Foto: Index

RAST gospodarstva tj. stvaranje nove vrijednosti nije nešto što se događa samo po sebi. Povijest ljudskog roda je zapravo obilježena izrazitom oskudicom, stagnacijom i pukim preživljavanjem, a streloviti uspon Zapada koji se dogodio zadnjih 200 godina je tek manja epoha u povijesti homo sapiensa. U mnogim dijelovima svijeta pak do dan danas (primjerice u većini afričkih zemalja) rast nije niti približno bio takav, stoga nije neopravdano zaključiti kako je "prirodno stanje" čovječanstva zapravo siromaštvo i/ili stagnacija, a kako se za prosperitet i stvaranje obilja trebaju stvoriti određeni uvjeti. 
   
Da bi standard stanovnika neke zemlje rastao, gospodarstvo tj. čitav sustav mora biti strukturiran na način da omogućava i potiče ljude da svojom kreativnošću, radom, specijalizacijom i poduzetničkim pothvatom (preuzimanjem rizika) osiguraju bolji život sebi i svojim sugrađanima.

Potencijal rasta hrvatskog gospodarstva ispod 1%

Hrvatski standard, iako veći od izvjesnog broja zemalja u svijetu, je znatno ispod razvijenijih zemalja EU koje nam trebaju biti uzor, te da bi uhvatili korak s njima, moramo rasti višim stopama od njih kako bi smanjili taj jaz. Utoliko pak izrazito zabrinjavajuće zvuči prognoza Europske Komisije, navedena u izvješću za Hrvatsku 2016., kako je dugoročni potencijal rasta hrvatskog gospodarstva ispod 1% godišnje!

U ekonomiji, potencijalni output predstavlja najvišu razinu rasta BDP-a održivu u dugom roku. Stoga, iako EK prognozira da ćemo u slijedeće 2 godine rasti iznad svog potencijala, zaključak kako je taj dugoročni potencijal rasta ispod 1%, izrazito je zabrinjavajući jer ukazuje na strukturnu slabost gospodarstva RH.

Potrošeni model rasta prije krize

Slušajući većinu aktera na javnoj sceni, stječe se dojam kako političke elite te šira javnost nije svjesna kako je model ekonomskog rasta u Hrvatskoj koji smo imali od kraja devedesetih do 2008. godine potrošen: rast koji se temeljio dominantno na snažnom porastu državne potrošnje, velikim državnim infrastrukturnim investicijama i enormnoj kreditnoj ekspanziji. Javna ulaganja bila su važan pokretač rasta u razdoblju prije krize. Prema EK, u razdoblju 2002. – 2008. javna ulaganja u Hrvatskoj činila su u prosjeku 6,0 % BDP-a, što je bio najveći postotak od svih država članica EU!

Na to se pak nadovezao i privatni sektor i kućanstva, pa osim previsoke potražnje za trajnim dobrima poput nekretnina koja su dodatno poticala gospodarski rast kroz građevinski sektor, prekomjerna potrošnja netrajnih dobara je bila "šlag na torti" u toj neracionalnosti, generirajući ekstreman rast uvoza.

Pojava financijske krize u svijetu je pak zaustavila taj gospodarski uzlet u Hrvatskoj, a u godinama koje su slijedile kao da se samo čekalo da prođe kriza u svijetu i da mi možemo opet po starom. Nikad si zapravo nismo osvijestili da je taj rast bio neodrživ, da je bio na potpuno krivim temeljima, da je bujala potrošnja temeljena na kreditnoj ekspanziji koja nije išla u produktivna dobra, da je deficit platne bilance svake godine bio sve veći s rekordom u 2008. kad je bio enormnih -8,8% BDP-a, te da bi mi vrlo brzo "udarili u zid" i bez svjetske krize jer se svaki tako stvoren balon mora kad-tad ispuhati.

Dakle, globalna financijska kriza je samo ranije prekinula nešto čemu bi ionako brzo došao kraj. Dokaz tome je da su gotovo sve zemlje relativno brzo izašle iz recesije, a u Hrvatskoj je ona trajala dugih 6 godina tj. sve dok nismo dobrano potonuli.

