NAJBOLJI učenici srednjih škola najnegativnije doživljavaju Hrvatsku i u najvećem postotku svoju budućnost vide izvan nje, pokazalo je novo veliko istraživanje provedeno krajem 2017. u 59 škola širom zemlje, podjednako strukovnih kao i gimnazija.

Gotovo polovica učenika smatra da se u Hrvatskoj znanje ne cijeni, većina ih smatra da nastavnici nisu dovoljno cijenjeni, gotovo dvije trećine vjeruje da su za upis na fakultet važnije druge stvari poput veza, a ne sposobnosti učenja, gotovo pola budućnost Hrvatske vidi vrlo negativno ili negativno, a tek 20-ak posto vidi je pozitivno. Najpesimističniji su oni koji imaju viši školski uspjeh, koji ujedno u najvećem postotku (preko 53%) svoju budućnost vide negdje vani u EU ili dalje u svijetu.

Jedna od najvećih studija ikada

To je samo dio crnih rezultata studije koju je za Agenciju za znanost i visoko obrazovanje proveo tim s Instituta za društvena istraživanja (IDIZ) pod vodstvom dr.sc. Borisa Jokića i dr.sc. Zrinke Ristić Dedić (pogledajte prezentaciju u dokumentu dolje).

U istraživanju, jednom od najvećih ikada provedenih u Hrvatskoj, sudjelovalo je 13.301 učenika i učenica srednjih škola od Našica i Belog Manastira, preko Slavonskog Broda, Varaždina i Zagreba, do Makarske i Dubrovnika. U školama su ga provodili odgojno-obrazovni radnici, a u 33 je provedeno i kvalitativno istraživanje.

Autori studije smatraju da bi ove rezultate trebalo vrlo ozbiljno shvatiti, a ako se tako učini, nema previše razloga da se budućnost Hrvatske doživljava drugačije nego kao katastrofa. Naime, Hrvatska je već do sada bila u samom europskom vrhu po odljevu mozgova, kao i po odlasku radno sposobnih mladih uopće. Tome još samo treba dodati izuzetno lošu demografsku sliku, na stotine tisuća radno sposobnih koji su nezaposleni ili su prijevremeno umirovljeni i svjetlo se ni uz najbolju volju ne vidi ni na kraju tunela.

Vrlo pesimistični prema Hrvatskoj

Velika većina učenika ima optimističnu percepciju sebe u smislu budućnosti u narednih 20 godina. Čak 86,5% sebe percipira pozitivno. Budućnost Europe pozitivno doživljava oko 49%, a 13,4% negativno.

Zastrašuje, ali ne iznenađuje, činjenica da hrvatsku budućnost negativno i izrazito negativno vidi čak 44% učenika. Manje od 20% vidi je pozitivno!

Pritom je zanimljivo da u percepciji postoje prilične razlike – najbolji su ujedno i najpesimističniji.

Budućnost je negdje drugdje

Velika većina učenika svoju budućnost vidi negdje drugdje, izvan mjesta u kojem žive ili se školuju. Samo 19% vidi se u mjestu u kojem se školuje, dok pola vidi negdje vani – 35,3% u nekoj drugoj zemlji u EU, a 12,2% izvan EU.

Pritom se udio onih koji planiraju otići iz Hrvatske kreće od 42% među najmanje uspješnima, do visokih 52,3% među najuspješnijima. Najviši je među maturantima prirodoslovno-matematičkih gimnazija – čak 52,2% svih maturanata tih škola vidi se izvan Hrvatske.

Najpoželjnije mjesto za život i rad velikoj većini učenika je izvan mjesta školovanja. Za oko 40% učenika to je EU, a za oko 14% druge zemlje izvan EU. Drugim riječima, čak 53% učenika želi živjeti i raditi vani.

Jedna od voditeljica studije, dr. sc. Zrinka Ristić Dedić, kaže da je pripremanje mladih za mogući odlazak u inozemstvo opća klima u obiteljima i društvu.

„Ona je posebno izražena u višim socioekonomskim klasama gdje prioritet više nije samo završiti fakultet nego čak studirati negdje vani, primjerice na Sorboni", kaže Ristić Dedić.

"Škola se pritom ponaša kao da su to odluke na koje ona ni ne želi utjecati. To danas i jest jako nezahvalno kada se zna da za mnoge neće biti posla. Ove statistike vjerojatno su puno veće od stvarnih brojki onih koji će u konačnici otići. No, vidi se da oni osjećaju da mogu, da imaju potencijala pa je prirodno da razmišljaju o tome gdje će ga i kako ostvariti. Zabrinjava to što upravo oni koji imaju najveće mogućnosti, najbolji učenici i učenici prirodoslovno-matematičkih gimnazija, koji bi mogli donijeti najveći doprinos promjenama u društvu, planiraju otići“.

Skoro svi planiraju studirati

Zanimljivo je da velika većina srednjoškolaca od oko 81 posto, što znači i velika većina mladih uopće, želi studirati. Taj udio visok je i među učenicima strukovnih škola (72,4%), no osobito je visok među gimnazijalcima (97,4%).

Autori ističu da je u Hrvatskoj studiranje postalo normativno očekivanje te da čak i učenici s vrlo niskim školskim uspjehom planiraju ići na fakultete. Tek mali udio srednjoškolaca od oko 11% nakon škole se planira odmah zaposliti. Oko 8% planira predahnuti, a ostali, oko 81 posto, planira odmah nastaviti studirati.

Velika većina od oko 74% smatra da je u Hrvatskoj bez fakulteta teško naći dobar posao. Oko 64% smatra da je za kvalitetan život potrebno imati diplomu.

S druge strane, učenici ipak smatraju da se u Hrvatskoj obrazovanje ne cijeni kao prevladavajuća vrijednost. Tek malo više od pola smatra da se ono cijeni.

Većina od oko 64% smatra da se nastavnici ne cijene dovoljno.

Posebno zabrinjava činjenica da ih čak 61% smatra da su za upis na fakultete važniji snalažljivost, osobne veze, roditelji i slično, nego sposobnosti učenja.

Ideju da je važno studirati, kaže Ristić Dedić, promiču i roditelji i društvo.

„Ona se učenicima nameće od samog početka školovanja. No zanimljivo je da učenici unatoč tome ne doživljavaju da je obrazovanje cijenjeno u društvu. Oni vide da u društvu vlada korupcija i da nema meritokratskog principa“, tumači naša znanstvenica.

„Mi to pratimo kroz niz istraživanja i to se konstantno pojavljuje; unatoč maturi i transparentnosti upisa, koji su mogućnost korupcije smanjili na minimum. To je posljedica opće percepcije korupcije kao klime u državi. Realno je teško tvrditi da je stvarno tako jer upisi nikada nisu bili transparentniji. Mislim da je to posljedica opće percepcije koja se potom prelama u sve sfere“.

Centri za informiranje ne informiraju

Da stvar bude ozbiljnija, istraživanje je pokazalo da naš sustav, koji bi učenicima trebao omogućavati da se snađu u ovako žalosnoj situaciji i nađu neka rješenja za sebe, gotovo nikako ne uspijeva doprijeti do njih. Naime, učenici pokazuju da su slabo informirani o prelasku iz srednje škole u sustav visokog obrazovanja. Preko pola smatra ih da su slabo ili tek donekle informirani, a posebno zabrinjava to što ta informiranost od prvog razreda do mature uopće ne raste i to što se velika većina ne informira u institucijama koje bi tome trebale služiti.

Najčešći izvor informacija su bliske osobe, a potom mediji, dok se gotovo nitko ne informira u školama i centrima za savjetovanje o karijeri. Čak 96% učenika izjavljuje da se ne informira u CISOK-u.

Učenici imaju neko znanje o osnovnim elementima sustava ispita državne mature, tek su djelomično upoznati s njezinom svrhom, a nemaju čak ni osnovna znanja o razlici između stručnih i sveučilišnih studija kao ni o razlici između redovnog i izvanrednog studiranja.

„Radi se o tome da mladi u trećem razredu srednje škole tek kreću u odlučivanje, a sustav ih ne upućuje i ne savjetuje. Nema osvještavanja vlastitih interesa i snaga, nema izbornosti i ne usmjeravaju se dovoljno. To da treba studirati i da treba ići van, usađeno im je vrlo rano, no oni vrlo kasno odlučuju što će i gdje će studirati“, kaže Ristić Dedić.

Motivacije za odabir fakulteta

U odabiru fakulteta najvažniji čimbenici učenicima su osobni interes za određeni studij, stjecanje vještina i znanja, lakoća zapošljavanja i mogućnost odlaska u inozemstvo.

Najmanje su im važni blizina studiranja, iskustvo obitelji o određenom fakultetu te želje prijatelja.

PORAZNA STUDIJA Većina učenika želi pobjeći iz Hrvatske kojoj ne vidi spasa by Index.hr on Scribd