Screenshot: Youtube

GOTOVO 14 godina nakon podnošenja hrvatske tužbe protiv SR Jugoslavije za povredu međunarodne konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Haagu u ponedjeljak počinje glavna rasprava na kojoj će Hrvatska dobiti priliku iznijeti svoje dokaze u prilog genocidu koji je Srbija počinila tijekom Domovinskog rata.

Nakon završetka hrvatskog izlaganja, Srbija će iznijeti svoje argumente u prilog protutužbe koju je 11 godina kasnije podnijela protiv Hrvatske za genocid. Rasprava o hrvatskoj tužbi i srpskoj protutužbi pred ICJ-om trajat će od 3. ožujka do 1. travnja i bit će javna osim iskaza svjedoka čiji je sadržaj tajan do završetka rasprave.

Hrvatski ministar pravosuđa Orsat Miljenić uoči početka rasprave kazao je kako vjeruje u uspjeh hrvatske tužbe. "Očekujem da ćemo prikazati što se stvarno dogodilo, što je tko kome napravio i da ćemo u konačnici uspjeti", rekao je. Miljenić očekuje da će pravni zastupnici i svjedoci rasvijetliti dio hrvatske povijesti koji nije rasvijetljen u postupcima na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) te na domaćim sudovima. "Vukovar nije samo Ovčara, to je čitav niz mjesta gdje su se događali zločini, a imamo i Škabrnju. To se nažalost dogodilo, ljudi su stradali i jedna od satisfakcija jest da počinitelji odgovaraju i da se prikaže što se stvarno dogodilo", rekao je Miljenić.

I srpski tim, prema izjavama njihovih dužnosnika, također vjeruje da Srbija ima jake argumente pred ICJ-om.

Hrvatska tužba za genocid druga je u 70-godišnjoj povijesti Suda koja se bavi pitanjem genocida. Podnesena je nakon tužbe BiH koja je 1993. također tužila SR Jugoslaviju. U tom predmetu Sud je 2007. donio presudu i utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid, ali ne i da je službeni Beograd za njega odgovoran.

Hrvatska tužba protiv SRJ na 2.700 stranica razrađuje dokaze o genocidu

Hrvatska tužba protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) za povredu međunarodne konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, na ukupno 2.700 stranica pravno i činjenično dokazuje da je SRJ tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj prekršila konvenciju iz 1948.

Hrvatski predstavnici 1. ožujka 2001. predali su ICJ-u pravnu i činjeničnu razradu tužbe, a hrvatski zastupnik Ivan Šimonović prilikom predaje memorijala kazao je kako su hrvatski zahtjevi da se utvrdi da je u razdoblju od 1991. do 1995. u RH počinjen genocid te da su građani RH bili žrtve tog genocida.

Nadalje, RH traži od SRJ da kazni sve počinitelje genocida koji se nalaze pod njezinom jurisdikcijom, da se sazna istina o nestalim hrvatskim državljanima, kojih prema tadašnjim podacima bilo još 1419, da se vrate kulturna dobra oteta u tom razdoblju, te da se u najširem smislu nadoknadi šteta RH i pojedincima.

Sadržaj tužbe: Ubijene 10.572 osobe, zatočeno sedam tisuća

Prema hrvatskoj tužbi, tijekom četiri ratne godine počinjeno je djelo genocida etničkim čišćenjem hrvatskih stanovnika, odnosno raseljavanjem, ubojstvom 10.572 osobe, zlostavljanjem, bespravnim zatočenjima više od 7.000 osoba po logorima i uništavanjem njihove imovine.

Sadržaj tužbe, koja u proceduri Međunarodnog suda pravde nosi naziv "memorijal", povjerljiv je sve do početka usmene rasprave.

Memorijal se, prema podacima koje je vlada objavila prilikom njegove predaje 2001., sastoji od šest svezaka.

Volumen 1 sadrži glavni tekst Memorijala, dok volumeni 2-6 sadrže popratne materijale, koji donose iskaze svjedoka, zaplijenjenu dokumentaciju, zemljovide, organigrame i fotografije, te različite nacionalne ili međunarodne pravne i političke dokumente i izvješća.

Volumen 5 sadrži i dodatke koji obuhvaćaju kronologiju događaja, govor mržnje, svjedočanstva sudionika, analizu srpskih paravojnih postrojbi, popis logora te transkript teksta dokumentarnog filma koji je također dio Memorijala.

Volumen 6 sadrži popis nestalih i zatočenih.

Primjer genocida istočna Slavonija

Hrvatski stručnjaci u jednom svesku sabrali su dokaze o počinjenom genocidu na području istočne Slavonije, a u drugom na području zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like i Dalmacije.

Kao primjer genocida u tužbi je posebno obrađena istočna Slavonija, od Iloka kao klasičnog primjera etničkog čišćenja, preko Vukovara, Lovasa i Sarvaša. Istočna Slavonija čini središnji dio tužbe jer je u njoj bilo vrlo jasno djelovanje JNA, djelovanje s teritorija SRJ, te djelovanje paravojnih postrojbi. U Memorijalu su obrađeni i zločini u zapadnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici i Dalmaciji, kako bi se pokazalo da je svuda postojao isti obrazac zločina.

Hrvatski tim prikupio je više od 33.000 dokumenata, više od 2.000 iskaza svjedoka, obrađeno je oko 1.200 civilnih i vojnih članaka, pregledano 200 knjiga i 120 video i audio kaseta. U obradi su prikupljena i 10.572 podatka o identificiranim poginulim osobama, prikupljeni su i podaci o 1.419 nestalih osoba te podaci o 7.624 zatočene osobe.

Uz tadašnje hrvatske zastupnike Šimonovića i Ivu Josipovića na izradi memorijala radilo je devet mjeseci između 40 i 50 ljudi pravnika, povjesničara i drugih stručnjaka, institucija, studenata prava i nevladinih organizacija iz RH. Za specifične zadatke Hrvatska je angažirala i nekoliko svjetski priznatih pravnih stručnjaka.

Proračun za izradu memoranduma iznosio je 700 tisuća dolara, objavila je Račanova vlada, kao i informaciju da je rad hrvatskih zastupnika pro bono. Ukupni troškovi od 1999. do danas nisu poznati.

Povijest hrvatske tužbe protiv Beograda pred ICJ-om

Dugotrajni proces pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) počeo je 2. srpnja 1999. kada je Hrvatska u Haagu tužila SR Jugoslaviju za kršenje konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida i zatražila od najvišeg pravosudnog tijela Ujedinjenih naroda da presudi da je od 1991. do 1995. ta zemlja počinila genocid u Hrvatskoj, te da odredi odštetnu svotu koju Beograd treba platiti.

Cilj tužbe, kako je objasnila tadašnja potpredsjednica HDZ-ove vlade Ljerka Mintas-Hodak, bio je "da se na kraju jasno razluči i da dobijemo pravorijek o tome što se na ovim prostorima događalo - da je Hrvatska bila izložena agresiji".

SRJ je, prema toj tužbi, izravno kontrolirajući djelatnost svojih obavještajnih agenata, postrojbi i različitih paravojnih postrojbi na teritoriju RH, u području Knina, istočne i zapadne Slavonije, Dalmacije, odgovorna za 'etničko čišćenje' hrvatskog stanovništva iz tih područja - proces koji je također rezultirao velikim brojem prognanih, ubijenih, mučenih ili bespravno zatočenih hrvatskih državljana kao i ekstenzivnim uništavanjem imovine.

Konvencija o genocidu, koju je 1948. donijela Opća skupština UN-a, definira genocid kao djela počinjena "s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine".

"SR Jugoslavija izvršila je agresiju na RH time što je podupirala, naoružavala, poticala i upravljala akcijama raznih ekstremističkih, pobunjeničkih skupina unutar Hrvatske u svrhu pobune protiv zakonite i demokratski izabrane vlasti Republike Hrvatske. SRJ je upravljala i podupirala ove skupine osiguravajući vojne kadrove, vojnu opskrbu i novac kako bi omogućila pobunjenim Srbima da se suprotstave redovnom i zakonitom radu hrvatske policije", navedeno je u tužbi.

Proglašenje "Republike Srpske Krajine", navela je tada Hrvatska, bilo je dio plana o stvaranju velike Srbije koji je dosljedno zastupao predsjednik SRJ Slobodan Milošević.

Kontroverzna "Oluja"

Hrvatska je tada optužila Beograd i za drugi krug etničkog čišćenja, ovaj put Srba, nakon operacija "Bljesak" i "Oluja" tako što je naređivao i ohrabrivao Srbe u području Knina, da se evakuiraju 1995. unatoč jasnih jamstava hrvatskih vlasti za njihovu sigurnost. Od tog dijela tužbe Hrvatska je, kada je vlast preuzela koalicija premijera Ivice Račana, odustala.

Uključivanje događaja iz 1995. u tužbu izazvalo je kontroverzije zbog toga što je Hrvatska pred ICTY-jem tvrdila da se u Oluji radilo o vojno-policijskoj akciji, a ne o oružanom sukobu, dok je u tužbi pred ICJ tvrdila da se radi o oružanom sukobu koji je završio krajem 1995.

Vlada je tada objasnila kako je jedan od razloga zašto se putem tužbe traži odšteta i to što pregovori o sukcesiji, u okviru kojih je tražena ratna odšteta, nisu imali zadovoljavajućih rezultata.

Prvi hrvatski zastupnik pred ICJ-om bio je kasnije osporavani američki odvjetnik David Rivkin, što zbog milijunskih troškova njegova angažmana, što zbog stručnosti koju je koalicijska vlada dovela u pitanje.

Nakon otkazivanja Rivkinu Hrvatska je za svoje zastupnike imenovala tadašnjeg stalnog hrvatskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku Ivana Šimonovića, danas pomoćnika glavnog tajnika UN-a te profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu i današnjeg predsjednika Ivu Josipovića. Novi tim objavio je kako će se u odnosu na Rivkinovu aplikaciju napustiti koncepcija etničkog "samočišćenja" Srba iz Hrvatske.

Za suca "ad hoc", koji se imenuju u takvim sporovima među državama, imenovan je Budislav Vukas, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu.

Hrvatski predstavnici 1. ožujka 2001. predali su ICJ-u ukupno 2.700 stranica na kojima se pravno i činjenično razrađuje tužba te iznose dokazi da je SRJ od 1991. do 1995. u Hrvatskoj prekršila međunarodnu konvenciju o genocidu.

Hrvatski zastupnik Šimonović prilikom predaje memorijala kazao je kako su hrvatski zahtjevi da se utvrdi da je u razdoblju od 1991. do 1995. u RH počinjen genocid te da su građani RH bili žrtve tog genocida. Nadalje, RH traži od SRJ da kazni sve počinitelje genocida koji se nalaze pod njezinom jurisdikcijom, da se sazna istina o nestalim hrvatskim državljanima, vrate oteta kulturna dobra, te da se u najširem smislu nadoknadi šteta RH i pojedincima.

Beograd pokušao osporiti nadležnost suda

Službeni Beograd 2002. pokušao je osporiti nadležnost suda za hrvatsku tužbu tvrdeći da u vrijeme podnošenja hrvatske tužbe SRJ nije bila članica Ujedinjenih naroda, članica Konvencije o genocidu niti članica Statuta Suda, a u vrijeme zločina država. Sud je utvrdio da su akti koje je donosio Beograd kao i njegovo ponašanje imali značenje prihvaćanja međunarodnih obveza bivše zajedničke države SFRJ te se 2008. proglasio nadležnim.

Država koju je Hrvatska tužila pred ICJ-om u međuvremenu se triput promijenila - tužba je podnesena protiv SRJ koja je postala Srbija i Crna Gora, a 2006. konačno se raspala na dvije postojeće države. Skupština Srbije tada je donijela odluku da je Republika Srbija postala sljednicom državne zajednice SCG i u da je cijelosti naslijedila njezin međunarodno-pravni subjektivitet, pa time i hrvatsku tužbu.

Srbija: U Oluji je etniči očišćeno 250 tisuća Srba

Nakon što se sud proglasio nadležnim Srbija je 2010. uložila protutužbu protiv Hrvatske za povredu konvencije o genocidu smatrajući da je počinjen genocid nad Srbima u operaciji Oluji 1995. godine kada je "250.000 Srba etnički očišćeno s prostora Hrvatske".

Tužba protiv Hrvatske na 500 stranica sadrži i povijesni presjek srpsko-hrvatskih odnosa, s naglaskom na događaje iz Drugog svjetskog rata opisane na 200 stranica.

Srbija je u protutužbi zatražila da Hrvatska odmah poduzme korake da osigura puno poštivanje Konvencije i kazni počinitelje zločina genocida, kao i da kompenzira štete hrvatskim Srbima, stvori uvjete za povratak i život izbjeglih Srba te da ukine nacionalne blagdane - Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja.

Dugogodišnji spor pred ICJ-om pratili su pozivi Srbije za povlačenjem tužbe i izvansudskim dogovorom, no hrvatska je strana stalno ponavljala da su uvjeti za takav potez rješavanje pitanja nestalih, opljačkane imovine i suđenja protiv počinitelja ratnih zločina.

Koraci u tom smjeru učinjeni su - suđenja počiniteljima zločina počela su i u tome dvije zemlje surađuju, razmjenjuju se podaci o nestalima, Srbija je počela vraćati kulturna dobra, a slijedile su i isprike za zločine na najvišoj razini, no Hrvatska smatra da Beograd mora uložiti više napora i odgovoriti u cijelosti na sva sporna pitanja.

Tko čini pravne timove Hrvatske i Srbije?

Hrvatsku predstavlja tim predvođen zastupnicom Vesnom Crnić-Grotić, profesoricom međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci, Uz Crnić-Grotić, Hrvatsku će na usmenoj raspravi zastupati i pomoćnica ministrice vanjskih poslova Andreja Metelko-Zgombić, načelnica u ministarstvu pravosuđa Jana Šparo, profesori međunarodnog prava iz Zagreba Maja Seršić i Davorin Lapaš, profesor Mirjan Damaška sa sveučilišta Yale te američki odvjetnik Luka Mišetić koji je pred ICTY-jem oslobodio umirovljenog generala Antu Gotovinu. Domaćem timu pomagat će strani pravni savjetnici, renomirani britanski odvjetnici i profesori specijalizirani za međunarodno pravo James Crawford, Philippe Sands i Kier Starmer.

Srpski pravni tim predvođen zastupnikom Sašom Obradovićem ima 12 članova.

O predmetu će presudu donijeti vijeće od 17 sudaca - 15 stalnih sudaca ICJ-a na čelu s predsjednikom suda Slovakom Petrom Tomkom te dva ad hoc suca iz Hrvatske i Srbije Budislav Vukas i Milenko Kreća.

Glavnoj raspravi prethodila su dva kruga iznošenja pisanih argumenata dviju strana te pokušaj Srbije da ospori nadležnost suda koja je, međutim, potvrđena 2008. godine.

Izgled uspjeha tužbe i protutužbe

 Što se tiče izgleda za uspjeh tužbe i protutužbe, pravni stručnjaci uglavnom dvoje da se može dokazati djelo genocida. Bivši hrvatski zastupnik pred ICJ-om i današnji predsjednik Ivo Josipović, komentirajući 2007. neuspjeh BiH da dokaže umiješanost Beograda u genocid kazao je kako je ta presuda pokazala da ICJ ima "konzervativan pristup poimanju genocida i odgovornosti države" te će to zahtijevati "velike napore u dokazivanju da se brojni strašni zločini, koji su nesumnjivo počinjeni, mogu kvalificirati kao genocid te da je tadašnja SR Jugoslavija odlučno utjecala na njihovo počinjenje".

"Sud je nastavio tradiciju klasičnog, pomalo konzervativnog poimanja genocida, što je za posljedicu imalo da je samo u Srebrenici prepoznao genocid, a posebno je konzervativan pristup u utvrđivanju utjecaja druge države, ovdje Srbije, na počinjenje zločina", ocijenio je tada Josipović.