Struktura proračuna RH u usporedbi s drugima

Iako smo zadnjih godina slušali mantru o neoliberalnom kapitalizmu u Hrvatskoj i kako je sve prepušteno tržištu, istina je dakako dijametralno suprotna. Na stranu sad činjenicu kako na svim ljestvicama koje mjere lakoću poslovanja ili ekonomske slobode u nekoj zemlji uvijek stojimo nisko (što samo po sebi govori koliko je dobro i koliko smo privlačni tom "kapitalu"), udio rashoda opće države u BDP-u iznosi 48,2% prema podacima EK. U usporedivim zemljama EU taj je udio 43,3%.

Kad bi pak brojci od 48,2% pridodali sva poduzeća u većinskom ili djelomičnom državnom vlasništvu, došli bi do podatka da država direktno ili indirektno vjerojatno sudjeluje s preko 60% u hrvatskom BDP-u. Toliko o neoliberalizmu u Hrvatskoj.

Na slijedećoj pak slici (iz spomenutog izvješća EK za Hrvatsku 2016.) imamo jedan zanimljiv prikaz strukture rashoda državnog proračuna Hrvatske i usporedivih zemalja EU (Slovenija, Slovačka, Poljska, Rumunjska, Češka, Bugarska, Mađarska).

Iz ovog prikaza je jasno kako je pogrešno strukturiran proračun RH i gdje je zapravo jedan od uzroka nekonkurentnosti Hrvatske. Tako vidimo da na plaće zaposlenika javnog sektora odlazi 3 p.p. više nego u drugim zemljama (što jasno ukazuje da je broj zaposlenika prevelik ili pak da su plaće previsoke u odnosu na mogućnosti); na intermedijarnu potrošnju (nabavka robe i usluge) također odlazi 3 p.p. više nego drugima; na subvencije još 2 p.p. više, ali se zato manje izdvaja za investicije (koje mogu generirati porast prihoda u budućnosti) i socijalne transfere!

Je li sad očito koliko je smiješno kako se kod svakog donošenja državnog proračuna kaže kako je on i socijalni i razvojni, a zapravo je isti sve samo ne to?

Reforme

Ako uz sve spomenuto još znamo da nam javni dug izrazito brzo raste jer država uporno troši (i to vidimo vrlo neefikasno) više nego uprihođuje, do sada bi već trebalo biti jasno kako bez strukturnih reformi Hrvatsku ne čeka sjajna budućnost.

Neke sitne reforme mogu pomoći, ali one neće zaustaviti naše daljnje zaostajanje. Uostalom, upravo zbog nečinjenja odnosno provođenja samo simboličnih reformi, javni dug nam je od 2008.-2014. porastao s 39% na 85% BDP-a – prvenstveno zbog visokih deficita državnog proračuna i troškova koje su uzrokovala poduzeća u državnom vlasništvu. Je li nam zbog takve politike, politike "bez rezova", traženja "trećeg put"“ i navodne socijalne osjetljivosti u konačnici bolje? Pita li tko onih 200 000 ljudi što su ostali bez posla u privatnom sektoru ili one što su morali napustiti zemlju jer si ovdje nisu mogli osigurati pristojnu egzistenciju je li takva politika socijalno osjetljiva?

Naravno, reforme mogu ići i u krivom smjeru. Populizam je tu najopasnija karika. I dobre namjere mogu ubrzati propadanje zemlje ako se povuku potezi koji intuitivno možda većini zvuče dobro, ali analitika i empirija pokazuju suprotno. Možemo tako zagovarati "venecuelanski model" (kako su neke stranke predlagale u svojim programima), možemo se fokusirati samo na redistribuciju postojećeg, jače oporezivanje "kapitala", više regulacije i jačanje uloge države u gospodarstvu i sl. Samo ne treba se onda čuditi što konačni ishod neće biti kako mnogi priželjkuju.

Rast i prosperitet imaju svoje zakonitosti. Prečica nema. Ako želimo dugoročno stabilne i visoke stope rasta, morat ćemo konačno postaviti sustav tako da orijentacija prvenstveno bude na stvaranje bogatstva, a ne samo i jedino na redistribuciju postojećeg kao do sada.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala