manje proizvodili - morat ćemo sad napraviti uz puno teže uvjete: nedostatak kapitala, velike kamate i smanjenje svjetske potražnje. A to moramo napraviti jer nam dugovi dolaze na naplatu",  kaže Jurčić.

Kulić domeće da će nas uz to strane banke, pošto svojih nemamo, zloupotrijebiti i izreketariti jer smo pogrešno postavili život: živjeli smo na dug, sami smo sebe onesposobili za stvaranje, pa nemamo novce za plaćanje tih dugova i postavili smo se tako da nema preispitivanja nezakonite pretvorbe i privatizacije.

"To su htjeli prikriti i sad im je dobro došlo da je netko drugi kriv, a ne oni te sada žele ostaviti dojam da se bave posljedicama", komentira Kulić Sanaderovu da smo "u banani". Istovremeno, kaže profesor, stranim bankama u Hrvatskoj je ovog časa - "k'o bog!", jer one hrvatskoj državi i društvu sada već posuđuju isti novac koji su hrvatske banke morale izdvojiti za obvezne rezerve, i to po "noćnim  kamatama" i to samo kako bi prevladali nelikvidnost.

Što nam se to događa i koliko su nerealni strahovi od najgorega - oružanih sukoba i socijalnih nemira?

"U Americi će srednja klasa postati bivša srednja klasa, u Kini će milijuni izgubiti posao, u Europi će mnogi izgubiti standard. Ponašanje ljudi koji su imali, a sad nemaju, bit će teško kontrolirati", kaže Jurčić. Smatra da će pod socijalnim pritiscima biti teško provoditi reforme koje su potrebne da izvuku svijet iz krize, a isplivat će ponovno i grijesi devedesetih.

"Socijalne razlike i kriva raspodjela nacionalnog bogatstva će svakako jače isplivati i to će Vlada morati napraviti kroz kompenzacijske fondove stanovništvu. Frustracije većine ljudi koji su u zadnjih deset godina koliko-toliko bolje živjeli će se puno teže suzdržavati u svojoj reakciji na nepoštenje u privatizaciji", upozorava Jurčić. 

"Nije irealno očekivati oružani sukob, jer ono što je nasilno uzeto čeka nasilnu preraspodjelu. Radi se o onome za što je bilo rečeno da nema preispitivanja - nezakonitoj pretvorbi i privatizaciji", smatra Kulić. Dolazi nam rekonstrukcija silnom prilika i pod puno težim uvjetima, dodaje Jurčić.

"Dok je kapital bio jeftin i potražnja velika nitko nije bio voljan raditi, nego uzmi kredit, podijeli i živi", kaže on. "Poduzetnici se preinvestiraju i onda bankrotiraju, Smatram da će za deset godina nestati bar pedeset posto ovih poduzeća i da će se otvoriti nova. Uvoznici, monopolisti, ekstraprofitaši će propasti. Morat ćemo radikalno mijenjati monetarnu politiku jer se ovako može još maksimalno šest mjeseci", kaže Jurčić, no odbija se upuštati u dublju analizu radikalne promjene monetarne politike.

Koji je izlaz?

Moramo početi vraćati dugove i riješiti uzrok, riješiti ono što je državna revizija utvrdila kao nezakonito i nasilno oduzeto, kaže Kulić. Jurčić smatra da imamo velike mogućnosti, i da je kriza  idealno vrijeme za provedbu reformi, te da zato ona može biti dobra.

"Osnovni način da mi to riješimo je da uzmemo barem 10 ili 20 posto domaćeg tržišta koje smo prepustili uvoznicima. Da pomognemo domaćoj proizvodnji da postane efikasnija i da na domaćem tržištu uzme bar 20 posto, a to bi mogli 2010. ako 2009. koncipiramo takvu politiku", optimističan je Jurčić koji smatra da hrvatska proizvodnja nije niti toliko zaostala niti skupa kao što se tvrdi.

"Otvorena rasprava o uzrocima i razvoju može dovesti do pametne politike i mi možemo izaći neokrznuti, ako se okrenemo i pogledamo kako zaštiti drvnu, tekstilnu, metalnu industriju, možemo ih učiniti efikasnim. Mi od 30 milijardi uvoza možemo nominalno proizvoditi 15, ali zasad moramo napraviti plan kako da uzmemo 20 posto, a to je tri milijarde - skoro 10 posto BDP-a. A onda se proširiti na Bosnu i Srbiju, i tako dalje. Ni ne treba nam Australija i SAD! Mi smo mala država i možemo se složit za čas, ali ako to ne napravimo možemo ostati u krizi konstantno", zaključuje Jurčić. Kako bi nas stanje uma moglo izvući iz krize i ojačati, vidi se na primjeru kako nas je stanje uma uništilo:

"Umjesto očekivane kapitalizacije zatečenog kapitala u Hrvatskoj moramo osvijestiti proces refeudalizacije. Samoupravni socijalizam nam je bio nemoguć, a kapitalizam nam nije izvjestan na ovaj način. Izvjestan nam je feudalizam - par ljudi je pokupilo sve, a ostali su kmetovi. I to u bijelom mantilu ne u plavom! Koncentrirana moć, kognitivni kapitalizam, koristi naš um za preraspodjelu ovoga što je preostalo za ubogu nadnicu. Klasični kapitalizam je koristio mišiće, a kognitivni mozak. Nismo pripremali mišiće u klasičnom kapitalizmu, a sad nismo pripremali um - prije smo imali reumatske bolesti, a sad imamo neurološke", kaže Kulić. Krajnje je vrijeme da se prestane s tim.

A.Benačić
Foto: Vlada.hr, e-student.hr