Pored Sanaderovih europskih "prijatelja", neprijatelji nam ne trebaju
JOŠ PRIJE mjesec dana uvjeravali su nas da ćemo u Europsku Uniju ući najkasnije 2011. godine. Sada više ni 2013. nije sigurna. Austrijski socijalist Hannes Swoboda, izvjestitelj Europskog parlamenta za Hrvatsku, upozorio je da Hrvatska kasni u pregovorima i reformama, da ZERP komplicira put prema Uniji, a posebno je znakovita njegova izjava kako EU ne smije ponoviti grešku s Rumunjskom i Bugarskom.
"Primili smo Rumunjsku i Bugarsku u članstvo, iako su imale još mnogo posla. To se ne smije dogoditi s Hrvatskom", izjavio je Swoboda, ponavljajući kako Unija ne smije biti popustljiva prema Hrvatskoj, već ju primiti u članstvo tek kad bude u potpunosti spremna.
Tipični hrvatski mentalitet: Zašto se ponekad i mi ne bi prošvercali?
Kad je ta Swobodina izjava napokon probila informativnu blokadu u Hrvatskoj, potaknula je nove teorije zavjere i već toliko puta izrečene tvrdnje da se Unija urotila protiv Hrvatske. Ne samo da nas je zaboravila kod primanja Bugarske i Rumunjske, nego nas sada planira ubaciti u balkanski vlak sa Srbijom. A sve to popraćeno je onom starom jadikovkom: zašto su kriteriji prema Hrvatskoj uvijek tako visoki?
Bili su visoki kod suradnje s Haškim sudom, visoki su po pitanju pravosuđa, korupcije, gospodarstva, politike, a cijelo vrijeme se čini da drugi prolaze lakše od Hrvatske. Pa zašto se, pobogu, i mi ne bismo nekada prošvercali?
To je tipični hrvatski mentalitet. Umjesto da se ugledamo na bolje, uvijek pronalazimo lošije primjere. Ništa ne radimo radi sebe, nego radi drugih. Sve radimo na silu, "na guranje", na prijetnje, računamo na neka fantomska prijateljstva, a sad se pokazalo da nam pored Sanaderovih europskih "prijatelja", neprijatelji zapravo ni ne trebaju. Željeli bismo se provući preko reda i ispod kriterija, za što postoje desetine primjera.
Loši đaci koji više ne mogu šarmirati profesora
Kad se Hrvatsku pritiskalo da u potpunosti surađuje s Haškim sudom, govorilo se da su zahtjevi nerealni jer da "ni Srbija ne ispunjava sve zahtjeve". Kad su se pisale optužnice protiv Hrvata, pitalo se zbog čega se ne pišu protiv Srba, premda je u Haagu ležalo deset puta više srpskih, nego hrvatskih optuženika. Kad se izbjegavalo uhititi Gotovinu, pravdali smo se da ni Mladić i Karadžić nisu uhićeni. Kad je Haag uhvatio Čermaka i Markača u kršenju uvjeta kućnog pritvora, podsjećalo se kako su to radili i neki srpski optuženici.
Isto je i s Europskom unijom. Pitamo se zbog čega mi moramo ispuniti sve te kriterije, kad ih nisu ispunili ni Slovačka, a kasnije ni Bugarska i Rumunjska. Zašto se mi moramo boriti protiv korupcije, kad je mafija najproduktivnija gospodarska grana u Italiji? Zašto se toliko inzistira na pravosuđu, kad je još gora situacija u Bugarskoj?
Uvijek ćemo naći neki lošiji primjer kako bismo opravdali vlastite nedostatke. Hrvatski zločini pravdaju se srpskim, hrvatski bjegunci onim srpskim, hrvatski korumpirani suci s bugarskim, a naša neriješena granična pitanja s podijeljenim Ciprom. Kao da ništa ne radimo radi sebe, nego radi drugih. Poput loših đaka kojima nije bitno hoće li nešto naučiti, već samo kako će dobiti prolaznu ocjenu. Pa ako se šarmira profesora, ulovi ga se u dobrom raspoloženju, ako se uspije nešto prepisati, šanse za prolaz su veće. No, kad se profesor zainati, kad nam ne prođu sitne fore i podvale, onda smo frustrirani i bijesni.
Kako u EU s ovakvim ministrima?
Međutim, zbog čega Europska Unija ne bi imala visoke kriterije prema Hrvatskoj? U prvom redu, valja imati na umu da mi želimo ući u njezino članstvo, a ne ona u naše. Dakle, ona postavlja kriterije koji njoj odgovaraju, pa je stoga logično da mi dosegnemo kriterije EU, a ne da se Unija sroza na našu razinu.
A drugo, po čemu je Hrvatska bolja od drugih da bi dobivala nekakve popuste? To je zemlja koja je do 2000. godine živjela u autokratskom režimu gdje su demokracija i pravna država bile strano tijelo. Prošla je rat i još uvijek se nije obračunala sa svojim zločinima. Godinama je na jedvite jade surađivala s Haagom, vladajuća stranka još jučer prijetila je državnim udarom i njezini čelnici vezivali su se lancima. Zemlja je opljačkana pretvorbom i privatizacijom, stanje u pravosuđu je tragično, a slučaj Branimira Glavaša pokazuje da politika još nije digla svoju šapu sa sudstva. Korupcija svake godine sve više jača, pa smo se sada opet srozali na razinu iz 1999. godine. Još imamo otvorena granična pitanja sa susjedima, mediji su još dobrim dijelom pod utjecajem vlasti, nije ulovljena ni jedna velika korumpirana riba, niti su riješeni slučajevi kupovanja vijećnika nakon lokalnih izbora. Još su prisutne privatizacijske afere, vanjski dug je ogroman, a proračunske rupe neobjašnjive. A pogledajte samo ministre u Vladi. Pa kako mislimo s Kirinom, Vukelićem, Rončevićem i ekipom ući u EU?
To nisu stvari koje muče Europsku Uniju, već Hrvatsku. Izravne posljedice takvog stanja ne osjećaju na svojoj koži stanovnici Bruxellesa, Rima ili Londona, nego Zagreba, Splita i ostalih gradova. Nad njima ne bi trebali glavu razbijati europski birokrati, već hrvatski političari. Ali naša je perspektiva sasvim obrnuta. Nećemo prstom mrdnuti dok ne budemo prisiljeni. Mi bismo najradije da nas se ostavi u ovakvom stanju, primi u članstvo i da se stvari riješe same od sebe. Ili da se Unija njima pozabavi, s obzirom da su naši problemi automatski postali njezini.
Europi ne treba nesređena Hrvatska
Hannes Swoboda upozorio je da su Rumunjska i Bugarska usporile reforme nakon što su ušle u EU i to bi se sigurno dogodilo i u Hrvatskoj. Zbog čega bi Unija pristala na to? Bugarska i Rumunjska primljene su zbog geostrateških razloga, jer je Unija s njima zaokružila granicu prema Istoku, ali za Hrvatsku nema neke posebne žurbe. Balkan se još uvijek opire reformama, zar bi mu onda trebalo vjerovati na riječ?
Naravno, Europska Unija nije savršena, ali kao što reče predsjednik Mesić, "ni jedna članica nije još tražila ispisnicu". U njoj se pojavljuju i korupcija i kriminal, jačaju radikalizam i izolacionalizam, pretežu politički pred predpristupnim kriterijima, ona se muči s unutarnjim uređenjem i proširenjem, članice su umorne jedne od drugih i najmanje im treba nesređena i neorganizirana Hrvatska da generira dodatne probleme.
Sanaderovi europski prijatelji mršte se kad ispisuju izvještaje o napretku Hrvatske
Takva Hrvatska najviše odgovara onima koji ju najbolje zloupotrebljavaju. Onima koji parazitiraju na korumpiranom pravosuđu, na nepoštenoj vlasti, na neefikasnoj policiji, kriminalnoj privatizaciji. Oni su držali Hrvatsku u izolaciji devedesetih godina, isisavajući bogatstvo bez nadzora i posljedica, a takvima bi i danas najviše odgovaralo da se Hrvatska zadrži podalje od europskih kriterija. Iz istih motiva godinama se onemogućavala suradnja s Haškim sudom, iz istih motiva haški optuženik mogao se mirne duše prešetavati po lovištima, iz istih motiva borci protiv korupcije nisu ni prismrdili u vlast, a Sabor optuženika za ratni zločin pušta na slobodu usred suđenja.
Najsmješnije je ipak da nam oni koji se ne trude ispuniti kriterije Europske Unije kao alternativu nude primjer Švicarske ili Norveške. To je iluzija otprilike jednaka onoj koju premijer Sanader želi stvoriti sa svojim europskim prijateljima. Onima koji se smiješe u predizbornim spotovima HDZ-a, ali mršte kad ispisuju izvještaje o napretku Hrvatske.
Tomislav Klauški
Foto: AFP
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati