Foto: Index, FAH

PET dugih godina pobunjeni Sirijci - civili, aktivisti, borci, opozicijski političari - uzalud mole pomoć međunarodne zajednice. Uzalud traže prekidanje opsada pod kojima režim drži više od milijun ljudi, polako ih izgladnjujući do smrti. Uzalud traže humanitarne koridore i dopremanje pomoći. Uzalud traže no-fly zonu koja bi prizemljila ili uništila režimske avione i helikoptere i zaustavila njihovo bjesomučno bombardiranje civila. Svaku takvu rezoluciju u Vijeću sigurnosti UN-a Rusija je blokirala. Na kraju je i onima koji su odavno proglasili režim Bašara Asada nelegitimnim postalo lakše praviti se da Sirijci ne postoje. Onda je i to postalo nemoguće, kad je izbjeglički val koji je rat proizveo došao pred naša vrata.

Začudo, oštre osude američkog državnog tajnika Johna Kerrya i mirovni pregovori pod vodstvom UN-ovog veleposlanika Staffana de Misture nisu zaustavile rat. Svako primirje na koje je pristao, tiranin Asad je skoro istog časa prekršio. Kad je režim okružio glavno pobunjeničko uporište, istočni dio najvećeg sirijskog grada Alepa, svijet se praktički pomirio s njegovim padom koji bi zasigurno nadmašio užase Sarajeva i Srebrenice - ako već nije. Ali Sirijci se nisu pomirili.

Tiranin koji je pretvorio zemlju u ratni pakao

Stanovnici slobodnog Alepa, najvećeg i najstarijeg sirijskog grada (u ovo dijelu grada i dalje živi oko 300 tisuća ljudi), odbili su čekati da umru od gladi ili da ih "oslobodioci" zatrpaju pod ruševinama. Odbili su i njihove "humanitarne koridore" po kojima pljušte barel-bombe i snajperski meci. Kad su izgubili svaku nadu da će ih netko izvana spasiti, improvizirali su vlastitu, do-it- yourself no-fly zonu - paleći gume diljem grada. Dimna zavjesa dala im je kakvu-takvu zaštitu od režimske i ruske avijacije i šansu pobunjenicima za jedan posljednji, očajnički proboj. I nasuprot svim izgledima, unatoč ogromnom nesrazmjeru u ljudstvu i naoružanju, uspjeli su probiti opsadu i povezati se sa svojim suborcima iz zaleđa grada. Što god mislili o pobunjenicima, njihova je pobjeda u vojnom smislu bila ništa manje nego herojska. Asad i njegovi mentori i saveznici Putin, ajatolah Hamenei i vođa Hezbolaha Hasan Nasralah podcijenili su njihov moral i borbenost. Već pet godina ih ne uspijevaju slomiti, unatoč svemu što su sručili na njih i civile na oslobođenom teritoriju: kazetne bombe, termitne bombe, bojne otrove – one iste kojih su se navodno riješili.

Ali čije su to snage zapravo? Tzv. Sirijska arapska vojska (SAA) u potpunom je rasulu. Ogromni gubici, masovna dezerterstva i bijeg potencijalnih novaka iz zemlje ostavili su je bez ljudstva. Umjesto njih, za Asada se bore šijitske paravojne jedinice - sirijske, iračke, libanonske, afganistanske, a sve pod vodstvom Iranske revolucionarne garde i uz rusku zračnu podršku. Svoj režimskoj propagandi unatoč, starnje na terenu sve govori - Sirijci se ne žele boriti za Asada. Ne žele biti krvnici ni topovsko meso za tiranina koji im je pretvorio zemlju u ratni pakao.

Za razliku od ove međunarodne fašističke koalicije, pobunjenici su, ne računajući ISIS, u pravilu lokalni stanovnici - čak i pripadnici zloglasne al-Nusre, koja je sad oportunistički promijenila ime i odvojila se (formalno) od al-Kaide. Da, većina današnjih postrojbi je islamistička, ali ne zato što su svi protivnici Asada fanatici i "glavosječe". Umjerene frakcije poput Slobodne vojske Sirije (FSA), koja je predvodila opoziciju na početku rata, desetkovane su u borbi na dvije fronte, protiv režima s jedne i Islamske države s druge strane. Pomoć Amerike i njenih saveznika u naoružanju i financijama bila im je jedva dovoljna da prežive, ne i da ostvare prevagu na terenu. Kako kaže sirijski aktivist Rami Džarah: "To je razlog zašto FSA nije bila uspješna. Zemlje koju su im obećale oružje nisu ga isporučile. Potpuno su preuveličale svoju podršku."

Obama je mogao srušiti Asada, ali je radije pustio Siriju da gori

Savez s bolje naoružanom al-Nusrom, Ahrar al-Šamom i drugim džihadistima za njih je bilo pitanje preživljavanja. Velik broj boraca FSA, demoraliziran i nadjačan na bojištu, položio je oružje i izbjegao iz zemlje. Neki su se pridružili ekstremističkim frakcijama koje su im, zahvaljujući svojim turskim i arapskim sponzorima, mogle ponuditi redovitu plaću dovoljnu da uzdržavaju obitelji. Možemo ih osuđivati zbog toga, ali pitanje je kako bi postupili na njihovom mjestu.

Na početku bitke za Alep, svijet je opravdano zgrozila snimka smaknuća zarobljenog dječaka koju su izvršili pripadnici pobunjeničke postrojbe Nour al-din al-Zenki. Imamo razloga biti skeptični i na obećanje vodstva postrojbe da će kazniti počinioce. Još gore, ova je postrojba jedna od onih koje su dobile američko naoružanje. No ta je pomoć prekinuta je još prošle godine, nakon prvih vijesti o njihovim ratnim zločinima. Oni koji tvrde da SAD iz svojih interesa namjerno naoružavaju ekstremiste u Siriji, moraju objasniti – zbog čega se onda zamaraju s provjerom i selekcijom boraca s kojima surađuju?

Zašto jednostavno ne šalju oružje svakom tko se bori protiv Asada, kao to rade Turska, Saudijska Arabija i Katar? Zbog čega su opskrba i financiranje umjerenih pobunjenika tako slabi i neredoviti da ovi gube rat koji su već zamalo dobili? Zbog čega Pentagon kao uvjet za njihovu obuku i podršku inzistira da se bore protiv ISIS-a, ne protiv režima? Zbog čega odbijaju dati zračnu podršku FSA, a istu pružaju pretežno kurdskim Sirijskim demokratskim snagama (SDF) - istima onima koji sada ratuju i protiv pobunjenika, u de facto savezu s režimom? Sve ove činjenice direktno pobijaju teoriju o američkom rušenju Asada. Obama je mogao srušiti Asada, ali je radije pustio Siriju da gori. I još ima obraza žaliti se da je zbog Sirije dobio sijede! No krajnje je licemjerno govoriti o barbarizmu a zaboraviti na ona režimska, daleko brojnija zvjerstva.

Zvao se Hamza al-Kateb. Imao je 13 godina.

Prije pet godina, smrt jednog drugog dječaka postala je simbol revolucije. Nakon što ga je režim uhitio na mirnom prosvjedu i mjesec dana držao u jednom od svojih brojni kampova za mučenje, ostavio je njegovo iznakaženo tijelo pred vratima roditeljske kuće. Zvao se Hamza al-Kateb. Imao je 13 godina. Jedan drugi sirijski heroj, kodnog imena Cezar, radio je kao vojni fotograf. Godinama je skupljao fotografije nasmrt mučenih i izgladnjelih tijela, koje je uz ogroman rizik uspio iznijeti iz zemlje. Te su fotografije dokaz za do 11 tisuća likvidacija političkih zatvorenika. A pravi je broj mnogo veći. Sirijska mreža za ljudska prava dokumentirala je 117 tisuća zatočenih, od kojih su mnogi doživjeli istu sudbinu.

Ali činjenice su za propagandu nebitne. Osovina Sirija-Iran- Rusija i njihovi kvaziljevičarski apologeti na Zapadu drže se svog narativa pod svaku cijenu. Amerika i njeni saveznici toliko su svemoćni da su nekako natjerali Sirijce na revoluciju. Natjerali su ih da se suprotstave režimskim tenkovima i odredima smrti. Natjerali su Asada da razori vlastitu zemlju, pobije stotine tisuća civila i potjera milijune u izbjeglištvo. Sirija je prije rata bila napredna i slobodna, iako je po izvještaju ugledne Freedom House 2011. bila među deset najneslobodnijih država svijeta, u društvu sa Saudijskom Arabijom i Sjevernom Korejom.

Amerika je "stvorila" al-Kaidu i ISIS, iako je upravo Asad masovno pustio džihadiste iz zatvora na početku rata, kako bi neutralizirao umjerenu oporbu. Asad je jedina brana protiv stranih (sunitskih) džihadista, iako upravo strani (šijitski) džihadisti popunjavaju redove "njegove" vojske. Amerika namjerno "štedi" ISIS kao neprijatelja svog neprijatelja - iako se Washington, po svemu sudeći, najviše boji pada režima prije nego ISIS bude uništen i baš zato odbija podržati antirežimsku opoziciju. Gotovo sve što "antiimperijalistički" komentatori tvrde o ovom ratu beznadno je pogrešno. Da se radi samo o povijesnoj, akademskoj debati, njihova zadrtost i neinformiranost bila bi smiješna. Ali kad takva komedija zabune čini svijet pasivnim pred genocidom, postaje tragična i sramotna.

Asad možda jest genocidni sadist, ali nije budala

Čim se Rusija direktno uključila u rat na strani režima, Putinovi su obožavatalji već likovali da su ISIS-u odbrojani dani. Skoro godinu dana kasnije, kalifat ne da nije uništen, već je pokazao da nijedna zemlja nije sigurna od njegovog terora. Jasno je da ni Rusija ni SAD ne mogu uništiti ISIS iz zraka, bez pouzdanih snaga na terenu. U Iraku su to iračka vojska, kurdske Pešmerge i šijitske milicije. Ali u Siriji to ne može biti režim. Naime, Putinu i Asadu ISIS nikad nije bio prioritet. Palmiru je možda oslobodio režim, ali pala je u ruke ISIS-a upravo zato što se režim za to vrijeme obračunavao s pobunjenicima na drugom kraju zemlje. Asad možda jest genocidni sadist, ali nije budala. Znao je da je ISIS adut koji mu osigurava status "manjeg zla" i podršku međunarodne zajednice - pod uvjetom da iskorijeni svaku prihvatljivu opoziciju. Zamalo je i uspio. U bitci za Alep, njegova sa svih strana skrpana vojska jednostavno se raspala. Vrijeme je da prihvati da ne može dobiti rat u kojem narod nije na njegovoj strani. Neće mu pomoći ni mobilizacija maloljetnika, zatvorenika i državnih službenika. Neće mu pomoći ni konstantno bombardiranje bolnica.

Najviše čemu se može nadati je dogovor o smjeni vlasti i "egzil" u Rusiji, u nekoj Putinovoj dači. Iako, ono što zaista zaslužuje je optuženička klupa u Haagu. Možda se i to čudo dogodi. Lekcija koju bi Amerika i Zapad, od Obame do njegovih lijevih kritačara, morali usvojiti je ta da su terorizam i tiranija na Bliskom istoku u simbiozi. Prvo je nemoguće suzbiti bez da se dokrajči drugo. Svi ti "sekularni" diktatori koji su navodno kontrolirali islamski fundamentalizam, sponzorirali su ga i poticali kad im je bio u interesu. Moamer Gadafi je to radio. Sadam Husein je to radio - prethodnica al-Kaide u Iraku uživala je njegovu zaštitu prije invazije na Irak. Asad je to radio - Sirija je bila logistička baza za džihadiste koji su se išli boriti protiv američkih okupacijskih snaga u Iraku.

Ideja da je Asad faktor stabilnosti u zemlji ili regiji kosi se s zdravim razumom. ISIS i al-Nusra neće nestati dok on ne padne režim. Nitko ne može biti zadovoljan što su al-Nusra i srodne frakcije postale sastavni dio antirežimske opozicije, i što su pomogli stanovnicima slobodnog Alepa više nego sve svjetske sile i međunarodne institucije. No takav ishod prije svega ide nobelovcu Obami na dušu. Njegova kukavička politika nemiješanja učinila je SAD marginalnim akterom i ostavila okrvavljenu Siriju kao rusko geopolitičko igralište i plodno tlo za islamističku radikalizaciju. Pa ipak, glavnina boraca u proboju Alepa, prema svjedočenju sirijskog novinara Hadija al Abdulaha, iz redova je FSA. Abdulah je izvještavao iz grada za vrijeme same bitke, iako je niti dva mjeseca ranije jedva preživio eksploziju koja ga je vezala za invalidska kolica.

Heroji Sirije

Neki će reći da je i on terorist - kao i suradnici Sirijske mreže za ljudska prava, koja izvještava o ratnim zločinima svih strana. Kao i članovi stotina lokalnih vijeća koja direktno demokratskim principom upravljaju oslobođenim teritorijem. Kao i spasioci, tzv. Bijeli šljemovi, koji svakodnevno izvlače unesrećene iz ruševina. Kao i liječnici koji isto tako riskiraju život u nemogućim uvjetima da bi spasili one koje mogu.

Sve ove heroje svijet ignorira i demonizira na vlastitu sramotu. Jednako bi strašno bilo da njihovu revoluciju ubije islamistička tiranija ili ona sekularna.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala