Foto: Oleg Maštruko, najbolji hrvatski fotograf napuštenih lokacija, poznat po serijalu fotografija Without People, i pripadajućoj knjizi koju možete nabaviti na Amazonu

DOBRO pogledajte fotografije koje je za Index snimio Oleg Maštruko 27. listopada među sablasnim,  napuštenim zidinama nikad dovršene Sveučilišne bolnice u zagrebačkom Blatu i njezinih 217 tisuća 'kvadrata'. Svaki milimetar one hrđave čelične konstrukcije, svaku od krhotina staklenih stijena, baš svaki komadićak odlomljenog zida i svaki onaj zapišani kut platili su, iz svojeg džepa, svojim novcem, građani Zagreba. Gospodski su se isprsili i tijekom 10 godina, od 1982. do 1992., odrekli se iznosa koji se u 'domaćoj' valuti tada mjerio stotinama milijuna njemačkih maraka; upućeni tvrde da je riječ o ulupanih oko dvjestotinjak milijuna eura.

Sramotno neiskorišteno megalomansko zdanje

Sramotno, neiskorišteno megalomansko zdanje danas služi jedino kao živi dokaz kako se političari odnose prema novcu građana; olako, bez trunke odgovornosti, ali očito i bez ikakve stvarne namjere da makar saniraju štetu ili spase stvar konstruktivnom idejom. Kao, ipak je prošlo 30 godina… (usput rečeno, Nijemci nisu imali problem s godinom izgradnje kad je trebalo početi obnavljati Hitlerovo mega-odmaralište na Baltiku, već su ga punih 70 godina kasnije početi pretvarati u luksuzne apartmane i ljetnikovce).

Može li se projekt Sveučilišne uopće spasiti?

U krajnjoj liniji, može li se napuštena građevina i golemi teren koji ju okružuje iskoristiti na bilo koji način, umjesto da zjapi prazna i prilično opasna za sve koji tamo, sudeći po zatečenom, neprestano navraćaju? Jedan zaštitar u smjeni trebao bi biti Batman pa da cijeli kompleks može držati pod kontrolom… Ili, ako je već osuđena na propast i 'otpis', je li moguće da se baš ništa od sve te građe ne može unovčiti pa makar tako u simboličnom dijelu obeštetiti građane?

Očito može; svjedoče tome planovi i izračuni, no pitanje je, opet očito, novca i volje. No, najviše dokud su političari svih boja i predznaka do danas došli u rješavanju ičega jest – osnivanje Povjerenstva, i to prije skoro deset godina - 2007.

Po procjenama tog Povjerenstva, u obnovu bolnice trebalo bi uložiti oko 250 milijuna eura i pet do sedam godina. Novca naravno za to nemaju, ali vremena očito - napretek. Kad je prije osam godina u Saboru zastupnik Dragutin Lesar inzistirao da mu ondašnji ministar zdravstva Darko Milinović pojasni detalje navodno planirane obnove Sveučilišne bolnice, Milinović mu je vrlo konkretno odgovorio da će vlasnici obnovljene Sveučilišne biti Grad i Država u omjeru pola-pola, da je planirani trošak obnove 250 milijuna eura, da će obnovljena bolnica imati 1000 postelja, od čega 200 dnevne bolnice te 18 operacijskih sala i osam operacijskih dvorana te da su predložena dva modela financiranja (međunarodni kredit ili javno-privatno partnerstvo). Koliko je Milinović bio vjerodostojan… sve znate. Pogledajte fotografije.,

O obnovi Sveučilišne bajao je i Andrija Hebrang, s pozicije predsjednika famoznog Povjerenstva. Doduše, on je najavljivao 1062 bolnička kreveta, trinaest odjela, devet polikliničkih djelatnosti. Rezultat… Znate sve.

Međutim, malo je poznato da je Sveučilišna bolnica u vrijeme privatizacije Zagrebačke banke u njoj imala 342 tisuće maraka uplaćenih od samodoprinosa građana. Uglavnom, na ime toga Grad bi danas u Zagrebačkoj banci trebao imati dionice vrijedne 38 milijuna kuna. Svojevremeno je Zvonimir Šostar, zagrebački pročelnik za zdravstvo, najavio kako su ta sredstva "blokirana" dok ne prođe kriza te da se planiraju upotrijebiti za plaćanje konzultanata i ostalog potrebnog za gradnju.

Planove sa Sveučilišnom bolnicom svako toliko obznani zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Lani je, recimo, baš nekako u ovo vrijeme, najavio da će teren oko Sveučilišne do Božića biti ušminkan u park, po uzoru na Bundek. Do lanjskog Božića se to nije dogodilo, a po svemu sudeći, neće ni do ovog. "Padala je kiša", glasilo je jedno od opravdanja. Od svog tog pustog ušminkavanja, u osmom mjesecu ove godine odrađena je samo prigodna predizborna košnja trave i raskrčavanje okolne "džungle". Tad su ih novinari povezivali s famoznim projektom Termi Zagreb, a koji je trebao niknuti u neposrednoj blizini Sveučilišne, no, tek su famozne Terme priča za sebe kojom se ovom prilikom nećemo baviti.

