Foto: FAH

MAJKA 14-godišnjeg dječaka, koji je prije dva tjedna skočio s osmog kata zgrade u Sarajevu, napisala je pismo javnosti u kojem za smrt njezinog sina krivi institucije koje su zanemarivale činjenicu da je dječak zlostavljan u školi.

Uoči Nove godine shrvana je majka poslala pismo javnosti, medijima i nadležnim institucijama u BiH. Pita se zašto svi šute kada je u pitanju nasilje u školama. Pita se zašto osoba koja je vidjela njenog sina kako sjedi sat vremena na pomoćnim stepenicama zgrade nije reagirala.

"Molim nepoznatog stanara zgrade koji je dao izjavu, pod uvjetom da ostane anoniman, da mi, naravno po uvjetom da ostane anoniman, odgovori na sljedeće pitanje – zašto je, zašto cijeli sat gledao dječaka koji sjedi na prozoru požarnih stepenica osmog kata – a da ga ne upita je li dobro, zašto ne ide kući, muči li ga što, gdje su mu roditelji, ili da ga pozove u svoj stan? Da li ste i za trenutak svjesni da ste samo s par pitanja i jednom ljudskom gestom mogli spasiti jedno dijete. Imate li, susjed, dušu? Čega se bojite? Koga, pa ste anonimni? Ili Vas je ipak stid?.

U trenutku dok se moj suprug i ja pripremamo za poslovni izlazak – zazvonio je interfon, jednom, dugo. A poslije petnaestak minuta ponovo, višekratno: dižem slušalicu – javlja se ženski glas s pitanjem: da li tu živi dječak koji ima četrnaest godina? Odgovorila sam potvrdno, dok je ženski glas zapovijedio da siđem jer nas treba policija. Interfonom su nas, jer je očito sedmi kat tog dana bio previsko, pozvali pred ulaz zgrade, da sasvim nepripremljeni svjedočimo užasu, u kojem je već sudjelovala radoznala svjetina dajući anonimne izjave. Zato, molim vas, policiju ovoga grada, da mi odgovorite na pitanje: imate li djecu? Policija me, u trenu kad svjedočim užasnoj smrti jedinog sina, stavila pred rulju, znatiželjnu masu, vatrogasce i hitnu pomoć. Naravno i kamere su već bile tu jer su svi znali prije mene.

"Da li to znači da ćete imati isto ili više srca prema maloljetnim sadistima koji su mi dugotrajnim, sistematskim i nadasve morbidnim zlostavljanjem dijete otjerali u smrt?"

Da li to znači da ćete imati isto ili više srca prema maloljetnim sadistima koji su mi dugotrajnim, sistematskim i nadasve morbidnim zlostavljanjem dijete otjerali u smrt? Znači li to da ćete i njima, čija su vam imena i obiteljski pedigrei poznati također zvoniti jednom najprije dugo, a zatim i višekratno? I znači li to da ćete i s njima na isti ili sličan način postupiti, ili su oni toliko zaštićeni da mogu učiniti što god požele.

Dječak nad kojim su se iživljavali zaštićeni sinovi i kćeri gradske ‘elite’ nije izdržao. Dvije godine on je pohađao Internacionlnu školu na Ilidži. Što se uzornom i odličnom djetetu događalo u te dvije godine? Što se može dogoditi djetetu, toliko strašno, toliko neizdrživo da to ne može podijeliti s rođenom majkom? Šta se to užasno i neljudsko i danas događa u toj školi – da je moglo četrnaestogodišnjaka otjerati u grob?

Što krijete? I za čiji račun?

Što krijete? I za čiji račun? Koliko djece danas šuteći pati i razmišlja o samoubojstvu, dok vi šutite, nastavnici, pedagozi, prosvjetni inspektori, silna ministarstva? Može li novac kupiti baš sve? Da li se bojite Boga ili mislite da ste i s njim napravili poslovni aranžman? O postocima ovdje neću. Plaća i topli obrok dovoljni su nastavniku da gleda i šuti kako se tope životi djece, čiji roditelji ne pripadaju tranzicijskom miljeu.

Majka sam, a djeteta nemam. Moj dječak, koji nije imao loše ocjene, nije pio, nije se drogirao, nikome nije pravio probleme, a najmanje je bilo koga zlostavljao, izgubio je svaku nadu, jer je u školi bio višestruko izdan. S jedne strane od svojih prijatelja, s druge strane od onih koji su ga prvi morali zaštiti, ako ništa drugo, onda zato jer im je to zakonska obaveza”, piše A. Mahmutović ističući probleme u privatnom školstvu zemlje te činjenicu da novac i političke veze u “skupoj ‘elitnoj’ školi daju pravo maloljetnim monstrumima na sve što požele, pa i najgore perverzije.

Dragi naši zavodi, inspekcije, internacionalne škole, ministartva, pedagoški zavodi, nastavni savjetnnci – ČESTITAMO VAM – uspješno odgajate monstrume, sinove nogometaša, sinove veleposlanika, biznismena, monstrume koji se više ne mogu obuzdati ni unutar školskih zidova gdje vulgarni, prosto, nasilnički vrijeđaju, pred nastavnicima maltretiraju, u školi oni bezdušno tuku, mrcvare i siluju. Svi šute. I vjerovatno će i dalje tako...

A Vi djevojčice – koje ste ga sistemski psihički zlostavljale kako vulgarnim i ponižavajućim crtežima, tako i pogrdnim riječima, bit ćete jednog dana majke, a ja vam želim da vam vašu djecu ne pokazuju mrtvu na pločnicima zato što su ih, između ostalih, zlostavljale djevojčice poput vas", riječi su kojima je završila svoje pismo Alisa Mahmutović.