Kako je sve počelo

A priča o gradnji Sveučilišne bolnice seže još u pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća. Zagreb je nakon Drugog svjetskog rata zabilježio nagli porast broja stanovnika, te se suočavao s manjkom bolničkih kapaciteta. Šezdesetih je bila kriza pa se priča o bolnici odgađa do sedamdesetih, no tad je uslijedilo hrvatsko proljeće, kockice na političkoj sceni su se presložile i projekt opet pada u drugi plan. A onda se 1978., prema strukovnim glasilima, započelo s izradom plana. Ondašnji Zavod za zaštitu zdravlja Zagreb, s timom od pedesetak stručnjaka svih profila, izradio je građevinsko-arhitektonsko-tehnološki program i zaokružio financijsku konstrukciju. Plan je predviđao bolnicu od 960 kreveta na površini od 135 416 m2 bruto natkrivenog prostora, a po ukupnoj cijeni od 560 milijuna ondašnjih njemačkih maraka.

Zašto je projekt od kliničke bolnice megalomanski dosegao okvire 'sveučilišne' (koja onda mora imati i dvorane za studente, veće operacijske sale, prostore za studente, specijalizante, itd), zapravo je vrlo prozaičan. U to vrijeme, osamdesetih, Beograd je dobio svoju čuvenu VMA (Vojno medicinsku akademiju), a Ljubljana Univerzitetski klinički centar. Tako se zaključilo da nije red da Zagreb, u jednoj Jugoslaviji, bude lošiji od njih.

Uglavnom, 1982. godine proveden je prvi referendum na kojem je 69 posto građana izglasalo prvi petogodišnji samodoprinos i pristalo odvajati 1.5 posto sa svake mjesečne plaće za projekt bolnice. Tijekom 1984. raspisan je arhitektonski natječaj za idejno rješenje, a prvu nagradu odnio je Biro 71 iz Domžala, ugledna slovenska tvrtka koja je projektirala brojne bolnice u Jugoslaviji, između ostalih i Vojnu bolnicu u Dubravi, odnosno današnju Kliničku bolnicu Dubrava. Već tad se rogoborilo da je natječaj namješten jer je nagrađeni rad navodno bio za čak 100 000 m2 veći od propisanih uvjeta pa je morao biti u startu diskvalificiran.

Tome unatoč, radovi su započeli 1985. i trebali su biti završeni do kraja 1990. U međuvremenu je 1987. raspisan novi petogodišnji samodoprinos za dovršetak bolnice. Krajem 1992. prestalo je ubiranje novca od građana, a sredinom devedesetih neizgrađena bolnica praktički odlazi u stečaj, pod nazivom "Sveučilišna bolnica u osnivanju u likvidaciji". Prema strukovnim glasilima, posljednji ravnatelj Kliničke bolnice Novi Zagreb prim. dr. Ivo Prodan u svojim je izvješćima zabilježio da je do 1992. bolnica bila završena 45 posto (s ukupno uloženih 263,3 milijuna maraka), da je 97 posto uložio Grad, odnosno najviše građani Zagreba, a samo tri posto Republika.

Koju godinu kasnije, tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang Gradu je dodijelio vlasništvo nad gradilištem bolnice, a odluku obrazložio činjenicom da je Grad Zagreb uložio zemljište, iako nije bilo posve jasno jesu li u postupku denacionalizacije valjano obeštećeni prijašnji vlasnici.

Moguća obnova Sveučilišne bolnice nije tema oko koje se bilo politika, bilo struka gurala izjašnjavati.  Po Zavodima na Građevinskom fakultetu vjerojatno su do sudnjeg dana u stanju nuditi brojeve kolega samo da se njih osobno ništa ne pita, zagrebački gradonačelnik komentirat će sve i svašta, ali se na upite o Sveučilišnoj bolnici neće odazvati.  

Doduše, možda više od ikakvog objašnjenja govore fotografije na kojima građani Zagreba mogu lijepo vidjeti za što su puno desetljeće izdvajali novac.

Apokaliptični prizori mračnih podruma, u mahovinu i šikaru obraslih dijelova građe, visoki stropovi s kojih se dosadno cijedi voda pa usred tih zidina stvara smrdljive močvare, masivna čelična stepeništa s kojih otpadaju gazišta… Sjajna scenografija za neki film strave i užasa; ili možda samo film u kojem zadnjih desetljeća i sami glumimo. Epizodne uloge.